Šta Hrvatska stvarno hoće od Srbije?

1
1029

kolindanatoHrvatske provokacije i neprijateljstva prema Srbiji proizvod su njene nove uloge u NATO i EU, koju su joj dodelile SAD.

Bez obzira što neki srpski političari svaku hrvatsku političku i diplomatsku drskost doživljavaju kao iznenađenje, Hrvatska politika prema Srbiji je potpuno predvidiva. Zato što je definisana davno u Torontu – još pre stvaranja nove nezavisne Hrvatske. To je krajnje proračunata politika destrukcije naših međudržavnih odnosa, i to na duže staze sa jasnim konačnim ciljevima.

Zato naša iskrena želja za pomirenjem nije dovoljna, jer Hrvatska to iz davno definisanih razloga ne želi. Te razloge niko do sada u Srbiji nije dublje analizirao. Sve se gleda kao nekakva hrvatska ljutnja u vezi sa građanskim ratom, a to nema nikakve veze. Nisu Hrvati toliko naivni i nepromišljeni da im buduću politiku prema Srbiji diktira prošlost, nego budućnost. Zato bi razloge za takvo ponašanje Hrvatske trebalo tražiti u njihovim strategijskim planovima za budućnost. Ako u kreiranju strategijskih planova Hrvatske učestvuje ustaški pokret, onda oni podrazumevaju proširenja hrvatskih interesnih zona i sadašnjih granica, pri čemu imaju jake razloge da računaju na najaču svetsku silu. Zašto tako računaju, pitanje je koje se Srbije i Srba itekako tiče.

Ustaški pokret je pokazao neverovatnu vitalnost i upornost. Kao teroristička organizacija datira iz 1929. godine. Jedini pokret koji po žilavosti i upornosti može da se meri sa ustaškim jeste albanski pokret za formiranje Velike Albanije – Prizrenska liga. Da se ne ide u daleku 1878. godinu, kada je formirana Prva prizrenska liga, dovoljno je znati da je Drugu prizrensku ligu oformila vojna obaveštajna služba fašističke Nemačke – Abver – 1944. godine. Da li je slučajna koincidencija da je Treća prizrenska liga formirana u Americi 1946. godine, kao što je kasnije tamo izvedeno uvezivanje razjedinjenih ustaških terorističkih organizacija u nekakav jedinstven pokret koji je bar formalno imao status političkog. Američke tajne službe uopšte nisu bile gadljive na fašističko preklo ovih pokreta, shvatile su da su to najjači razbijački pokreti na Balkanu i želeli su ih pod svoju kontrolu. Odmah nakon Drugog svetskog rata uključile su ih u svoj sistem borbe protiv komunističkih zemalja. Zato ne čudi što je ustaški pokret preko HDZ uspeo da formira nezavisnu državu a albanski pokret za Veliku Albaniju je na putu da uspe u svojoj nameri.

ANTISRPSKO RASPOLOŽENjE NIJE PREDIZBORNI DEKOR
Zato je pogrešno antisrpsko raspoloženje i stalne provokacije u Hrvatskoj gledati kao deo predizbornog dekora. Izborna kampanja u Hrvatskoj utiče na našu međudržavnu politiku, ali to su samo nijanse. Sama suština politike je davno definisana, još pre dolaska HDZ na vlast i stvaranja sadašnje Hrvatske. Da nije proustaške politike i strategijskih ciljeva ovog žilavog pokreta, tada ni HDZ ni sadašnje Hrvatske ne bi ni bilo. Relativno lakim ostvarenjem prva dve cilja – stvaranjem nezavisne hrvatske države i etničkim čišćenjem Srba – ustaški pokret dobio je krila, tako da ga (bar oni tako misle) niko ne može zaustaviti u ostvarenju trećeg i poslednjeg cilja – proširenje granica sadašnje Hrvatske na granice bivše NDH.

Pogrešno je mišljenje da sadašnju hrvatsku politiku vodi Kolinda Grabar Kitarović kao predsednica i Miro Kovač kao ministar inostranih poslova (premijera Tihomira Oreškovića neću ni da pominjem jer je on iznuđena i po ustaški pokret promašena solucija). Hrvatsku sadašnju politiku diktira pokret star skoro stotinu godina. Taj pokret je Srbe označio za jedinog neprijatelja i antisrpstvo je suština njegovog postojanja i opstanka. Simboli pred kojma se zaklinju su bomba, pištolj i nož, što jasno definiše terorizam. Zašto nas onda čudi aktuelni stav ako je takav bio skoro čitavo stoljeće.

Nije ustaški pokret prihvaćen samo na Zapadu nego i u Katoličkoj crkvi, a to je sve ove godine bila itekako važna stvar za delovanje i upliv među moćne. Ustaški pokret je kleronacionalistički, pa se prilikom zakletve pištolj, bomba i nož stavljaju ispod raspeća. Nisu u pitanju samo simboli nego je Katoličkoj crkvi definitivno odgovarao svaki razlaz Hrvata sa pravoslavnim Beogradom i pravoslavnim Srbima uopšte. Zato je Katolička crkva, bez ikakvog ustezanja ili kajanja, pružila zaštitu i pomagala u skrivanju i bekstvu najtežim ustaškim zločincima. I danas se Katolička crkva upušta u perfidne igre oko kontroverznog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tako odbojan stav prema Srbima nije samo zbog nacije nego i zbog pravoslavne vere.

Da Vas podsetimo:  Rušenje na Slaviji uprkos protivljenju dela javnosti

Šta nam govori činjenica da se u Hrvatskoj, otkad postoji, izbori dobijaju na antisrpskim izjavama i antisrpskom delovanju? Da je većina Hrvata na pozicijama proustaških organizacija kojima je suština postojanja antisrpstvo. Naravno da je to za Srbe strašno – što većina Hrvata daje poverenje i podršku upravo onima koji agituju i deluju protiv Srba. Oni se biraju na četiri godine i od njih se očekuje da tokom mandata sprovode ono što su obećavali u predizbornoj kampanji. Odakle onda nekome pravo da kaže kako je to samo predizborni gaf? Ne, antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj najmanje se tiče izbora.

Ako se pogleda aktuela hrvatska politika prema Srbiji, jasno se vidi da oni ne žele saradnju na ravnopravnim osnovama – oni žele da diktiraju. Šta su izjave Mire Kovača izrečene u Beogradu nego uslovljavanja i ucene na ivici bezobrazluka. Pomirljivim stavom Srbije oni uspevaju neke svoje isfabrikovane teze da nametnu – u poslednje vreme više se priča o nekakvim uskraćenim pravima Hrvata u Vojvodini nego o pravima Srba u Hrvatskoj. Neverovatna drskost hrvatskih i neverovatna suzdržanost naših političara. Da li se to uopšte može porediti, a kamoli izjednačiti? Pobijeni, prognani, opljačkani i poniženi da se porede sa onima kojima su problem neke škole i knjige?

HRVATSKA U NOVOJ RASPODELI ULOGA U NATO
Kod analize srpsko-hrvatskih odnosa zanemariti dužinu i čvrstinu veze između SAD i ustaškog pokreta bila bi velika greška. U tom slučaju suština bi ostala večna zagonetka. Jer ustaški pokret bez aktivne organizacione, kohezione i logističke podrške američkih i engleskih tajnih službi ne bi bio ono što je danas. Bez ove podrške ne bi nikada prerasli u političku i ekonomsku snagu koja može stvoriti jednu državu, nego bi ostali na nivou terorističkih bandi sakrivenih u debeloj ilegali širom sveta, razjedinjeni i u stalnom ratu ne samo sa strukturama bivše SFRJ nego i sa samim sobom.

Prelazak ovih klero i ultranacionalističkih terorističkih organizacija sa bombe, pištolja i noža na politička razglabanja u Torontu mogli su doterati i ispeglati samo jaki autoriteti u liku američkih političkih ličnosti i još moćnijih tajnih funkcionera obaveštajno-bezbednosnih službi. Tako je stvoreno Hrvatsko narodno vijeće – HNV (1974) kao „krovna institucija“ skoro svih ustaških organizacija. Preteča HNV su organizacije Ujedinjeni američki Hrvati i Ujedinjeni hrvatski fondovi, koje su se kasnije ujedinile u HNV. Cilj je bio ujedinjenje i sakupljanje novca za oslobođenje Hrvatske, a sve se odvijalo u SAD i Kanadi, pod kontrolom američkih tajnih službi.

Tako je prikupljen novac kojim su finansirani prvi slobodni izbori u Hrvatskoj i novac kojim je kupovano moderno oružje za pokretanje i vođenje građanskog rata. Sve što se dalje dešavalo nije tajna. Veza Šušak – Tuđman bila je pod jakom kontrolom američkih obaveštajnih službi. Veliko iznenađenje koje ni danas u Hrvatskoj niko nije spreman da prihvati jeste činjenica da u stvaranju hrvatske nezavisne države nije glavna ličnost bio Franjo Tuđman, nego ustaški emigrant Gojko Šušak. Tako je potpuno jasno da su SAD znale da će ovakva Hrvatska biti formirana na ruševinama SFRJ i da su u tome aktivno učestvovale. Zašto nas onda danas čude tako jake veze SAD sa državom koju su praktično stvorile? Zar mi da im objasnimo ko su ustaše, a oni su im skinuli fašističke uniforme i od njih pravili političke disidente.

Bez direktne podrške i pomoći SAD proustaški savez u vidu HNV a kasnije kao organizaciona struktura desnog krila HDZ i nove hrvatske države ne bi ostvario svoje ciljeve. To je i njima potpuno jasno. I danas, ako se izmakne SAD, hrvatska građevina, zasnovana na teroru, potpuno bi se urušila. Jesu ostvarili ciljeve, ali su postali prava NATO država. Njihova nezavisnost je samo na papiru. Zato gledati na hrvatsku politiku prema Srbiji kao na rezultat samostalnog odlučivanja hrvatskih političara jeste pogrešno. Štaviše, danas je vrlo teško definisati i razlučiti šta je stvarno hrvatski stav a šta diktat NATO. To, naravno, važi i u kreiranju politike prema Srbiji. Uostalom, glavni ideolog stvaranja sadašnje Hrvatske je HNV. Zato Srbija ne sme ni za trenutak smetnuti s uma da je temeljni zadatak ove krovne ustaške organizacije bio: „Hrvatska mora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskog naroda u kojem će biti suveren jedino hrvatski narod“. Na tome se zasniva sadašnja hrvatska politika. Znači, teritorijalne pretenzije su davno definisane – još pre stvaranja nove nezavisne Hrvatske.

Da Vas podsetimo:  PRIČE IZ VELIKOG RATA: Čudna ste vi rasa, Srbi.

KONTROLU NAD HRVATSKOM PREUZELE SU SAD
Uticaj lidera EU na Hrvatsku se gubi, a potpunu kontrolu nad Hrvatskom preuzele su SAD preko desnog krila HDZ i „štedulovaca“, probranih ekstremnih ustaških emigranata koje je predvodio Nikola Štedul i ugradio ih u osnovne poluge hrvatske vlasti. Poslednji lider HNV bio je Mate Meštrović, sin poznatog vajara Ivana Meštrovića (spomenik neznanom junaku na Avali je njegovo delo). Mate je američki državljanin koji je imao čin poručnika u američkoj vojsci, učesnik rata u Koreji, kasnije redovni profesor na fakultetu u Nju Džersiju. Nije teško zaključiti da je on zastupao američke interese i HNV vodio u tom pravcu. Raspustio ga je 1991. godine posle uspostavljanja nezavisne Hrvatske, ali su pripadnici HNV masovno ugrađeni u HDZ i hrvatsku vlast. I sam Meštrović se vratio u Hrvatsku, jedno vreme je radio u Ministarstvu inostranih poslova i bio je ambasador Hrvatske u Bugarskoj.

Za sada, Nemačka, kao nesumnjivi autoritet u EU, uspeva da obuzda nekorektne zvanične zahteve Hrvatske prema Srbiji, ali pitanje je do kada to može da funkcioniše. Nemački uticaj na Hrvatsku je oslabio i dalje slabi. Nekakva nazovi poslušnost funkcioniše više po inerciji nego po stvarnom stanju stvari. Jer, kada je u pitanju Hrvatska, sve preuzimaju SAD.

Zato strategijski plan Srbije oko ulaska u EU uopšte nije siguran i svako potcenjivanje hrvatskog uticaja moglo bi biti novo neprijatno iznenađenje. Iza njihovog stava stoji najveća svetska sila, i to će svakako biti srpski problem. I ne samo srpski, biće to problem funkcionisanja EU, jer će, po svemu sudeći, Hrvatska biti remetilački faktor i neka vrsta trojanskog konja SAD u Uniji. Tako je Hrvatska dobila novu važnu ulogu, gde bi trebalo da igra po instrukcijama SAD i prema Srbiji i prema EU, a sve u cilju proterivanja Rusije sa Balkana i prekidanja svake njihove veze sa balkanskim državama.

Među drugim državama u EU SAD ni približno ne mogu postići takvu poslušnost kao kada je u pitanju Hrvatska. Kod procene zašto je Hrvatska tako oduševljeno prihvatila svoju novu ulogu kada je u pitanju destruktivna politika prema Srbiji, pogrešno je tražiti razloge u prošlosti. Prošlost služi samo kao katalizator, a glavno gorivo za novi hrvatski zanos je budućnost – bolje rečeno, neka nova obećanja i novi strategijski planovi ove zemlje koje će zauzvrat podržati najveća svetska sila. Ako se ovo ima u vidu, onda ne čudi prevrtljivo, bahato i nadmeno ponašanje hrvatskih političara, jer oni znaju nešto što mi ne znamo.

SAD možda i ne žele razbijanje EU, ali svakako žele njome da upravljaju. Naravno da su i do sada, kao najveća sila i vodeća zemlja NATO, imali veliki uticaj, ali one žele potpunu kontrolu. Utisak je da, zbog sve veće kolizije interesa sa starim članicama NATO, SAD kreću u reviziju konkretnih uloga svojih saveznika u ovoj alijansi. Važnije uloge dobijaju neki novi saveznici koji su spremni na direktnu konfrontaciju sa Rusijom kao što su Poljska, Ukrajina, pribaltičke zemlje, Hrvatska i Albanija, a na račun starih saveznika kao što su Nemačka, Francuska i Turska, donekle i Mađarska, koji izbegavaju direktnu konfrontaciju štiteći svoje interese. Zbog nove uloge, porasla je hrvatska nadmenost, a nama je nametnuta dilema da li nas to stvarno provocira Hrvatska ili SAD.

KAKAV STAV ZAUZETI PREMA HRVATSKOJ
Ako se analizira današnja srpska politika, ona je potpuno jasna i nedvosmislena prema svim zemljama, prema svim ekonomskim i vojnim savezima i svim međunarodnim institucijama – sem Hrvatske. Jeste to pomalo čudno, pa i neprihvatljivo, ako smo uspeli da potpuno jasno definišemo politiku prema SAD, Rusiji, Kini, Nemačkoj itd., da prema Hrvatskoj ne možemo jer nam njihov prevrtljiv i destruktivan stav to ne dozvoljava.

Da Vas podsetimo:  NAJLEPŠA SLIKA IZ SELA KOD KRUŠEVCA: Meštani podelili paketiće najmlađim bolesnicima, pogledajte kako su ih obradovali!

Kada bi to bio samo odnos prema Hrvatskoj i njenim drskim zahtevima, to bi bilo jednostavno – istom merom. Međutim, jasno je da sadašnja hrvatska politika nije autonomna i da kroz nju progovaraju SAD i NATO. Hrvatska je u EU pa bi svaki nagao potez Srbije mogao i ovu alijansu okrenuti protiv nas. Zatim, naša manjina u toj zemlji je bez ikakve međunarodne zaštite i potpuno izložena teroru koji se povećava svakim zaoštravanjem odnosa. Jedan od uslova za ulazak u EU su dobrosusedski odnosi sa svim susednm državama, dok to Hrvatskoj više nije važno i ona to zloupotrebljava. Tako prosta stvar – istom merom – postaje veoma komplikovana, jer nepromišljen potez može da nam nanese veliku štetu. Da se sve ono što je Srbija teškom mukom i postepeno postigla u međunarodnim odnosima uništi jednim nepromišljenim potezom, koji oni što nam ne misle dobro uporno čekaju.

Hrvatska namerno provocira da izazove nepromišljenu reakciju Srbije. Zato politički stav Srbije prema Hrvatskoj mora biti bar toliko promišljen koliko su planski osmišljene hrvatske provokacije. Jer veliko ja pitanje dali su te provokacije fabrikovane u Hrvatskoj ili su uvezene preko okeana sa ciljem šire zajedničke akcije protiv Srbije.

Srpski političari već duže vreme manje reaguju na pojedine neodmerene i uvredljive izjave iz Hrvatske, a više na konkretne diplomatske poteze, kao što je blokada pristupnih pregovora sa EU. Naravno da je teško ostati smiren i odmeren kada ministar inostranih poslova Hrvatske Miro Kovač kaže: „Blokadom Srbije Hrvatska joj pomaže da nađe rešenje“. Ili kada tek ustoličeni novi predsednik HDZ Andrej Plenković kaže: „Želimo da se Srbija europeizira i suoči sa prošlošću. Srbija mora doživjeti bitan elemenat katarze. To još nije doživjela“. Nije slučajno upravo sada izabran trenutak za rehabilitaciju Alojzija Stepinca, jer se dobro zna da je to direktna provokacija srpskog naroda. Retki postupci u pravcu normalizacije odnosa sa Srbijom kao otvoreno pismo Ive Josipovića predsednici Hrvatske, u kome je upozorava da je blokada Srbije greška i da otvorena pitanja treba rešavati bilaterarnim dogovorima, samo stvaraju lažnu sliku o nekakvim drugačijim političarima u Hrvatskoj, jer ko je danas Ivo Josipović.

VAŽNO JE NE NAPRAVITI GREŠKU
Vidi se da poslednjih dana i na srpskoj strani polako popuštaju kočnice i da se prelazi na oštriju i ne baš tako diplomatsku retoriku. Tako je predsednik Tomislav Nikolić povodom rehabilitacije Stepinca rekao da se u Hrvatskoj zatrpavaju jame u koje su ustaše bacale pobijene Srbe. Ministar vanjskih poslova Ivica Dačić bio je još oštriji: „Zahtev da Srbija ukine Zakon o univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine predstavlja izraz patološke opterećenosti Srbijom. Ponižavanje Srbije neće se dozvoliti ni mnogo jačim i većim zemljama od Hrvatske“. Izraz „patološki“ daje posebnu oštrinu njegovoj izjavi, ali ona nije jedina izjava tog tipa. Rekao je i to da se diplomatski potezi Hrvatske mogu nazvati „prljavim kazalištem“. Reklo bi se da je na pomolu novo žestoko zaoštravanje odnosa, ali smo već naučili da Hrvatska u takvim situacijama naglo napravi zaokret i uđe u kulturan dijalog.

U sadašnjim okolnostima očekivati apsolutnu normalizaciju odnosa u razgovorima sa Hrvatskom ne bi bilo realno. Više bi imalo smisla razgovarati sa SAD o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije. Veoma je važno da se naša iskrena želja za pomirenjem i normalizacijom, koju je prepoznao ceo dobronamerni svet, ne sme izgubiti u nekim brzopletim prepucavanjima koja neće doneti rešenje. Naša namera mora ostati kakva jeste, jer nam daje veliku prednost bez obzira na navedene „argumente“ Hrvata. Jer miroljubiva namera i pozitivan stav u prilazu rešavnju problema su nešto što druga strana nema, a što u svetu mora da se ceni i vrednuje. To je naša prednost, koja nam, uz istinu i pravdu, može pomoći da kreiramo tu jedinu spornu i nedefinasanu politiku – politiku prema Hrvatskoj.

Ljuban Karan

Novi standard

1 KOMENTAR

  1. Da li gospodin Karan veruje u efikasnost teorije koju je izložio u poslednjem pasusu, ili mu je to, kroz razne podsticaje, sugerisano?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime