Šta je Alija Bošnjacima i Bosni ostavio u amanet?

• Ostavio je iza sebe bošnjački narod da i danas boluje od nedoumica, kontroverzi, konfuzija i anahronizama kojim ga je godinama zbunjivao. Kao 1966, tako su se Bošnjaci i 2013. na popisu izjašnjavali po uputstvu IVZ – da ne bi pogriješili šta su po naciji i koji jezik govore
• Prilikom obilježavanja 93. godišnjice od rođenja Alije Izetbegovića, njegov biološkii i politički sin, Bakir,  “podsjetio” je da je Alija ostavio u emanet da “svi budemo više Bosanci i Evropljani”. Baš ga je prekardašio! Njegov rahmetli babo je, bar danas je svakom jasno, ustvari prilježno radio na tome da “svi u Bosni postanu muslimani, a ko neće, može i manjinski zaštićena raja”
• Možda upravo politički živo Alijino političko naslijeđe i jeste najveća prepreka za Bošnjake da iskreno prihvate ravnopravnost Srba i Hrvata i izvornu dejtonsku formulu za BiH
• Da li Dodik i Čović treba da čekaju da izbornim manipulacijama na vlast, pored Komšića, dođe i Mektić, pa da se – kao Boris Milošević u Kninu Tuđmanu – poklone sjenima Alije Izetbegovića, ili treba da povuku “nepromišljen potez” ka osamostaljenju, koji će barem skrenuti pažnju međunarodne zajednice, u koju danas, pored Vašingtona i Berlina, spadaju i Moskva i Peking, na ono što se zbiva u BiH?

ONOMAD je u Sarajevu, na mezarju na Kovačima, u krugu porodice, prijatelja i najviših bošnjačkih funkcionera obilježena 93. godišnjica od rođenja Alije Izetbegovića.

O “prvom u Bošnjaka”, kako su ga titulisali njegovi sunarodnici i istovjernici, govorio je njegov biološki i politički nasljednik.

U takvim prilikama u prigodnim komemorativnim govorima obično se ističe ono što je pokojnik ostavio u nasljeđe sljedećim generacijama.

Kada se radi o državniku, lideru, političkom misliocu, onda se to odnosi na političke ideje, ideološku viziju, vrijednosti, ciljeve, program.

Pored emotivnih sjećanja na nježnog i devet godina odsutnog oca, Bakir Izetbegović nije imao šta da kaže sem uopštenih pozitivnih kvalifikacija da je rahmetli mu babo bio ”mislilac, pisac, humanista…”

Na kraju građanskog rata koji je izazvao i izgubio, Alija se kao na jedini rezultat pozvao da su Bošnjaci “spasili ideju Bosne”.

Kako je svojevremeno primijetio sarajevski intelektualac Ivan Lovrenović, hrvatski bosnoljub i poštovalac ličnosti i djela, Alija Izetbegović nikada nije objasnio šta je sadržina te “spasene ideje Bosne”.

Nikada u razvijenom i zaokruženom obliku nije iznio svoju viziju BiH na kojoj bi politički potomci radili kao na započetom, a nezavršenom poslu. A iz njegove konfuzne i kontradiktorne pisane i usmene zaostavštine nije čak moguće ni rekonstruisati nikakav logički povezani konzistentan sistem političkih ideja.

Naprotiv, sam je priznao da o istoj temi prije podne misli jedno, a popodne drugo.

Najprije je govorio da je “spreman da prihvati svaku Jugoslaviju o kojoj se dogovore Tuđman i Milošević”, iako je bilo jasno da se hrvatski i srpski lider ne mogu dogovoriti. Zatim, za muslimane je htio samo “onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati”. A poslije razgovora sa Cimermanom, polakomio se na “cijelu Bosnu, kao građansku, multikulti, demokratsku” u kojoj će Bošnjaci dominirati kao većina.

Zaratio je ne samo sa Karadžićem nego i sa Bobanom i sa svojim Fikretom Abdićem i zaključio da “nema Bosne bez Srba i Hrvata, a da je oni neće”.

Krajem rata je ocijenio da se “Muslimani više ne bore za Bosnu nego za svoj opstanak, a onda “da njena budućnost“ zavisi od toga koliko će Srbija biti slaba, a Hrvatska demokratska”.

“Na Saudijskom dvoru u Rijadu predstavljao se kao islamista, u Briselu kao građanista, u Vašingtonu kao multikulturalista”,  piše Adil Zulfikarpašić.

Uhvaćen u jednoj od tih za njega tipičnih kontroverzi, Alija Izetbegović je sagovorniku objasnio pozicijom čovjeka u svijetu koji je sav sazdan od takvih protivrječnosti. Kao da je baščaršijski orijentalnoj meditaciji sklon trgovac na ćepenku ispred dućana na kraju dana poslije lošeg pazara, a ne lider, državnik, političar.

Da li je Alija Izetbegović politički djelovao baš tako nasumce, bez plana, reaktivno, od prilike do prilike i nije znao šta hoće, pa ni šta misli pod “idejom Bosne”?

Uprkos svemu navedenom, bio je čovjek koji je najbolje godine života proveo na robiji i sigurno ih nije žrtvovao za neki galimatijas nejasnih i nedorečenih ideja koje jedna drugu pobijaju.

Naprotiv, morao je imati jasnu ideju vodilju za koju se hrabro, dosljedno i nepokolebljivo borio od mladosti do kraja života, i to zaslužuje poštovanje ma kakva ta ideja bila.

Iza i iznad zbrke koju je i sam formulisao kao “na sabahu – vako, na akšamu – nako”, ketmanski je vješto skrivao svoje vjeruju. Ne treba ga tražiti u onome što je govorio i javno zastupao, nego u onome što je zapisao u Islamskoj deklaraciji i politički činio.

“Islamaizacija Muslimana /Bošnjaka”, “stvaranje bošnjačke elite od “intelektualaca koji misle i osjećaju islamski”, “muslimanska većina koja će i hrišćanima nametnuti šerijat”, “islamska država koja će se utopiti u globalnu zajednicu muslimana od Maroka do Indonezije” – to su sve instrumentalni i posredujući elementi realizacije Alijine vizije izložene u Islamskoj deklaraciji. Sve ostalo bilo je u fukciji zvijezde vodilje sa polumjesecom.

Formalno gledano, on jeste napravio državu (BiH), partiju (SDA), armiju (ABiH) i bosansko društvo u četiri kantona), ali uz jedno veliko“ali”, koje sve to relativizuje i poništava.

– Stvorio je nezavisnu državu koja ima spoljni suverenitet, ali ne i unutrašnji legitimitet, jer je nikada nisu prihvatili Srbi, a iskreno ni Hrvati. Zato je i danas poslije dvije i po decenije inostrani politikolozi svrstavaju u kategoriju nedovršenih i nesupjelih država.

– Izgradio je društvo koje je nacionalno podijeljeno dublje nego ikad. U pokušaju da Srbima i Hrvatima nametne cjelovitu i jedinstvenu zajednicu uništio je i minimum uzajamnog komšijskog povjerenja i pretvorio ga u međusobnu mržnju tri naroda.

– Napravio je lažnu Armiju BiH, čiji prvoborci su bili Zelene beretke i aktivisti SDA, komesari članovi robijaške halke i Mladih Muslimana, da bi ratovala protiv Srba i Hrvata, kao što bi se i danas nacionalne komponente OS BiH tukle svaka sa svakom.

– Stvorio je kvazinacionalnu stranku koja je po slici i prilici svoga osnivača primarno vjerska i sve manje nacionalna.

Prema Islamskoj deklaraciji, SDA ima misiju islamizacije bosanskih muslimana. Ta sveta knjiga je programski dokument SDA, a Bakir je drži na radnom stolu.

– Ostavio je iza sebe bošnjački narod da i danas boluje od nedoumica, kontroverzi, konfuzija i anahronizama kojim ga je godinama zbunjivao. Kao 1966. tako i 2013. Bošnjaci su se na popisu izjašnjavali po uputstvu IVZ-a da ne bi pogriješili šta su po naciji i koji jezik govore.

Zato Bošnjaci i danas sanjaju Alijine snove i odbijaju da se suoče sa realnošću.

Pred optužbom da je Islamska deklaracija projekat izgradnje islamske države, branio se da se “u njoj nigđe ne pominju ni Bosna ni Jugoslavija i da je to samo san jednog vjernika”.

Nevolje su počele kada je snove prenio u bosansku javu i kada je u mjesečarenje poveo čitav narod.

Godišnjice rođenja ili smrti značajnih ličnosti obilježavaju se povodom okruglih datuma, a i u Alijinom slučaju je valjalo pričekati bar 95. godišnjicu. Ali Bakira, njegove najbliže saradnike i vladajuću SDA čekaju jesenji lokalni izbori, pa im se žurilo da birače podsjete na veliki kontinuitet od Alije do sina mu.

U duhu aktuelnih političkih potreba, Bakir je “podsjetio” da je Alija ostavio u emanet da “svi budemo više Bosanci i Evropljani”.

Baš ga je prekardašio!

Njegov rahmetli babo je, bar danas je svakom jasno, ustvari prilježno radio na tome da “svi u Bosni postanu muslimani, a ko neće, može i manjinski zaštićena raja”.

I sve po demokratskom principu većine u jedinstvenoj građanskoj državi. No, to je ono što druga dva naroda sve više udaljava od bilo kakve “ideje Bosne koju je on spasio”.

Možda upravo politički živo Alijino političko naslijeđe i jeste najveća prepreka za Bošnjake da iskreno prihvate ravnopravnost Srba i Hrvata i izvornu dejtonsku formulu za BiH. Ali, odgovor “međunarodnih garanata Dejtona” svodi se na perspektivu evropske integracije o kojoj jedino postoji tronacionalni konsenzus u BiH.

No i članstvo u EU, sa promjenljivim uslovima i neizvjesnim rokovima, postalo je “na vrbi svirala”, a realnost su mudžahedini, vehabije, migranti, zelena transverzala, islamska internacionala.

Da li Dodik i Čović treba da čekaju da izbornim manipulacijama na vlast, pored Komšića, dođe i Mektić, pa da se – kao Boris Milošević u Kninu Tuđmanu – poklone sjenima Alije Izetbegovića, ili treba da povuku “nepromišljen potez” ka osamostaljenju, koji će barem skrenuti pažnju međunarodne zajednice, u koju danas, pored Vašingtona i Berlina, spadaju i Moskva i Peking, na ono što se zbiva u BiH.

Mnogi smatraju da ne treba žuriti jer vrijeme radi za nas. Ne bih se baš kladio, jer ko bi, recimo, prelomne 1990. povjerovao da će se ljeta 2020. u Sarajevu, kao zajedničkoj prijestonici BiH, obilježavati Alijin rođendan kao prvorazredni javni događaj.

Nenad KECMANOVIĆ
Izvor: Sve o Srpskoj