Šta znače Davutoglove reči iz Banjaluke da su Turci „bili ovdje, da su sada ovdje i da će biti zauvijek“?
Kada je i zvanično potvrđeno da će otvaranju Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci, poznatije kao Ferhadija, prisustvovati turski premijer Ahmet Davutoglu, kod organizatora skupa, prvenstveno u organima bezbjednosti, upaljen je „crveni alarm“. Razloga za bojazan da bi se tokom svečanog otvaranja džamije, sagrađene 1579. godine [1], a srušene tokom rata u Bosni, mogli dogoditi incidenti ili veći neredi, bilo je na pretek. Najavljena ceremonija otvaranja mnoge je podsjetila na postavljanje kamena temeljca za ovu džamiju 7. maja 2001. godine, kada je u Banjoj Luci došlo do nereda koje je izazvala grupa od 4.000 demonstranata koji su kamenovali okupljene Bošnjake, zapalili autobuse kojima su doputovali u Banju Luku, i sukobili se s policijom. Takođe, napad na premijera Srbije Vučića u Potočarima u julu prethodne godine, tokom obilježavanja 20-godišnjice tragičnih događaja, još nerasvijetljen od organa pravosuđa BiH, nije mogao biti zaobiđen kao razlog za brigu u smislu mogućeg „revanša“ Srba u Banjoj Luci.
Sem toga, ceremoniji otvaranja prisustvovali su najviši zvaničnici Srpske i BiH, predstavnici međunarodne zajednice i kompletan diplomatski kor kao i i 270 akreditovanih novinarskih ekipa, što je značilo da su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske imali pune ruke posla. Međutim, otvaranje Ferhadije proteklo je bez ikakvog incidenta, u opuštenoj atmosferi koja je bila vidna u gradu na Vrbasu.
Na platou ispred džamije okupilo se više hiljada gostiju. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, iako je bio najavljen kao govornik, nije se obratio u oficijelnom dijelu ceremonije, što je objasnio mišljenjem da je ovo, prije svega, vjerski događaj. Akcenat, rekao je, treba staviti na stavove vjerskih zvaničnika iznesene u Banjaluci. „Najbolje bi bilo da političari danas nisu ni govorili, ali očigledno je da bez njih ne može“, naglasio je predsjednik Srpske. Na koga je mislio? Na onoga čiji je govor izazvao brojna reagovanja – na premijera Turske u ostavci Ahmeta Davutoglua, koji je dan ranije dao ostavku. To je bila kulminacija njegovih nesporazuma sa predsjednikom Turske Erdoganom, koji ga je permanentno optuživao da je američki čovjek i da je u sprezi sa zavjerenicima. Šta je Davutoglu tačno rekao?
Davutoglu je u svom 40-minutnom govoru istakao važnost otvaranja Ferhadije, ali nije propustio i to da pomene Aliju Izetbegovića, poručivši da će BiH biti onakva kakvom ju je on zamislio, da su Turci „bili ovdje, da su sada ovdje i da će biti zauvijek“. „Kada nekom u Sarajevu krv krene na nos, u Turskoj krv ide iz žile kucavice. Kada se ovdje ošteti kamen džamije, u Turskoj je zemljotres“, istakao je Davutoglu. [2]
Da li je Davutoglu govorio metaforički ili je najavio politiku Turske na Balkanu, koja se može sažeti u „bili smo ovdje, sada smo ovdje, bićemo ovdje zauvijek“? Kada se uporedi ono što je Davutoglu iznio u svojoj knjizi Strategijske dubine [3] sa potezima koje povlači zvanična Turska, prije će biti da se radi o vanjskoj politici, opšteprihvaćenoj u političkom vrhu Turske, čija platforma će ostati aktuelna i nakon Davutogluove ostavke. Naime, u pomenutoj knjizi Davutoglu objašnjava da bi za projekt obnove uticaja Osmanskog carstva, odnosno današnje Republike Turske kao njegovog nasljednika, kao „građevinski materijal“ poslužilo muslimansko stanovništvo pojedinih regija. [4] On Bošnjake i Albance smatra za dva „temeljna i tradicionalna oslonca osmansko-panturkističke politike na Balkanu“. Davutoglu prostor koji se proteže od Bihaća, preko Federacije BiH, zatim Raške, Kosova i Metohije, Albanije, Makedonije, Kirdžalije do Trakije, smatra za koridor koje je od velike važnosti za Republiku Tursku. Ovaj prostor je ranije definisan kao „zelena transverzala“. U svojoj knjizi Davutoglu opisuje tri koncentrična geopolitička kruga, odnosno turske interesne sfere. U „Unutrašnjem krugu“ se nalaze Srbija (Kosovo i Metohija), Albanija i Makedonija; u „Središnjem krugu“ su Srbija, Grčka, Bugarska i Bosna i Hercegovina; dok „Vanjski krug“ čine Hrvatska, Mađarska i Rumunija. [5]
Kad se Davutogluove teze imaju na umu, raspored poteza Turske, saradnja sa Saudijskom Arabijom i Katarom, kao i konfrontacija sa Rusijom, nikoga ne čudi. Konačno, realizacija strategijske dubine zahtijevala je stvaranje političko-teritorijalnih pretpostavki. Političke su ostvarene, a, po svemu sudeći, slijede i teritorijalne, što se može zaključiti ne samo na osnovu doktrine neoosmanizma već i po izjavi Erdogana od 15. septembra 2012. godine, koja je data u Sarajevu i ostala prilično nezapažena. Erdogan je rekao da će Turska na Sarajevo gledati „okom srca i okom ljubavi“ [6]. Posmatrajući Sarajevo sa okolnih brda, Erdogan je bio euforičan, ali poruka je jasna. Suvišno je podsjećati na dugogodišnju prijateljsku vezu Erdogana i Bakira Izetbegovića.
To treba imati u vidu kada se čitaju Izetbegovićeve poruke koje su sofistikovane, inteligentne, kojima se kontinuirano ukazuje na sudbinu Srba koji stanu na put „državi BiH“, odnosno „strategijskoj dubini“. To što Sarajevo ne poštuje principe EU, što se vidi i kad je riječ o rezultatima popisa stanovništva i mehanizma koordinacije, u EU kao da nikoga ne brine. Izetbegović otvoreno i sistematski opstruiše put BiH u EU i uopše mu nije stalo do EU, već jedino da BiH postane vlasnik vojne imovine i oba entiteta.
Namjera Turske je da se „ugnijezdi“ na Balkanu kupovinom kompanija, političara, čelnih ljudi u policiji i vojsci. Ne treba gubiti iz vida da Turska ima sposobnu obavještajnu službu i da vodi obavještajne službe turkofonskih zemalja. Simpatije prema Turskoj u BiH, na Kosovu i u Albaniji su velike. Politička i ekonomska dominacija Turske na Balkanu na ovom prostoru zatvara vrata Rusiji. Ujedno, otvara se put prema Ukrajini i Zakavkazju, gdje je Ankara već izvela „pokaznu vježbu“, animirajući Azerbejdžan da opipa puls Jermenima, odnosno Moskvi. Turska svojim ulaskom na Balkan umjesto ISIS (koga centri moći pripremaju za buduće aktivnosti protiv Rusije) realizuje procjenu da bi upadi ISIS na Balkan bili kontraproduktivni, jer bi se džihadistima zemlje Balkana oštro suprotstavile, a suprotstavila bi se i EU, koja je počela blagonaklono gledati na Srbe kao na saveznike. Sve nam je to poručio Davutoglu u Banjoj Luci riječima da su Turci „bili ovdje, da su sada ovdje i da će biti zauvijek“.
Predrag Ćeranić
Fond strateške kulture
___________________
Uputnice i napomene:
[1] Ferhat-pašina džamija (Ferhadija) je sagrađena od otkupnine kojom je glava Herberta VIII Turjaškog (njem. Herbert VIII Auersperg), njemačkog kneza, otkupljena od bosanskog sandžak-bega Ferhat-paše Sokolovića, po kojem je i dobila ime. Herbert Turjaški je poginuo u bici sa Osmanlijama na Budačkom polju 1575. godine, kada je sa manjom ličnom gardom pokušao da razbije turski odred. Glava mu je odrubljena i predata sultanu u Istanbul. Glavu je rodbina Turjaškog otkupila za veliku svotu.
[2] http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=200604
[3] Davutoglu, Ahmet: Strategijske dubine – međunarodni položaj Turske, Službeni glasnik, Beograd, 2014.
[4] Darko Tanasković: Neoosmanizam – povratak Turske na Balkan, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
[5] https://hr.wikipedia.org/wiki/Neoosmanizam
[6] http://vijesti.ba/clanak/105601/turska-ce-na-sarajevo-gledati-quot-okom-srca-i-okom-ljubavi-quot
