„Šta mi Cigani tu da očekujemo?“

1
1684

Srbija je „sigurna zemlja porekla“ – ali za koga? To pitanje postavlja berlinski Tagescajtung kao uvod u reportažu iz beogradskog naselja Krnjača gde se otkriva sva beda na koju je romska manjina osuđena u Srbiji.

0,,16780410_303,00

Knez Mihailova izgleda kao pešačka zona bila koje srednjeevropske metropole: čista, sa skupim radnjama, primamljivim izlozima, bezbrojnim turistima. Čuju se nemački, francuski i japanski, široki osmesi se razvlače za fotografisanje. Tek s vremena na vreme neko romsko dete prosjačenjem ometa sliku društva blagostanja, počinje svoju reportažu ugledni berlinski Tagescajtung (taz).

Dopisnik tog lista Andrej Ivanji onda odlazi u Krnjaču, tek petnaest minuta vožnje koji od centra Beograda vode u potpuno drugi svet. U barakama građevinske firme Ivan Milutinović još uvek su – dve decenije od kraja ratova – smeštene srpske izbeglice iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Tu je i oko stotinu tražilaca azila iz Sirije, Avganistana, Pakistana i Somalije koji su, na svom putu ka EU, zaglavili u Srbiji. Svi ti ljudi povezani su mukom. To ih spaja i sa domaćim komšijama koje su se pre nekoliko decenija naselile ovde – Romima.

U tekstu taza dalje se opisuje tipično balkansko romsko naselje: skrovišta od dasaka, kartona i lima načičkana su jedno uz drugo. Često u jednom naselju žive Romi iz raznih država, ali samo domaći imaju zdravstveno osiguranje i pravo na školovanje – ostali su pravno nevidljivi.

Kameraj Sajin (27) izlazi iz svoje barake kada ugleda dvojicu neznanaca. Uz širok osmeh poziva na tursku kafu. Njegova ljubaznost prema nepoznatima nije uobičajena za Rome u Srbiji: iskustvo ih uči da se klone neznanaca, čiji dolazak često znači prisilno preseljavanje ili neko drugo zlo. Novinari ih često zloupotrebljavaju, kažu Romi, oni „zarađuju novac od naše bede“.

Da Vas podsetimo:  Roditelji dece iz "Ribnikara" traže da se Veselinu Miliću oduzme odlikovanje

Bilo je lepo u Nemačkoj

Sajin ima nešto mondensko. Ponosno priča da je sa ženom i troje dece već dva puta mesecima boravio u Nemačkoj, i oba puta je vraćen u Srbiju, poslednji put pre samo nekoliko sedmica. „Baš lepo“ je bilo u Nemačkoj, posle raznih izbegličkih domova, porodica je dobila stan i 1.200 evra mesečno. Ćerka je išla u školu, dvojica sinova u vrtić. „A ne kao ovde“, kaže Sajin – njegove reči ne zvuče kao pritužba nego kao konstatacija. Smeje se, i to ne prestaje ni kada priča o svojim problemima sa bubrezima.

0,,16105228_401,00Romsko naselje kod Belvila – u međuvremenu raseljeno

Taz prenosi Sajinovu priču: majka mu je umrla kada je imao četiri godine, osnovnu školu je napustio u trećem razredu, nakon što su ga zbog izostanaka prebacili u specijalno odeljenje. U centru Beograda imao je svoj semafor na kojem je prao šoferšajbne, pomagao je pri utovaru i istovaru robe u kamione. „Bez obzira kakvo je vreme“, kaže. Tako je i navukao oboljenje bubrega.

Ovde, u Krnjači, Sajinova ćerka mora da ide u večernju školu. Izgubila je mesto u redovnoj, a on nema potvrdu da je pohađala nemačku školu. Za klince nema vrtića, od države porodica dobija 10.000 dinara mesečno. U Nemačkoj je, kaže, sve bilo „nekako ljudskije“, nisu se osećali kao „prljavi Cigani“. Ponosan je na prednji deo svoje kuće koji je napravljen od cigle – novac za to je uštedeo u Nemačkoj.

Od čega da živimo?

Oko 100 Roma iz 25 baraka crpi vodu iz bunara, struju „privatno“ plaćaju komšijskoj građevinskoj firmi. To je isposlovao Denis Sajti (27), čovek koji je završio sve razrede osnovne škole te je zbog svojih liderskih sposobnosti stekao nadimak Buš po bivšem američkom predsedniku. Samo Buš i još jedan komšija rade za Komunalno preduzeće, na određeno vreme, bez prava na odmor i bolovanje. Ostali sakupljaju gvožđe – za sto kilograma dobijaju dva evra, piše taz.

Da Vas podsetimo:  Građani Hajdukova: Migrantska kriza ili terorizam? Policija: Svakodnevno delujemo i planiramo kako da zaštitimo građane!

„Lepo što je Srbija u Nemačkoj proglašena sigurnom zemljom, ali od čega mi da živimo?“, pita Buš. Najmanje četvrtina stanovnika Srbije živi ispod granice siromaštva, svaki treći nema posao. „Šta mi Cigani tu da očekujemo?“ Buš sleže ramenima. Kaže, čak i tražioci azila iz Afrike dobijaju više, imaju hranu i besplatan smeštaj u dobrim barakama. Naravno, brine se i o srpskim izbeglicama. „Ali nas uvek zaboravljaju.“

Autor teksta Ivanji dalje piše da u Srbiji zvanično živi 118.000 Roma, ali da se njihov broj procenjuje na pola miliona. Većina živi u sličnim ili još lošijim uslovima od onih u Krnjači, mnogi bez vode i struje. „Bolje živ u Nemačkoj nego mrtav u Srbiji“, kaže Sajin, osmehujući se. Dodaje da ima još rođaka u Nemačkoj. Planira da ih poseti. On je, uostalom, slobodan čovek sa pasošem.

taz/nr

DW

1 KOMENTAR

  1. Ни г.Ивањи није Србин, али му то не смета да живи добро и пљује по нама. Нека помене ко је колико побио Цигана и како то да сад више воле у Немачку, а Хрватску свеједно заобилазе? И откуд то да Цигани имају здравствено осигурање, а Срби немају док не донесу потврду од газде? И каква је то брига о избеглицама и откуд те избеглице – забораван неки тај г.Ивањи?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime