Šta Srbija može da dobije od NATO-a

0
1041

poljskanato03Da li stupanje u pakt sa svim onim što on traži u praksi na kraju nešto vredi za državu?

Šta možemo da očekujemo NATO? Da ne nagađamo odgovor na pitanje iz naslova, pogledajmo primer jedne od NATO zemalja Poljske, izložen prema podacima iz njihovih zvaničnih izvora ne toliko poznatim kod nas.

Sve investicije NATO u Poljskoj obuhvataju osam paketa koje se sastoje od 129 zadataka, tvrdi zvanični izvor Biroa nacionalne bezbednosti Poljske. Poljska je završila više od 75 odsto zadataka do sad. U to spadaju:

1. Sedam aerodroma, pet baza sa gorivom i dve morske baze;

2. Sistemi protivvazdušne odbrane NATINADS (NATO Integrated Air and Missile Defence), tri objekta (raketni sistemi);

3. Izgradnja sistema za razmenu podataka po standardima NATO;

4. Šest radarskih punktova dalekog dometa tipa BACKBON;

5. Objekat komandovanja vazdušnom odbranom u Krakovu (jug Poljske);

6. Centar za obuku udruženih snaga JFTC u gradu Bidgošč (centralna Poljska);

7. Morski sistem veze i komandovanja ratnim brodovima na moru i u morskim bazama;

8. Komanda bataljona veze NATO u Bidgošču. [1].

NATO je u Poljskoj najviše investirao u aerodrome, a smatra se da ima i dosta tajnih objekata. U Poljsku stižu nove tehnologije koje ostaju nepoznate čak i firmama koje učestvuju u izgradnji. Izgrađeno je nekoliko desetina objekata koji bi trebalo da štite „strateške tačke“. U pitanju su građevinski radovi za mesta za stacioniranje vojske kao i za smeštanje opreme za vezu, elektronike, goriva i aviona. NATO je napravio poseban program za Poljsku – NISP, zahvaljujući kojem poljske firme mogu da učestvuju na svakom tenderu koji proglasi NATO, uz uslov da vlada mora da preporuči firmu koja učestvuje u tenderu. Drugi uslov je apsolutno čuvanje tajnosti. Preciznije o tajnim projektima ne želi da govori ni zamenik ministra odbrane Beata Očkovič. [2]

Nezvanično se zna da se u tajnom programu radi o elektronskom snabdevanju najnovijih dalekosežnih radara koji se nalaze pri istočnoj granici. Tu su i morski sistem veze i izgradnja komande vazduhoplovne odbrane u Krakovu. Traju radovi na sedam vojnih aerodroma. Poljska je do sad potrošila na NATO članarinu 239 miliona evra a na realizaciju projekata 250 miliona evra. NATO je iz svojih sefova dao 375 miliona evra. O ovome govori Boguslav Vijatik, direktor investicionog odeljenja NATO. [2]

POLJACI U NATO MISIJAMA
Poljska armija je u učestvivala i učestvuje u sledećim misijama NATO:

– Sredozemno more (reakcija na napad 9/11);

– Odbrana vazdušnog prostora Litvanije, Letonije i Estonije od trenutka njihovog ulaska u NATO do 2004. godine (prevencija intervencije Ruske Federacije);

– Avganistan 2001-2014;

– Kosovo, održavanje mira, stvaranje KSF-kosovskih bezbednosnih snaga…

Pored navedenih zvaničnih NATO podataka, postoji i podatak Grigorija Tiščenka, zamenika direktora Centra evroatlantskih i odbrambenih istraživanja u Ruskom institutu za strateška istraživanja (RISI), prema kome je poljska vojska direktno uključena u rat u Ukrajini prisustvom svojih oficira, tenkova i aviona. [3]

TAJNI ZATVORI
U Poljskoj je dosad pronađeno više tajnih zatvora CIA, gde su boravile osobe koje je Amerika sumnjičila za terorizam. Ovo je potvrdio bivši predsednik Aleksandar Kvašnjevski u intervjuu za Gazetu viborču, vodeći poljski list, da su on i tadašnji premijer Lešek Miler pristali na ovu vrstu saradnje sa Amerikancima. Jedan od uhapšenih u tim zatvorima je bio Halid Šejk Muhamed, jedan od osumnjičenih za 9/11. Tokom boravka u tajnom američkom zatvoru u mestu Stari Kjejkuti bio je mučen 180 puta.

„CRNAČKA POLITIKA“
Tajno je snimljen telefonski razgovor aktuelnog ministra spoljnjih poslova Radoslava Sikorskog sa bivšim ministrom finansija Rostovskim, koji su objavili svi mediji i u kojem komentarišu događaje u Ukrajini. Ministar Sikorski kaže sagovorniku:

„Znaš da poljsko-američki savez ništa ne vredi. On je štetan jer stvara u Poljskoj lažno osećanje bezbednosti… Napravićemo konflikt sa Rusijom, Nemcima, mislićemo da je sve super… Naivčine, kompletne naivčine… Problem u Poljskoj je što imamo plitak ponos i samoocenu… To je tako crnački, crnački…“ [4]

Do sličnog zaključka o besmislenoj proizvodnji neprijatelja mogao je da dođe svako ko je gledao 3. maja proslavu poljskog Dana ustavnosti u Varšavi, dana kad je Poljska 1791. dobila ustav. Poljski predsednik Komorovski održao je govor o neophodnosti obezbeđivanja zemlje od moguće ruske agresije i time napravio od lepog nacionalnog praznika propagandni NATO skup. Podsetio je na događaj iz istorije kada su Poljaci objavili „detronizaciju“ ruskog cara Nikolaja Prvog koji se proglasio za poljskog vladara. Poruka govora je bila jasna: oni (Rusi) su uvek više manje isti, juče pretnja od ruskog cara, danas od predsednika, zato se Poljska mora zaštititi uz pomoć NATO.

Treba imati u vidu da su ovo stavovi nekih poljskih političara, a ne celog naroda, ali da oni i oblikuju preovlađujuće mišljenje u društvu o ovim pitanjima.

ŠTA NATO PLANIRA U EVROPI?
Pogledajmo prevod dela sadržaja zvaničnog dokumenta Američkog kongresa iz 2014. godine pod naslovom Prevencija ruske agresije. [5]:

„103. Proširena podrška Poljskoj i baltičkim zemljama;

104. Ubrzavanje evropskih i NATO radova na odbrambenim raketama;

105. Osnaživanje američko-nemačke saradnje na globalnim i evropskim bezbednosnim pitanjima;

203. Dodatne sankcije u slučaju povećane agresije od strane Ruske Federacije prema Ukrajini ili drugim državama;

204. Ograničavanje ruskog pristupa američkim naftnim i gasnim tehnologijama;

205. Diplomatske mere prema Ruskoj Federaciji;

206. Podrška ruskim demokratskim i organizacijama civilnog društva;

301. Vojna pomoć Ukrajini;

302. Razmena obaveštajnih podataka Kongresa sa Ukrajinom;

Da Vas podsetimo:  Bolna ispovest majke heroje sa Košara

303. Najviši „ne-NATO saveznik“ status za Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju;

304. Proširene obuke snaga bezbednosti, operacije pomoći i odbrane sa ključnim ne-NATO državama;

306. Energetska nezavisnost Evrope i Evroazije;

308. Podrška demokratiji, organizacijama civilnog društva u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza;

309. Prošireno emitovanje propagandnog programa u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza“ (preko Glasa Amerike i drugih medija finansiranih od Amerike, sa ulaganjima od po 7,5 miliona dolara godišnje do 2017. godine, kako piše dalje u tekstu).

ŠTA NATO RADI U SRBIJI?
Radi IPAP (Individualni akcioni plan partnerstva). [6] U Srbiji narod je u većini za Rusiju, tako je uvek bilo i biće. Vlast igra dvostruku igru, zvanično ide ka EU a nezvanično i ka NATO, jer su političke elite u Srbiji postavile SAD i EU, i nisu predstavnici volje naroda kojim vladaju. Zapad je srpskoj vlasti dao dozvolu da primi predsednika Rusije 2014. godine, ali je posle toga potpisan IPAP. Prvi događaj ima psihološki značaj i umirio je veliki deo naroda, drugi ima pravnu težinu i doveo je Srbiju jednom nogom u NATO. Vešto izvedeno. U tekstu sporazuma IPAP srpska vlast se obavezala na sledeće:

„– Da je pristupanje Evropskoj uniji za Srbiju strateški spoljnopolitički cilj (tačka 1.2.2);

– Da će reformisati svoju vojsku pod pokroviteljstvom NATO (tačka 2.2);

– Da će osnovati centar za obuku otvoren za NATO (tačka 2.4.4);

– Da će trgovati oružjem i opremom sa NATO (tačka 2.5);

– Da će nadležna ministarstva napraviti sveobuhvatnu propagandnu NATO kampanju preko štampanih i elektronskih medija, organizacijom tribina i okruglih stolova, podrškom institucijama i nevladinim organizacijama (tačka 3.1);

– Da će doneti zakon i podzakonske akte o čuvanju tajnih podataka NATO (tačka 4).

Kao što vidimo put u EU i u NATO nisu dva nezavisna procesa, kako nam govore, već jedan proces, jer NATO u dokumentima sa potpisanim svojim partnerima zahteva nastojanje na učlanjenju u EU. Pored toga, zahteva skoro sve što se može zahtevati i od članova. Od bitnih stvari u budućnosti ostaje još samo smeštanje teškog naoružanja. Ovo je verovatno maksimum saradnje bez formalnog članstva, a više od svakog očekivanja za zemlju koja je sa NATO ratovala. Ne zaboravimo da se sve navedeno zove vojna neutralnost, ovako ona za sada izgleda u praksi.

Šta možemo zaključiti iz navedenog plana američkog kongresa, događanja u Poljskoj i našeg sporazuma IPAP? Kad NATO uđe u neku zemlju, on ima javne i tajne projekte. NATO u Poljskoj gradi pravi bedem ka istoku. Sve aktivnosti imaju jednu metu – Rusiju. Sedam aerodroma, pet baza sa gorivom, dve morske baze, šest radarskih punktova na istoku zemlje, tri lokacije sa raketnim sistemima, centar za vojnu obuku… A ovo su samo zvanični podaci.

Ulaskom u NATO Srbija bi trajno izgubila Rusiju kao istorijskog saveznika u ratu i miru, jer, kao što vidimo u planu američkog Kongresa, NATO aktivnosti u Evropi imaju jedan cilj – borbu protiv Rusije. Srpska vlast se potpisivanjem IPAP više nego nedvosmisleno svrstala na NATO stranu u njegovom jedinom nastojanju u ovom delu sveta – sprečavanju podizanja Rusije.

“NIC NIE WARTY!”
Da li se dobija nešto za uzvrat ovakvim ustupcima? Da li stupanje u pakt sa svim onim što on traži u praksi na kraju (ne u teoriji i pre početka) nešto vredi za državu? Nemojmo nagađati ni slušati šta NATO kaže. Pitajmo nekoga ko je prošao to što se nama nudi, na primer ministra inostranih poslova Poljske, Radoslava Sikorskog. Ako neko zna, on bi trebalo da zna nakon 16 godina u NATO.

Ministar u privatnom razgovoru kaže:

„Nic nie warty! (Ništa ne vredi!) On je štetan jer stvara lažno osećanje bezbednosti… Naivčine, kompletne naivčine…Problem je u našem plitkom ponosu i samooceni.“ [4]

* * *

ŠTA SADA IMAMO OD NATO?
„Šta će ti ta jakna usred leta“, pitam kolegu iz bivše firme iz sektora za marketing, koji danima dolazi u zimskoj jakni (bio je jul). Odgovara sa osmehom: „Ma pusti, čim je skinem, tresem se od hladnoće. Imam leukemiju“.

U šoku, gledam ga. Čovek je skoro uvek nasmejan, šaljivdžija inače, ali sad se nije šalio. Bavio se padobranstvom. Bio je mobilisan na karaulu Košare, gde je preko pancira dobio u leđa puščani metak sa uranijumskim punjenjem. Priča dalje i pokazuje žute vojničke pantalone:

„Vidiš ove pantalone, skinuo sam ih kao trofej sa zarobljenog sasovca“.

„SAS? Britanski, tamo?“

srbija1999„Ma da, zarobili smo ih nekoliko… I svi su Škoti. S onim ružnim, crvenim glavama“.

Šta će u puškama meci sa uranijumskim punjenjem? Šta će Škoti na Kosovu? Bio sam pun divljenja kako je ovaj čovek nosio svoju sudbinu.

CHICKEN DEPARTMENT
Veseli kolega je nastavio da širi dobru atmosferu. Na vrata računovodstva u kojem je radilo nekoliko devojaka zalepio je papir sa napisom United Chicken Department, što je izazvalo smeh kod svih. Posle nekog vremena pričao sam s jednom koleginicom, iz Chicken department-a. Devojka od oko 30 godina u jednom trenutku, onako usput, reče: „Znaš, ja ne mogu da imam decu, imam tumor na mozgu, na hipofizi. Nisam rekla roditeljima, ne znam kako bi to podneli“. Tajac je ovaj put trajao nešto duže.

„SAMO DA ŠTO PRE UMREM“
Otišao sam iz firme i počeo da radim privatno. Dogovarao sam se sa drugom, suvlasnikom da prvu smenu u lokalu sa opremom za video-nadzor pokrijem ja, a drugu njegov dotadašnji radnik. Nije se javljao nekoliko nedelja, pitam šta je bilo. Kaže: ovaj moj je nadrljao, vratio mu se tumor. Ispostavilo se da je momak koji je trebalo da radi (trideset i nešto godina) imao tumor na mozgu koji mu je uklonjen. Tu operaciju su mu radili dok je bio svestan, pri čemu je davao znake kad oseti nešto. Posle nekoliko godina strušio se na stepenicama i sav se izlomio jer je tumor opet narastao i nešto pritisnuo na mozgu. Posle nekih godinu dana ponovnog lečenja, smestili su ga u starački dom, zajedno sa majkom. Oboje su bili u kolicima. Moj drug mu je ranije predložio da idu negde da pojedu picu i popiju nešto. Bolesni kolega ga je pozvao telefonom i rekao: „Možemo negde da odemo da popijemo tu picu“, jer više nije vladao svojim govorom.

Da Vas podsetimo:  Srbi nisu deo Zapada, kada to shvatimo – pobedili smo

Na reči da mu čuva mesto u firmi kad izađe, bolesni kolega je odgovorio: „Nema nade za ovakve kao ja. Samo da što pre umrem.“ Umro je posle nekoliko dana. Majci nisu rekli jer su očekivali da će i ona umreti od druge bolesti, i umrla je posle dva dana ne saznaviši za smrt sina.

DVA POSLERATNA DRUGA
Imam dva druga iz razreda iz srednje škole. Obojica su dobila limfom-tumor limfne žlezde, u razmaku od nekoliko godina. Budući blizak s jednim od njih, ispratio sam deo njegovih ispitivanja. Ne treba da postoje horor filmovi, postoje onkološke i hematološke klinike, to je dovoljno. Prvo su ga snimali ultrazvukom pred grupom studenata kojima je poslužio kao praktični model za učenje. Usledilo je skeniranje na privatnoj klinici jer u bolnicama ne rade skeneri ili je zakazivanje za šest meseci unapred. Ovo je njegovoj porodici izvadilo poslednje pare iz džepa. Posle operacije usledila su dodatna ispitivanja dve nedelje u bolnici. Snimali su limfne čvorove. Takođe, vadi se i koštana srž iz karlice da bi se videlo da nije zahvaćena bolešću. Ovo mu je radio mladi pripravnik, specijalnom iglom i špricem, toliko nevešto da je morao da mu dva puta buši kost. Da je bilo pravo mrcvarenje videlo se po tome što mu je gornji deo debele zimske pidžame bio potpuno mokar od znoja kad je izašao iz bolničke ordinacije. Došao sam kod njega u posetu u bolnicu, bio je napet, namučen i neispavan od stalnih pregleda i ranih vizita. Na jednom krevetu leži stari sveštenik koji ne može da ustane od neke bolesti krvi. Na krevetu pored leži mladić u trenerci koji je došao iz unutrašnjosti da primi hemioterapiju. U krilu drži lavor, u ušima slušalice od telefona. Na svakih pet minuta se uspravi i izbaci mlaz iz usta u lavor, jer hemioterapija izaziva povraćanje. Neka neizdrživa mučnina kao da je i u vazduhu, sve miriše na smrt, na svim licima strah i tuga. Teško je bilo izdržati i tokom posete a ne ležati tamo.

REZIME
Iz prve firme u kojoj sam radio ispratila me vest da je umrla gazdina žena, srednjih godina, posle dva meseca bolovanja, od raka jetre. Pored ovih pet mladih ljudi i ove žene, broj starijih ljudi u okolini za koje sam čuo da su oboleli od neke onkološke bolesti je osmero, koliko sam uspeo da izbrojim. NJihove priče i ne navodim…

KRETANJE U ZATVORENOM KRUGU
Šta je ovo? Da li je to neki prosek? Da li je to uvek bilo, nego nismo obraćali pažnju? Da li ovo „može imati veze s bombardovanjem, ali ne može da se dokaže“?

Ovde treba dodati i psihički obolele od posledica bombardovanja i posleratnog mrcvarenja, jer se ogroman broj Srba drži na površini depresije i neuroze pomoću sedativa. Psihosomatika govori da teška psihička stanja mogu izazvati maligne bolesti. Umnožavanje malignih bolesti stvara dalje teška psihička stanja u društvu i tako se krećemo u zatvorenom krugu.

Pozivam čitaoce na eksperiment: da razmisle o obolelima u svojoj okolini, raspitaju se kod rođaka i prijatelja ko se leči i od čega. Ako ste u bolnici, idite do sprata za onkologiju ili hematologiju i pogledajte prosek godina. Verujte ovom tekstu u zavisnosti od toga koliko on ima potvrde u vašem iskustvu.

ŠESTOČASOVNO BOMBARDOVANJE LIVADE
Dobrovoljac Vojske Jugoslavije Branko Turk iz Beograda svedoči da je u toku rata 1999. u Drenici na Kosovu u toku jedne noći pratio šest sati bombardovanje – ničega. Blesak za bleskom u istu tačku na kojoj nije bilo nikakvih ni vojnih ni civilnih položaja. Zamislimo količinu radioaktivnog materijala i njeno raznošenje podzemnim vodama po celom regionu. A ovo sigurno nije bio jedini takav istovar.

NATO zvanično priznaje da je bacio 31.000 projektila sa uranijumom (samo upotrebljeni u vojne svrhe, bez onih koji su tu doneti da bi bili uništeni tajno), Vojska Jugoslavije je tvrdila da ih je bilo najmanje 50.000, dok ruski izvori tvrde da ih je bilo najmanje 90.000. Podaci Nacionalnog instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut“ kažu da je porast malignih bolesti u proseku 20-60 odsto za period 1999-2005. i stalno se povećavaju. Od ovih rezultata je prošlo već 10 godina. [7]

NA SRBIJU JE BAČENA ATOMSKA BOMBA
Na Srbiju je bačena atomska bomba ili čak više atomskih bombi, kad se saberu ove desetine hiljada eksplozija, samo što se u javnosti to ne doživljava tako jer se bomba vezuje za jednu veliku eksploziju, a ne za zbir posledica. Srbija je od 1999. do danas u ratu, neprijatelj je unutra, što vidimo po svemu što se dešava do danas.

Da Vas podsetimo:  Nastavak Vučićevog obračuna sa Srbijom i srpskim narodom - skok u kolonijalni ambis

ŠTA SA NATO SRBIMA?
Na ovu teško razumljivu pojavu ne treba ostati indiferentan jer nismo indiferentni prema sudbini žrtava. To je moralna niskost koja ne ostaje u granicama pojedinca, već se tiče svih.

Ne govorimo da je to pitanje slobode, jer, kad u toku rata, a rat još traje, neko zastupa interese neprijatelja, ne govori se o njegovoj slobodi, već zaseda vojni sud. Oni, stojeći na strani neprijatelja, rade na štetu kolektiva. Zbog toga kolektiv ne sme biti nezainteresovan. U državama koje nisu okupirane bilo bi im suđeno. Ovde to ne možemo očekivati. Ali nisu nam vezane ruke. Postoji i nešto u našem domenu. Može im se pokazati prezir zbog služenja neprijatelju i zbog ravnodušnosti prema žrtvama. Možemo odbiti komunikaciju sa ovim ljudima. Ako nam rođak ili prijatelj podržava NATO, recimo mu svoje mišljenje. Ako se naljuti, naljutio se zbog sebe, a ne zbog nas. Ne idimo kod takvih ljudi.

Ne prihvatajmo „dijalog“, pravo na dijalog mora da se zasluži. On je stao na stranu tvog krvnog neprijatelja, znači isti je kao on. A s neprijateljem se ne razgovara, osim o predaji, tvojoj ili njegovoj.

Ne oskudevaju oni ni u čemu. Ne bore se NATO Srbi za koru hleba, oni se bore za neki višak u odnosu na prosečnog čoveka ovde koji sebi takvu niskost ne dopušta.

BEZ PROCENTNOG RAČUNA
Nemojmo dozvoliti da nas naivno uvuku u priče sa procentima porasta bruto nacionalnog dohotka posle učlanjenja u NATO. Otac ubijenog ne priča sa ubicom sina o mogućim procentima zarade u ortakluku. Nije NATO pobio naše ljude u bombardovanju, ostavio uslove za bolesti, pa se posle pokajao. Ne, on i dalje stoji na istim pozicijama na kojima je bio, a to je da su pobijeni trebali da budu pobijeni a bolesni – bolesni. Na ovim pozicijama stoje automatski svi Srbi koji su na NATO strani. Ne prihvatajmo jeftinu filozofiju vaspitanu odrastanjem na američkim filmovima koja smatra da je znak zrelosti svoditi sve odnose na ekonomske a sva razmiljanja na suvu racionalnost. NATO i svi njegovi zastupnici opterećeni su podsvesno teretom svojih ratnih zločina i znanjem da rade nešto nisko i ne mogu drugo nego da se brane racionalizacijom.

JEDINI ISTINITI UGAO
Gledajmo ih kroz prizmu roditelja ubijenih ili obolelih, nemojmo ih mrzeti (zbog nas, ne zbog njih, jer je mržnja neplodna, iscrpljuje i zarobljava), već, ako izgubimo to iz vida, izgubićemo pravu dimenziju i jedini istiniti ugao gledanja. Ne mogu ubica i porodica ubijenog sesti za sto (osim u sudu) jer bi samim tim dijalogom zločinac bio amnestiran i to bez pokajanja. Sam početak dijaloga na taj način je još jedan veliki i nepravedan uspeh za zločinca i novi poraz oštećenog.

Ne govorimo „oprostićemo, ali nećemo zaboraviti“. Zaboraviti ne možemo, nije u našoj moći. Za oproštaj nas niko i ne pita, ne možemo mi praštati ubicama tuđe dece. Ovde bi „opraštanje“ značilo „baš me briga, neću još i time da se opterećujem“. I bili bismo slični onima koji opraštaju Hrvatskoj uništenje Srba u Krajini da bi mogli bez griže savesti da letuju na Jadranu. To je investicija u niske egoistične ciljeve, a ne praštanje.

ŠTA MI UOPŠTE MOŽEMO DA URADIMO?
Možemo nešto malo svako, i biće puno. Prvo vaspitajmo u sebi jednu tihu odlučnost, bez mnogo govora da budemo protiv NATO do kraja života i da to ispoljimo uvek i svuda gde ima smisla. Budimo na izborima za političke opcije koje su jasno i definisano protiv NATO. Vaspitajmo i svoju decu tako.

„Nije baš najbolja strateška odluka da svi oko nas budu u NATO, a mi sami“. Ovo bi se moglo čuti kao prvi argument protiv. I tačno je. Ali da ne bismo donosili odluke po logici „kad ne možeš da ih pobediš, pridruži im se“, zamislimo se nad ovim. Ako smo odbacili NATO, imajući punu svest o okruženju u kojem se nalazimo, kazaće nam se samo koji jedini put imamo za očuvanje svog naroda i države.

Nemojmo misliti da su u NATO neki mudri ljudi koji znaju nešto što mi ne znamo i bave se važnim stvarima. To su sasvim sigurno teško bolesni i sasvim promašeni ljudi. Neostvarena ljudska priroda se buni, traži izraz u kolosalnim projektima ove vrste lišenim bilo čega ljudskog. Osobina psihopatije je da je čovek društveno funkcionalan i da mu se bolest uglavnom spolja ne primećuje. Ona se otkriva uvek po ciljevima i sredstvima i nedostatku bilo kakve empatije prema drugome.

_________
Uputnice:

[1] http://www.bbn.gov.pl/pl/wydarzenia/15-lat-polski-w-nato/polska-w-sojuszu-polnoc/5296,Inwestycje-NATO-w-Polsce.html

[2] http://innpoland.pl/114917,kolejne-tajne-obiekty-nato-w-polsce-sojusz-inwestuje-glownie-w-nasze-lotniska

[3] http://www.nspm.rs/politicki-zivot/u-toku-je-akcija-zaustavljanja-rusije-od-nato-i-eu-sargarepe-korist-imaju-samo-lokalne-elite-i-krupni-biznis-i.html

[4] http://zmianynaziemi.pl/wiadomosc/radoslaw-sikorski-sojusz-polsko-amerykanski-jest-nic-nie-warty-jest-szkodliwy-bo-daje-pocz

[5] http://ekcs.rs/dokumenti/Russian_Aggression_Prevention_Act_of_2014.pdf

[6] http://ekcs.rs/dokumenti/Srbija_IPAP.pdf

[7] http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:279561-Uranijum-ubija-polako
_________

(Tekst je posvećen svim dosadašnjim i budućim žrtvama posledica NATO bombardovanja među čitaocima ovog teksta, njihovim bližnjim i potomcima u budućim generacijama. Period poluraspada uranijuma je 4,5 milijarde godina. Ima vremena.)

Dalibor Škorić

Evroazijski komunikacioni centar Srbije

Novi standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime