Šta zaista znači voleti svoj narod

0
172
Foto: montaža (koreni.rs)

Često se pitamo – šta znači biti patriota. Pogotovo se pitamo danas, kad je lažni patriotizam sve veće iskušenje za Srbe na putu ka tački omega, i svoje i svetske istorije. Gornjomilanovački pisac i esejista, Miladin Ćosović, smatra da je osnova patriotizma poistovećenje sa svojim stradalnim narodom. U doba bombardovanja 1999, on u svom dnevniku piše: “Povremeno sam u sebi nosio neku vrstu nesporazuma sa svojim narodom, sa njegovom tradicijom. Sada kada nas bombarduju, definitivno sam mu poklonio srce. Naći se u narodu istjeranom iz svjetske zajednice, to znači dotaći dno poniženosti odakle počinju korijeni smisla življenja. Istina se ne može dotaći dok se ne prođe kroz sopstveni poraz, pisala je mudra Simona Vej. Vjerujem u istinu, ali ne onu koju ljudi nameću, već onu koju Bog otkriva.“

Takav je i patriotizam Spase Spasovića, Dražinog četnika u germanskom logoru, koji svojim islednicima jasno kaže (u „Zemlji Nedođiji“ Svetog vladike Nikolaja): “U ove podjarmljene narode, namenjene istrebljenju, spada i moj narod. Nisam ja, gospodo, obožavalac moga naroda, te da bi bio slep za njegove mane i grehove. No u času kada neko samrtno strada, nečovečno bi bilo govoriti o njegovim manama i gresima. A moj narod samrtno strada. Čak i okrutni Rimljani, Pilat i njegov kapetan Golgotske straže, imali su samo pohvalne reči za najvećeg Stradalnika. Srpski narod nikad nije znao mnogo ali je uvek znao ono glavno, ono što čoveka čini čovekom i hrišćanina hrišćaninom. I pismen i nepismen znali su ono glavno. Od kad se krstom krstio i krst na svoje barjake stavio on je u ličnosti Hristovoj gledao istinu, a odsjaj te istine u ličnostima Hristovih svetitelja, viteza vere i mučenika za veru, koje je posle njihove smrti radosno slavio kao žive besmrtnike. Slavio ih je kao poznavaoce istine, svedoke istine i branioce istine.“

Za razliku od drugosrbijanskih jurišnika, koji su u svom narodu gledali i mogli da vide samo zlo, Ćosović ne zaboravlja celinu istine. Zato se obraća drugosrbijanskim samomrscima i poručuje: “Srbi su u prošlosti nosili u svom biću i velikodušnost. Bili su spremni da oproste zločine Hrvata u Drugom svjetskom ratu samo da je makar i jedan zvaničnik izrazio žaljenje i poklonio se žrtvama u Jasenovcu. Tito je s gađenjem okretao glavu od Jasenovca. Kad je hadezeovština oživjela duh endehazije, u Srbima Krajišnicima je buknuo strah, oživjele su aveti prošlosti, vidjeli su duhove svojih klanih predaka. U čitavom svom biću osjetili su se ugroženim. Kakvu je drugu reakciju od njih trebalo očekivati? Vi tzv. prozapadni intelektualci reći ćete da su izabrali pogrešno vrijeme za rat. A kad su to imali pravo? Uvijek su im ga svjetske sile uskraćivale. Srbomrzac Tuđman i hadezeovština u Hrvatskoj i Alija Izetbegović i islamski fundamentalizam u Bosni natjerali su Srbe da ratuju. Jesu li imali alternativu? Jesu: da se, pošto im je iz Zagreba i Sarajeva poslata jasna poruka da su tamo suvišni, masovno isele.“

Da Vas podsetimo:  Povratak dokolici

Ćosovićev odnos prema patriotizmu najdublje je hrišćanski, sasvim u skladu sa onim što je Solženjincin pisao u svom ogledu „Pokajanje i samoograničenje kao kategorije nacionalnog života“: „Mi shvatamo patriotizam kao cjelosno i stalno osjećanje ljubavi za svoju naciju uz služenje njoj, ne kroz ulagivanje i odobravanje njenih nepravednih pretenzija, nego otvorenošću u ocjeni njenih poroka, grijeha i kajanja za njih. Trebalo bi već jednom da shvatimo da nema naroda vječno velikih i vječno blagorodnih, to dostojanstvo se s trudom zaslužuje, a lako gubi. Treba znati i to da veličina jednog naroda nije u grmljavini truba, jer se fizička snaga plaća neisplativom duhovnom cijenom. I da se stvarna veličina naroda nalazi u visini i stepenu njegovog duhovnog raz- voja, u širini duše, u nenaoružanoj moralnoj čvrstini …“

Ćosović je spreman da kritikuje, ali ne i mrzi svoj narod, pogotovo neće da ga mrzi kad mu to naredi srbofobna Imperija. On zna šta je nacionalni ponos, ali odlično vidi šta je njegove nesrećne sunarodnike, drugosrbijance, dovelo do autošovinizma: “Nacionalni ponos nije samo solidarna vezanost za svoje, on je blagotvorna emocija, ljubav; kad se narod voli, voli se i s manama, ali i bori protiv njih. Voljeti druge narode i sa njima u nevolji biti solidaran može samo onaj čije su emocije duboko ukotvljene u sopstvenom narodu. A vi, apriorni mirotvorci, šta je u osnovi vašeg nesporazuma sa svojima? Kontroverze u vašoj ličnosti, krhka osjećajnost. Zbog manjka ljubavi u djetinjstvu ranjivi ste, zaostali hronični bol u psihi stalno vas tjera u nesporazume sa sobom i drugima, ogorčeni ste, nosite teret uvjerenja da ste neshvaćeni, ljubav i mržnja u vama se nadgornjvaju, puni ste lažnih natkompenzacija, vaš mali narcis nezadovoljan je ako nije u centru pažnje. Čovjek sebe može baciti u bescjenje, ali najtužnija i najbijednija od svih pozicija je kad se odrekne sopstvenog naroda. On je samoizgnanik.“

Da Vas podsetimo:  Tribina – Sekte u Srbiji – 07. marta u 19 časova

Ćosović ne zaboravlja patnje svog naroda ne samo iz bliže, nego i iz dalje prošlosti; ako bi zaboravio te patnje, on bi mogao da amputira savest i da krene putem samoporicanja, ali on to ne želi. Jer, gle kako nam je bilo: “Vrijeme tragičnog stvaranja nove Srbije. 1813. godine, poslije sloma Prvog srpskog ustanka Porta je Srbe stavila van zakona dvanaest dana, čitav narod označen je kao divljač za odstrel. Oko pet hiljada srebreničke fukare razletjelo se po Šumadiji i Posavini da žari, pali, pljačka, ubija, siluje, odvodi u roblje. /…/ Na beogradskoj pijaci prodavano je kao roblje 1800 djevojaka i mladića, kod Šapca bacilo se u Savu i utopilo 50 djevojaka – radije su pošle u smrt nego da budu silovane i odvedene u roblje. (Danas u Šapcu u znak dužnog pamćenja na mučeničku smrt tih djevojaka djeluje hor poznat kao Hor pedeset djevojaka.) Širom turske imperije desetine hiljada srpske mladeži prodavano je na pijacama kao roblje. Miloš Obrenović je bio svjedok stradanja naroda, poslije prvih uspješnih bitaka u Drugom srpskom ustanku pristao je da ljubi skute Marašliji samo da bi narod spasao od pogibelji. I uspio je. Oslobađanje srpskih nahija nastavio je diplomatijom i kesama zlata. U Prvom svjetskom ratu izginulo je trećina srpskog stanovništa – najbolja, u Drugom četvrtina. Krvlju je ispisana srpska istorija./…/ Mogu li ja graditi stav prema rodu svojemu, a da u njega ne ugradim istorijsko pamćenje? Ne, ne mogu. I mogu li da ga ne poštujem kad je slobodu dizao iznad života? Ne, ne mogu. Bilo je perioda kad su Srbi zaluđivani nesposobnim vođama srljali u nesreće, to se dešava i danas, ali treba li zbog toga osuđivati narod? Ja to ne mogu. Mogu da ga kritikujem, i kritikujem ga, ali činim to sa pozicije moje i osjećajne i razumske ukorijenjenosti u Srpstvo.“

Da Vas podsetimo:  Hrišćanstvo mora umreti, da bi se Hristos ponovo rodio

A upravo to i jeste put Istine: prihvatiti i nositi krst svoga naroda. Takva je bila i misao velikog našeg mislioca, Žarka Vidovića, koji je govorio: „Mi nismo ni četnici ni partizani, tako se delimo mi. Za neprijatelje smo svi mi isti – svi smo ‘logoraši’, logoraška nacija! Zato o istoriji Srba treba – pored četničkog, ustaničkog, partizanskog ili ratničkog i pobunjeničkog, u svakom slučaju mitomanskog iskustva i suda – treba saslušati i proučiti iskustvo logoraško, da bismo to iskustvo ugradili u našu veru, dušu i vitalnost zajednice.“ Jer, po Vidoviću, „suština tragične žrtve je u tome da potomak prihvata dugove predaka kao svoje… identitet ličnosti je zavetni, kletveni, kao kada unuk priznaje dedin neplaćeni dug kao svoj, pa – ako treba – i čitavog života nastoji da taj dug isplati.“

Vladimir DIMITRIJEVIĆ
Izvor: srpskistav.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime