Sto doktora za jednog golmana

0
1089

Golman amortizuje frustracije one dece koja nemaju nade, već snove da budu slike na platnima koje navijači razvlače po tribinama, potpisane godinom rođenja i godinom nekog obračuna koji ni za koga nije bitan, osim za njih i njihove ucveljene roditelje.

Zamislimo koliko bi se srpska javnost uzbudila kada bi na nekoj naslovnoj strani izašao naslov: „10 mladih lekara sa prosekom 10, napušta Srbiju“. Uzbudila bi se znatno manje nego kada bi se u Gvatemali rodile četvorke. Uzbudila bi se taman toliko kao kada bi joj neko rekao da se upravo navršilo 100 godina od proboja Solunskog fronta („A-ha, kad pre majku mu“!). Ali najava jednog golmana da će se odreći državljanstva izgovorena u afektu, e to je danas izazvalo buru na društvenim mrežama, novinama, televizijama….

Pored mnogih mana koje imam, vremenom stičem još jednu. Što bi se reklo „dugo pamtim“, i sve duže, i nije me sramota da to priznam a da ne pocrvenim. Sećam se mnogih derbija. Pamtim Ćurkovića, Olju Petrovića, Džaju, Mocu, Pižona, Mancea… Često sam gledao i uživao u majstorijama gore pomenutih, a i mnogih drugih. Poslednji derbi koji sam gledao bio je sada već davne 1995, i generaciju: Kežmana, Ćirića, Milojevića…

Ne znam šta me natera, a verovatno uspomene, te se obretoh na jučerašnjem, kako kažu 158. „večitom“ derbiju. Mislio sam da ću baciti nekoliko sati svog života uludo, ali ne bi tako. Jer da je bilo tako ne bih sada sedeo za mašinom i pisao ove redove.

Fudbal se u razvijenim zemljama smatra sportom siromašnih slojeva. U Nemačkoj ga zovu prolo-sport, iliti sport sirotinje („proletera“). Tako je i kod nas, da se ne lažemo. Sociološki gledano, fudbal je jedan odušni ventil, gde raznorazni polusvet može da leči svoje frustracije, nekažnjeno psujući i urlajući na tamo nekoga, kada već na svoje pretpostavljene ne sme. Naše vreme je čak i dodatno usavršilo taj društveni pufer, organizujući i verovatno najsavršeniju industriju koja postoji u zemlji – industriju klađenja. Ona okuplja taj isti polusvet u hiljadama kladionica širom zemlje, nudeći mu iluziju bogaćenja na onome što najbolje zna, a to je naravno fudbal, i naravno otimajući mu pare.

Da Vas podsetimo:  Kako reaguje „slobodarski Beograd“ na najavljeno postavljanje spomenika Draži Mihailoviću?

Elem, nakon 23 godine eto mene na derbiju. A sve se promenilo. Nigde jagme za kartama, kupuju se potpuno opušteno. Napredak, pomislih. Ali i nije baš tako. Karata ima na pretek iz dva razloga. Prvi, što derbi više i ne izaziva neko veliko interesovanje ljudi zrelih godina jer se sve svodi na sve više neprikriveni kriminal, i drugi – važniji, što se karte dele tzv. navijačkim grupama. U moje vreme, navijač je bio onaj koji kupi kartu, a danas je to neka vrsta zanimanja (ne i profesije osim za pojedine, ali zanimanja svakako). Nađoh se okružen stotinama mladih ljudi, starosti od 18-30 godina, nimalo ljubaznih, uglavnom tetoviranih, kod kojih, kako sam zaključio, površina tela pokrivena tetovažom označava nekakav viši čin u toj hijerarhiji, nešto kao listići na epoletama generala.

Propisno izguran, izmuvan, izgažen uđoh nekako na tribine. A tamo doživljavam poraz. Ne zato što je moj tim izgubio, uostalom meč je završen nerešeno, nego prizorom. Ta omladina u stvari ne zna ni jednog fudbalera. Oni ne znaju ko trči po travi. Oni skandiraju imena i nose zastave sa likovima nekih osoba koje nisu sportisti. Njihovi idoli su u stvari neki od tih tetoviranih „generala“, ubijenih u obračunima navijačkih gangova. Jedino što sam razumeo od tog skandiranja je kada su jedni druge častili sa: „J..o vas Vučić“. Otprilike mi je to razjasnilo prirodu organizacije i „rivaliteta“ navijačkih grupa.

Gledam tu decu nešto i razmišljam: šta ako se zaista uvede služenje vojnog roka? Ko bi njih naterao da iskopaju rov? Ko bi njih obuzdao? Čime? Kojim kaznama? Dežurstvima, požarstvima… ma jok! Da li bi okupator morao da zavodi red u našim redovima?

Da Vas podsetimo:  Strane banke vole srpske pare, ali im smeta – srpska ćirilica

Moguće je da, kao i svaka generacija, moja ne razume onu narednu („svako vreme svoje breme“), i bilo bi dobro da je tako, ali mi se sve čini da nije. Čini mi se da je došlo da kvalitativnog urušavanja. Ja stvarno ne znam kako bi 50-godišnji otac komentarisao derbi sa 20-godišnjim sinom. Baš me to, nakon onoga što sam video, zanima.

Elem, utakmica je završena kako je završena – nerešeno, jer je sudija jednom timu priznao sporni gol. Oko toga se digla velika prašina, a nije moralo da je takve sportske manifestacije pratila tehnika koja se valjda u 21. veku podrazumeva.

Da prašina bude još veća, golman koji je bio neposredno u kontaktu sa loptom se kune da gol nije postojao, a i da sudija koji ga je dosudio nije mogao to da vidi jer je bio zaklonjen njegovim telom. U afektu izgovara kako će se odreći državljanstva, vratiti pasoš i slično. I to izaziva lavinu desetina hiljada pro et contra, komentara. Komentara krivonogih i skoliotičnih komentatora, koji se nikada nisu sportom bavili.

Ko se bavio sportom razume da se afekt podrazumeva, a uspešan je onaj koji može da ga kontroliše. Bilo je velikih fudbalera koji su u afektu pravili gluposti i kajali se nakon toga: Zidan, Maradona, Rosi, Bajević… i ostali su veliki. Ko to ne razume, taj se nije bavio sportom.

Ovoga puta lavina na tog golmana se obrušila jer je u afektu (da ponovim: „u afektu“) rekao da ga je sramota što je Srbin i što će se odreći državljanstva. Sledećeg jutra sigurno ne misli tako. Ali zapitajmo se: koliko je lekara, arhitekata, inženjera, ekonomista, matematičara, hemičara, tehnologa, pilota… napustio ovu zemlju, i to ne u afektu? Koliko smo negativnih komentara videli na tu pojavu? Malo, ili mnogo manje nego na izjavu jednog golmana. Zašto?

Zato što: lekari, arhitekte, inženjeri, ekonomisti, matematičari, hemičari, tehnolozi… nisu u sistemu, a golman jeste. On amortizuje frustracije one dece koja nemaju nade, ali imaju tetovaže i sanjaju, ne da budu golmani, nego da budu slike na ogromnim platnima koje navijači razvlače po tribinama, potpisane godinom rođenja i onom drugom, godinom nekog obračuna koji ni za koga nije bitan, osim za njih i njihove ucveljene roditelje.

Da Vas podsetimo:  BAKA ANĐA (94) PREŽIVELA 3 RATA: Videla sam razne užase, bojala sam se da će me zaklati, mislila sam bolje da me upucaju nego to

I tako, izguran, izmuvan, izgažen, pun nekakvih dimova od „bengalskih vatri“ (a možda i drugih dimova, jer sam nešto bio neuobičajeno raspoložen), vratih se, podelih ovaj doživljaj sa vama, a sledeći obećavam za 23 godine, dakle 2041. godine, i naslov već vidim: „Deda i unuk aplauzom pozdravili svetske prvake“!

Do tada predstoji dug put, ali svaki put počinje prvim korakom.

Aleksandar B. Đikić
stanjestvari.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime