Stvaranje Velike Srbije

0
1235

митинг-срба

Odmah posle stavljanja naslova morao sam da krenem u njegovo razjašnjenje. Ovaj tekst zapravo pokušava da napravi analizu događaja koji su bili prilike za svesrpsko ujedinjenje na Balkanu.

Danas je termin Velika Srbija otrcan, iskorišćen i reciklaža istog gotovo da nije moguća, ali zato duhovno, političko i teritorijalno ujedinjenje srpskog naroda je vekovima aktuelna tema.

Devetnaesti vek doneo je nacionalnu emancipaciju srpskom narodu. Talas francuske revolucije zapljusnuo je ostatak Evrope pa su se tako stvorili narodni pokreti i u dve nenarodne, feudalne imperije. Austrijsko carstvo opstalo je političkim kalkulanstvom, nasiljem i podrškom evrpskih saveznika da zadrži „legitimno“ pravo za tlačenje neaustrijskih naroda.

Na drugoj strani, Turska kao imperijalna sila koja se urušavala sama od sebe jer nije imala više ni snage ni mogućnosti za dalje širenje, lutala je u potrazi za održivim rešenjima kako da zadrži sve svoje podanike na tri kontinenta u pokornosti. NJen evropski deo bio je u stalnim pobunama, što od strane slovenskih naroda, što i od samih sultanovih velikodostojnika (dahije, Mahmut-paša, Husein kapetan…). Ideja o podeli carstva na deo kojim bi upravljao srpski knez, a u koji bi ušla Srbija, Crna Gora, Hercegovina i Bosna i na azijski deo kojim bi, uz polunezavisni Egipat i Tunis, upravljali veziri, ideja je koja je samo modifikacija Garašaninovog Načertanija.

Druga prilika ukazala se za vreme rata 1876-1878. godine. Vojnim savezom dve srpske države pokušanoje da se oslobodi teritorija Bosne i Hercegovine i da se stvori jedinstvena država, suverena od Turske i međunarodno priznata. Međutim, nesaglasje između dinastije Petrović i Obrenović, nerazjašnjeno pitanje budućeg uređenja, kao i austro-ugarske pretenzije ka širenju na jugoistok posle poraza od Pruske 1871. godine rezultiralo je time da ni do ujedinjenja, ni do oslobođenja nije došlo.

Da Vas podsetimo:  Granica kao sudbina

Treća prilika se stvorila na ruševinama obeju imperija. Završetkom velikog rata ispunjeni su svi ratni ciljevi-svesrpsko i južnoslovensko ujedinjenje bilo je na dohvat ruke.

Ženevskom konvencijom, da bi se sprečio srpski imperijalizam i da bi se ispoštovalo pravo naroda na samoopredeljenje koje je promovisao „apostol slobode“ američki predsednik Vudro Vilson, nova država nastala je spajanjem države Slovenaca, Hrvata i Srba i kraljevine Srbije kojoj su se pre toga priključile Crna Gora i Vojvodina (preciznije Baranja, Banat i Bačka).

Stvaranjem prve južnoslovenske zajednice smatralo se da su zadovoljene sve nacionalne ambicije konstitutivnih naroda, pa je Ustavotvorna skupština donela Vidovdanski Ustav kojim je uvedeno centralističko ustrojstvo bez etničkih internih razgraničenja.

Šestojanuarskom diktaturom ovaj Ustav je stavljen faktički van snage, a kralj Aleksandar potrešen atentatom u Parlamentu predlagao je amputaciju Hrvatske i stvaranje homogene srpske države čime bi se kompenzovale greške iz 1918. godine. Taj predlog rezolutno su odbili političari projugoslovenske orjentacije, vođe seljačko-demokratske opozicione koalicije, lider prečanskih Srba Svetozar Pribićević i hrvatski „prvi republikanac“ , teško ranjeni Stjepan Radić.

1939. godine knez Pavle pokušao je da izvede Jugoslaviju iz političkog ćorsokaka, jer međunorodne okolnosti nisu bile povoljne za versajske tvorevine.

Umesto da se hrvatsko pitanje reši pregovorima između Radićevog naslednika dr Vlatka Mačeka i legitimnog srpskog predstavnika dr Milana Stojadinovića, knez sledeći nedemokratske principe svog prethodnika, za jugoslovenskog premijera (posle veštačkog izazivanja krize Vlade) postavlja anemičnog i nedoraslog Dragišu Cvetkovića koji postiže dogovor o uspostvaljanju Banovine Hrvatske. Ovim je pokušano da se reši hrvatsko, ali se nije rešilo pitanje ostalih naroda u zajedničkoj državi, pa je tako propuštena prilika za konačnu srpsko-hrvatsku demakraciju koju bi vršili i kontrolisali Srbi, kao pobednici u Prvom svetkom ratu.

Da Vas podsetimo:  Iz izbegličke kolone: Sestra i ja smo ugledale oca, stajao je na mostu i plakao, plakale i nas dve

Njihovu dužnost obaviće komunisti stvarajući Avnojske-granice, koje su prvobitno zamišljene da budu „linije na mermeru,“ da bi posle disolucije socijalističke zajednice, postale međunarodno priznate.

Prilikom raspada druge Jugoslavije srpsko pitanje rešavano je na potpuno pogrešan način, pa je, zbog neodgovornosti i neznanja njegovih vođa, naš narod doživeo nekoliko bolnih poraza.

O srpskoj postjugoslovenskoj državi moglo se pregovarati ne sa tačke opstanka Jugoslavije po svaku cenu, ne sa politikom novog južnoslovenskog ujedinjenja, već sa ciljem da se srpska Crna Gora, avnojska Srbija i Srbi u Bosni ujedine u homogenu srpsku državu.

Prirodni saveznik u tom procesu mogla je biti Hrvatska.

Sporazum Beograda i Zagreba o prestanku postojanja zajedničke države, poput rusko-ukrajinskog o raspadu SSSR-a, i dogovor o novim granicama kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, međusobno priznanje i razmena ambasadora, kao i obezbeđivanje svih nacionalnih, kulturnih i ekonomskih prava za Srbe u Hrvatskoj, moglo je da spreči izbijanje krvavog građanskog rata.

Na Balkanu bi postojale dve stabilne, homogene države, (Velika) Hrvatska i (Velika) Srbija, koje bi u dobrosusedskim odnosima i bez nerešenih teritorijalnih pitanja superiorno kontrolisale svoje muslimanske susede- ostatak BiH i Albaniju.

Sve ovo deluje kao naknadna pamet, ali iz povlačenja istorijskih paralela možemo izvući nauk za rešavanje aktuelnih žarišta koji danas tinjaju i prete da prerastu u sveopšti požar.

Aleksandar Dikić

SKK

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime