Sumrak srpske politike

0
639
Emil Vlajki/ Srbin.info

„Danas nam kažu, deci ovog veka Da smo nedostojni istorije naše Da nas je zahvatila zapadnjačka reka I da nam se duše opasnosti plaše.“ (Milan Rakić – Na Gazimestanu)

Nakon državnog udara izvedenog protiv Miloševića u oktobru 2000. godine, sve su vladajuće ekipe bile marionetske, nepovratno u službi Zapada. Oni koji su se htjeli otrgnuti od takve politike, kao Zoran Đinđić, bivali su ubijeni. Drugi, nastojeći da pošteno djeluju, ali da ne dovode sebe u opasnost, kao Vojislav Koštunica, bili su kažnjeni od naroda koji im je uskratio svoje glasove.

Ovi su pajaci upropaštavali Srbiju u svakom njenom segmentu. Sproveli su pljačkaške privatizacije privrede, uništili bankarski sistem, konstantno intenzivirali suradnju sa NATO, predali sve srpske heroje Haškom tribunalu, indirektno i institucionalno priznali navodni srebrenički genocid, sufinancirali, zajedno sa Zapadom, sluganske i antisrpske „humanitarne“ i „nevladine“ organizacije.

Kruna svega je bila permanentna izdaja Kosmeta. Svaka vladajuća ekipa bi, „za šaku dolara“, išla korak dalje u toj raboti. Strani gospodari, nakon što bi takva ekipa odradila svoj izdajnički posao, mijenjali bi je sa novom kvislinškom garniturom. Briselski sporazumi samo su bili nastavak, „šlag na torti“ tog antisrpskog djelovanja.

Bit će još mnogo polemike oko toga da li je sadašnja vlast mogla drugačije postupiti od onoga što je uradila. Konstatirajmo, da je mogla to neuraditi, ali bi tada morala sići sa vlasti. To bi bio častan izbor, ali bi teško išta spriječio. Strateški gledano, radikalno udaljavanje od Rusije u čitavom post-miloševićevskom periodu i kukavičko pristajanje uz one koji su Srbiju bombardirali, ucjenjivali, demonizirali i oduzimali joj teritorije, onemogućavalo je svaku istinsku nacionalnu politiku.

Sadašnji predsjednik Srbije je neosporno vješt političar. Vjerojatno bi htio dobro svojoj zemlji i neke primjetne, ekonomske napore čini u tom pogledu. Pokušava i da bude regionalni lider insistirajući na nekonfliktnoj politici. Ima, praktično, apsolutnu vlast i širok manevarski prostor. Ali, strateški, u nekim bitnim stvarima griješi:

Misli da davanje Kosmeta osigurava ulazak u Evropsku uniju.
Smatra da je Kosmet već izgubljen i da treba makar nešto izvući „iz ničega“.
Vjeruje da će davanjem Kosmeta spriječiti daljnji raspad Srbije.
Strateška premisa, loša po Srbe, koja ne dozvoljava ovakvo zaključivanje je slijedeća. Zapad i posebno Amerika znaju da je srpski narod većinski uz Ruse i protiv NATO. Isto tako znaju, da će se kad-tad naći neki srpski lider koji će ga povesti u tom pravcu. Iz tog razloga, oni Srbiju koja bi im izgledala kao ruski „trojanski konj“, čak i bez Kosmeta, ne mogu primiti u Evropu. Oni, dakle, moraju, nakon poklanjanja Kosmeta, i dalje nastaviti sa komadanjem Srbije.

Napomena: Tvrdnja da je Kosmet već izgubljen, da Srbi nemaju ništa, a Albanci sve, je pogrešna. Albanci su ti koji nemaju ništa, jer njihova „država“ koja je praktično američka kolonija, ne može međunarodno-pravno postojati bez pristanka Srbije; okupacija nekog teritorija i međunarodno priznat suverenitet tog istog su dvije dijametralno suprotne stvari!

Što bilo da bilo, Predsjednik se, da bi izišao pred narod sa svojim kompromisnim rješenjem, suočava sa nekoliko problema:

— Prvo, mora predočiti narodu taj takozvani kompromis. Kako sada stvari stoje, čini se da se taj kompromis sastoji u dužem, privremenom razgraničenju područja nastanjenih Srbima i Albancima, vjerojatno posredstvom trupa UN. Ostaje bolno pitanje što bi se dalo za uzvrat? Ako je to priznanje Kosova, indirektno preko dopuštanja Kosovu da uđe u UN, onda taj dil nema nikakve vrijednosti za Srbe. Odnosno, daje se sve, a ne dobiva se ništa.

Možda će dil biti zamjena teritorija: sjever Kosmeta za Preševo i Bujanovac. To bi već bilo mikroskopski sitno u odnosu na ono što bi se dalo; bio bi to ozvaničen gubitak 10% svog teritorija.

— Nije samo gubitak teritorije u pitanju. Rudna bogatstva Kosmeta se procjenjuju na 300-500 milijardi dolara! Ni najbogatije zemlje na svijetu ne bi to mogle besplatno prepustiti nekom drugom.

— Dozvoliti Kosovu da uđe u UN znači egzodus preostalih Srba sa tog područja i uništenje tamošnje srpske, ujedno i kršćanske, duhovnosti.

— Predsjednik se suočava i sa jasnim stavom SPC: Kosmet je dio Srbije, i to se ni na koji način ne smije dovesti u pitanje. Može li se narodu sugerirati da se ogluši o svoju crkvu?

— Kompromisni dil će sigurno značiti daljnje slabljenje veza sa Rusijom koje, ionako, sve više životare. Uz to, već se šire dezinformacije o tome kako su, navodno, Rusi, zbog Krima, pristali na Njegov kompromis.

— Što će biti sa Republikom Srpskom? Da li najavljujući kompromis i nju obuhvaća? Zapad želi da politički uništi sve što je srpsko. Posebno mu se ne sviđa jačanje veza između Srpske i Rusije.

Predsjednik Srpske je postao planetarno poznat po svom otporu „novom svjetskom poretku“. On je neka vrst Ugo Čaveza, bivšeg venecuelanskog predsjednika koji se uspješno konfrontirao sa SAD. U Srbiji je izuzetno cijenjen, simbol je nade za tamošnji srpski narod. Ako se uspije oduprijeti sadašnjim intenziviranim i krajnje prljavim udruženim naporima stranaca i opozicije koji idu, kao i kod obaranja Miloševića, na njegovo rušenje, on će postati neosporan lider čitavog srpskog naroda. Bit će dokaz da je moguće suprotstaviti se i ne pokleknuti. To bi mogao biti okidač za radikalno drugačiju, prosrpsku, politiku u Srbiji.

Ili, još jasnije. Svaki kompromis sa Albancima, u smislu onoga što se najavljuje, a bilo bi dobro da se to ne desi, bit će krajnje težak i krajnje bolan gubitak za srpski narod. Ako to bude tako, Republika Srpska bi trebalo da bude, kao kompenzacija, mnogo čvršće vezana za Srbiju. Pitanje Kosmeta i pitanje Srpske moraju biti nerazdvojivo povezani i van toga se nikakvi kompromisi ne smiju praviti.

Na navedena pitanja i dileme nije lako postaviti se pravilno; skoro da je to nemoguće. S druge strane, sadašnji svijet nije više unipolaran. Situacija se neprekidno degradira za dosadašnje „gospodare svijeta“. EU je floskula, fikcija, nerealna utopija, monumentalna zabluda. Mnoge, mnogo časnije, mnogo moralnije alternative su tu. A one su već dostupne. „Kucaj i otvorit će ti se“, rekao je Isus Krist.

Sve u svemu, treba taktizirati, praviti kompromise, ali ništa ne potpisivati. I ovih potpisivanja kojima se do sada krčmila srpska zemlja, bilo ih je više nego previše.

Emil Vlajki

srbin.info/anfor.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime