Svaka država ima vojsku

0
1074

srbija-parada201403

Svaka država ima vojsku. Ona koja je nema samo misli da je država. O svakoj vojsci istorija je beležila i pisala. Neke vojske su upisane kao velike i časne, neke kao kukavičke, neke kao osvajačke, neke kao zločinačke… Bilo je vojski koji su se ponosile svojim vojskovođama, svojim oficirima, bilo je i onih koje nisu imale na šta da se ponose. Svaka vojska je svoje zasluženo mesto u istoriji dobila zahvaljujući svojim vojskovođama i vojnicima: onako kako su činili bivali su i upisani u knjigama prošlosti. Svaku vojsku čine vojnici, a vojnici predstavljaju njen narod.

A kakav je Srpski vojnik?

To je onaj seljak miran, tih, blag, uzvišen, pun ljubavi i dobrote. Ali to je i onaj isti vojnik koji ne da svoju njivu, svoje puteve, svoju kuću, svoju porodicu. To je onaj ponosni junak koji ne da svoju veru, ne da svoju Otadžbinu. Onda kada mu neko ne dozvoljava mir na njegovoj njivi, onda kada mu neko dira porodicu, onda kada žele da mu otmu kuću, onda kada mu ugrožavaju Otadžbinu, taj mirni, tihi, blagi seljak postaje beskompromisni borac za pravdu. Tada njegova ličnost pokazuje i one druge do tada manje primetne vrline. Tada se njegova hrabrost, nepokolebljivost, odlučnost pokazuju u punom sjaju, zadržavajući i dalje svoju čestitost i dobrotu koliko je to moguće u uslovima koje su drugi nametnuli. Pokazujući upravo svojom čašću i humanošću razliku između srpskog vojnika i onih drugih.

Čitajući srpsku istoriju postaje nam jasno zašto smo kao narod ponosni na nju. Za najlepše stranice te istorije zaslužni su njeni vojnici ali i oni koji su vodili te vojnike i sa njima sudbu delili. Oni koji nikad nisu govorili napred, oni čiji usklik je uvek bio – Za mnom! To su srpski oficiri, to su srpski đenerali, kaplari, vojvode, majori, pukovnici … Upravo oni su činili dokaz da je istorija srpskom ratniku namenila najplemenitiju i najčasniju ulogu čak i u tako strašnom momentu kakav je rat.

Srpski oficir i srpski vojnik uvek su činili svetosavski narod ponosnim. Ratovao je Srbin, vodio bitke, dobijao i gubio ih – ali ono što nikad nije izgubio, bez obzira na ishod same bitke, bila je čast. Ono što nikad nije dao i što mu niko nije mogao oduzeti bila je vera i Otadžbina. Postojali su periodi kada je delovalo da je sve izgubljeno, bilo je momenata kada se neprijatelj radovao misleći da ga je konačno nadvladao. Naravno da je realnost bila drugačija, uvek se Srbin iznova dizao. Stvarnost je zlotvore na kraju uvek najgrublje treznila, pokazujući im da veru, čast i pravdu koju Srbin nosi u sebi ne možeš nadvladati i pobediti nikakvom silom. Podigli su dušmani i u poslednjem ratu svu silu koju su mogli, ali dok je kucalo herojsko srce ništa im nije išlo po planu.

Da Vas podsetimo:  Jasenovcem ne smiju da se bave diletanti

Srce Heroja

Sine moj, bio sam tamo kad je nebo gorilo
Srce heroja tamo je bilo tamo se borilo

Svaki je metar domovina, zastava sine moj
Zato smo ponosno vodili drugi Kosovski boj
Srce heroja zauvek živi ne mogu da ga ubiju
Srce heroja kuca večno samo za Srbiju
Ova je zemlja rađala decu
Decu što znaju čuvati dom
Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom
Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom
Oče moj bićemo tamo, gde su vaši grobovi,
Tamo gde su heroji pali naši su domovi
Svaki je metar domovina, zastava oče moj
Ako zatreba mi ćemo opet u novi Kosovski boj
Srce heroja zauvek živi, ne mogu da ga ubiju
Srce heroja kuca glasno, samo za Srbiju
Ova je zemlja rađala decu
Decu što znaju čuvati dom
Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom
Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom
Ako zatreba mi ćemo opet u novi Kosovski boj
Ako zatreba mi ćemo opet u novi Kosovski boj

Ti i takvi oficiri bili su na ponos svojih prađedova, ti vojnici koji su sledili svoje časne oficire činili su ponosnim naše pretke. Dok je bilo srca heroja Otadžbina nije plakala. A onda je politika ušla u razum, a Otadžbina zaplakala. Onda su heroji prevareni i ostavljeni od političara a narod obmanut. Onda se pristupilo izdaji. Kalj srpstva podržan od Zapada je iskočio na površinu i sada od njegovog smrada ne može da se živi. Davno je Jovan Dučić primetio :

„ Kukavice uvek idu stranputicom “.

Sude nam dušmani zato što svoje ne damo, sude zlotvori što svoje najdraže branimo. Neka sude, heroji se nikad nisu plašili. Srcu heroja niko ne može zabraniti da svoje voli, da svoje voli najviše. Upašće dušmani sami u zamku istine, istinu možeš prikrivati ali je ne možeš sakriti. Rodiće Srpkinje ponovo ponosne sinove, rodiće ponovo heroje. Zakucaće ponovo ono srce herojsko, jedino koje Srbin ima.

Da Vas podsetimo:  Postoji li održivo rudarstvo i da li je moguće u Srbiji?

Naši stari su nam ostavili Otadžbinu, oni su nam ostavili veru, oni su nam utabali put kojim treba da koračamo. Jedini put koji vodi ka istini. Oni su ostavili jasan primer kakav je srpski oficir, ko je srpski vojnik. Neki od njih su ostali pojedinačno upamćeni, neki su upamćeni kao deo jedinica poput Gvozdenog puka, poput 1300 kaplara… Kako god, svi oni su svojim delima ostavili nas ponosnim a istoriju poklonjenom pred njihovim delima, pred njihovim viteštvom. Neka od tih dela deluju skoro nemoguće, a ipak su se dogodila. Moguća su bila samo zato što su oni koji su ih izveli nosili u sebi junačko srce, viteški duh i nepokolebljivu veru. NJih su vodili samo istina, pravda, čast – nikada sila, gramzivost ili politika.

U onim kratkim periodima istorije kada je srpski narod mogao spokojno da živi u miru, njegovi oficiri su i tada bili ponos naroda. U uslovima zasluženog mira oni su pokazivali onaj deo duše Srbinove koji se ne dobija školovanjem, onaj deo duše koji se dobija rođenjem. Uvek su iskazivali neizmernu ljubav ka narodu i svojoj Otadžbini, ovog puta ne braneći ih životom nego podjednako jako svojim ponašanjem, stavom. Braneći u miru na svakom koraku Srpstvo, čast, narod i veru. Srpski oficir, srpski vojnik je uvek bio na ponos svom narodu i Otadžbini i u ratu i u miru. Zato su o njima druge vojskovođe, na tuđim akademijama, uvek govorile sa najvećim respektom i poštovanjem.

Nažalost mi smo danas deo vremena u kome srpski oficiri i srpska vojska neće biti upisani velikim slovima. Nadajmo se da će to vreme biti što kraće i da neće narušiti kako ni časnu prošlost, tako ni budućnost naših potomaka. Moramo što pre da se dozovemo pameti, nikad srpski vojnik nije bio podanik neprijatelju. Ne može nikad ubica srpske dece Srbinu biti prijatelj. Zna duša pravoslavna da je sve to laž, da je sve to kratkog daha.

Problem današnje vojske je upravo u tome što je ne vode vrednosti prađedovske. Kako drugačije objasniti da vojnoj paradi srpske vojske sme uopšte da prisustvuje izdajnik. Ali da bi poniženje bilo potpuno, taj izdajnik nije bilo gde, on je u svečanoj loži. Kakva je to država gde taj general-izdajnik Perišić slobodno šeta? Kakva je to vojska u kojoj ratnim generalima može da komanduje general-izmišljeni Ponoš za koga se još uvek utvrđuje gde je bio za vreme rata (možda je on najsličniji Jetiju – neki kažu da je bio tu a neki ne). Da li se sme govoriti o postojanju vojske ako njen ministar igra fudbal u neprijateljskoj NATO bazi a generali to poniženje dozvoljavaju? Da li se sme govoriti da postoji država? Pa koja bi država svoje vojskovođe isporučivala neprijatelju samo zato što su branili svoju Otadžbinu? Kakav je to sistem vrednosti u kome izdajnici i generali po preporuci neprijatelja imaju sve privilegije, a časni oficiri koji su obavljali zadatke za koje su i dali zakletvu svom narodu i Otadžbini leže po kazamatima neprijatelja. Nije njima problem što ih neprijatelj drži zarobljene, jer kada su odabrali svoj poziv oni su bili spremni da daju i svoj život. Ono što muči njihove duše jeste što ih je zločincima predala njihova država. Seta koja ispunjava njihovu dušu je ustvari izazvana pitanjem šta se dogodilo sa njihovim narodom, šta je sa Otadžbinom? Gde su oni potomci kosovskih junaka, potomci srpskih vitezova, potomci hajduka, komita, potomci solunskih heroja,gde je nestala Srbadija?

Da Vas podsetimo:  Koga je zavrbovao hrvatski špijun Hrvoje Šnajder, ili: Znamo (li) ko nam je neprijatelj

Jovan Zlatousti je govorio:

„Ako čovek sam sebi ne naškodi, niko mu naškoditi ne može.“

Srpski narod je dokaz istinitosti ovih reči. Kada je išao svojim svetosavskim putem, mogli su samo da ga usporavaju – nikad da ga zaustave. Kada se odvojio od svetosavlja, stao je. Na pitanje odakle takva snaga u srpskom vojniku, odgovor je nedvosmislen: u njegovoj veri i iskrenoj ljubavi ka Otadžbini. Kao što čovek ne može da živi bez ljubavi, kao što ne može da pronađe smisao života bez vere, tako nema ni pravog vojnika bez ljubavi ka Otadžbini, nema hrabrosti i čojstva bez vere. Nikad ne sme da se zaboravi da nema države ako nema vojske. Nijedna država se ne bi odrekla vojnika kakav je srpski. Srpski vojnik je svoju čast sačuvao jer nikad u bitku i nikad u rat nije išao zbog materijalnog, nikad zbog lične koristi, nikad zbog vlasti. Srpske bitke, srpski ratovi vođeni su u odbranu slobode, svetosavlja, prava na Otadžbinu. Kao što je istina nepobediva i srpska vojska je neuništiva. Možda su je sada politikom izdajnika i dušmana sputali ali Srpkinje već rađaju nove vojnike.

Nenad Blagojević

FSK

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime