Sve prokazano, rastrgnuto, popaljeno…

2
1171

Ne znam o kojoj zemlji pričamo kada govorimo o Srbiji! Da li je ostalo išta osim imena i sramote? Uspeli smo vrlo brzo da razvalimo, raskućimo, rasparčamo, postidimo, ponizimo, strpamo u tiganj demokratije, nalijemo uljem koje smo dobili cedeći svoju pamet i u tom tiganju ispohovali srpski identitet pohujući ga česticama ulagivačkog mentaliteta i potrebe da nas vole oni koji nas mrze.

Razgraktale se silikonske vrane sa nacionalnih frekvencija dajući ritam većini političara koji se od tih silikonskih nakaza u mini suknjama razlikuju jedino po tome što više naplaćuju od njih! Takvi političari govore tekstove pesme koja se piše za nas negde u Velikoj Britaniji ili Americi, a izvođač radova je Nemačka. Refrene tih pesama nam pevaju oni koji su nas do juče zasipali bombama, a mi ih zadivljeno slušamo nagrađujući ih frenetičnim aplauzima za ono što nam na uvo otpevaju, iako nam pevaju o našoj propasti i daljem zaduživanju, cepanju i zatiranju.

Mera pameti u ovoj državi je broj pojavljivanja na televiziji, nebitno u kakvim emisijama, reklamama ili filmovima. Svoj patriotizam iskazujemo pljuvanjem po sopstvenoj istoriji, provokacijom rođenog naroda i spremnošću da stradamo za druge, jer su Srbi nekako brzo prihvatili da im je bliža bilo koja država osim Srbije. Ako govorimo o svojim precima na koje bi nam trebalo zabraniti da se pozivamo, mi smo ih izneverili. Postali smo ono protiv čega su se borili, a ne ono za šta su se borili.

Merilo kvaliteta naše umetnosti postalo je to koliko neko može da oblati rođeni narod pred drugima, pa ako uspe u ovome, dobiće sve one nagrade koje je oduvek sanjao, a koje mu dodeljuju oni koji su ga oduvek porobljavali i koji su bili zaduženi za antisrpsku propagandu. Što bi oni snimali filmove o našim nepostojećim zločinima kada možemo mi za duplo manje pare i sa duplo manje stida, a samo zbog tapšanja po ramenu onih koji će nas tako zadužiti i možda nam ponekad dozvoliti da skinemo okove u koje su nas oni i bacili.

Da Vas podsetimo:  Dogovor

Deca su nam navikla da odrastu pre vremena, jer ne žele da propuste savremene igračke svojih stranih vršnjaka poput droge, alkohola, razgolićenih selfija, vožnje bez dozvole, krađe, prebijanja, ubistava, neznanja, piromanije, a neretko i samoubistva, namernog ili slučajnog. Sramota je u današnjoj Srbiji biti dete, jer se za detinjstvo nema vremena. Odgajamo klik generacije koje sve žele da urade ako može odmah, a ukoliko zatreba strpljenja, onda im je sve odvratno. Ako pljušte lajkovi, pratioci, tagovi, sve je u redu, a ako njih nema, zavlada depresija. Drzne li se neko dete da bude ono što jeste, zažaliće. Postaće plen. I dalje ima fantastične dece i jedino u decu još verujem, jer imaju vremena da se vrate na pravi put ukoliko puta ima. Mi smo krivi za ponašanje naše dece.

Crkve smo proglasili leglima nacističkih propovedi, domove kulture oličenjima kulturnog „smaralaštva“, koncertne dvorane prošlošću, pozorišta prokletstvom siromašnih, umetnike idiotima sa školom, pojedine škole pretvorili u dilerske interesne sfere, spomenike izmeštamo, preturamo, razbijamo, one okupatorima obnavljamo, u zemlji nepismenih, uzdamo se u informatičku pismenost. Govorimo o lagodnom životu tamo gde polovina Srba živi bez struje, vode, puta. Pričamo o borbi za natalitet, a u prethodne četiri godine nam je zemlju napustilo 592 000 ljudi! Borimo se za ulazak u EU u vreme kada iz zemlje odlaze najbolji. Pa ko će da uđe u te unije?

Istoriju svako prekraja kako želi, degradiramo od ljudi u majmune, pa se ne zadržavamo ni na njima, već odosmo opet do ameba. Srbin bez pameti je postao idealan Srbin, čovek bez škole postaje uvaženi umetnik, devojka bez stida postaje merilo vaspitanja, svaka rečenica koja se javno izgovori postaje politička, ljudi se iz stanova sele u računare, mladi se odlučuju da pre budu kerovođe nego očevi i majke, učene ljude je sramota što su učeni, pa pale svoje diplome državnih fakulteta ne bi li kupili neku sa privatnog, pa da postanu menadžeri. Svi su blogeri, vlogeri, uticajni tviteraši, zvezde Fejsbuka, influenseri sa Instagrama, pa smo zemlja u kojoj nema nepoznatih. Svi su javne ličnosti i uzori, osim onih pametnih i tihih ljudi.

Da Vas podsetimo:  Godina prođe, izdaja nikad!

Ko pokaže zadnjicu – taj je akademik, ko razdrlji grudi – kaluđerica, ko otkrije međunožje – prosvetitelj, ko ceo život radi na zaglupljivanju naroda – stari dobrotvor, ko ništa ne pročita – neopterećen politikom, ko ništa ne zna – ima za pravo da nas nečemu uči, ko živi na selu – sramota je za celio srpsko napredno društvo, ko napreduje – zaostaje, ko misli – neka ide da misli u drugoj zemlji. Sve smo ovo sami sebi učinili i svi smo za ovo krivi, a onda smo rešili da tražimo krivce među sobom, pa smo se i ovako sitni brojem dodatno podelili. Ne znam postoji li ijedan narod u kojem vladaju tolike podele na ovo i ono, a niko ne zna ni šta je ovo, niti može reći šta je ono što on nije.

Ko god nema stida, a ima usta i iz njih ne ume ništa pametno da pusti, taj neka svoju glavu pripremi za krunu, nebitno je u kojoj oblasti i od čega je kruna.

Sve je porušeno, prokazano, poniženo, ukaljano, odvojeno, rastočeno, zabravljeno, okrvavljeno, uvijeno, minirano, nauljeno, iščašeno, razvaljeno, prodato, otkinuto, prokleto, porečeno, pogaženo, obogaljeno, uprošćeno, proterano, rastrgnuto, zamazano, pojedeno, popijeno, popaljeno, izmešteno, a tvrdimo da je svetlo, uglancano, zategnuto, ulepšano, pozlaćeno, sačuvano, legalizovano, organizovano, novoizgrađeno, plaćeno, poboljšano, primereno i naše.

Šta je danas naše osim sramote za koju se međusobno krivimo?

Gde je ta Srbija o kojoj uvek pričamo i kojom se hvalimo? Pokažite mi je na karti sveta da znamo gde da odemo mi koji iz Srbije ne želimo?

Svi smo krivi za svoju sudbinu, pa ni ja nisam izuzetak, ali želim da vidim hoće li još neko da prizna! I ne mogu mrzeti svoju zemlju pa neka je najgora na svetu. Nemam drugu i dok god imamo i samo jednu vrlinu, pre ću je isticati pred strancima, nego beskrajne mane.

Da Vas podsetimo:  Kome smeta „Veseli se srpski rode“, a naročito „do slobode“? Njihova Brozova Jugoslavija više NE POSTOJI

A kada smo sami sa sobom, mi Srbi, dajte tada da priznamo da živimo u nečemu što ne znamo šta je i da se među sobom podelimo na one koji su zastiđa svojih roditelja, svoje države, svog naroda i oduzmemo im prostor za zaglupljivanje onih koji još uvek imaju šansu i na one koji nešto mogu da učine i nekako rasteraju ovu maglu javne pornografije i pseudodemokratije.

Mi smo Srbi narod koji će ubiti samo jedna reč – demokratija. Neće nam prava demokratija doneti ništa loše, nego ćemo stradati zbog toga što smo mi sav svoj nemoral, glupost i ropstvo drugima strpali u ovu jednu reč kojom se preporučujemo svetu.

Milan Ružić
Izvor: iskra.co

2 KOMENTARA

  1. Dobar tekst, samo sto je sve nabrojano, globalni problem, ne samo u Srbiji. Ljudi koji misle svojom glavom, narocito mladi ljudi, a nisu pripadnici bogatog staleza (kaste, feudalaca, robovlasnika, kako god…) nisu pozeljni. Takvi ljudi se guraju na marginu drustva, bivaju gonjeni, obelezeni, i na kraju ponizeni. I sve to uz gromoglasni aplauz zombirane mase (ili „klik generacije“ kako je naziva autor teksta), koja i to, a i sve drugo, dozivljava kao rijaliti. Danasnjem svetu je potreban zombi, poslusni rob, koji upija instrukcije bez pogovora, radi poslove bez dubljeg razmisljanja, i naravno, jedva ceka da svoj zaradjeni novac, potrosi na stvari koje mu nisu potrebne. A sve to mora da bude propraceno kamerom telefona. Sami sebi stavljaju okove, i pretvaraju se da uzivaju u tome.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime