Svetska vlada sa osmim priveskom (1)

0
977

Svetozar Radišić smatra de je tzv. Elita formiranjem grupe 7, a zatim 7+1 stvorila neformalnu “svetsku vladu”, ne bi li pomirila interese velikih sila na nadnacionalnom nivou, stvarajući spone između dva donedavno nepomirljiva sistema. Rešavanje krize “novog svetskog poretka” zavisiće od opstanka proameričke garniture u Rusiji i sudbine najnovijih vojnih pregrupisavanja.

Osmi-privesak-copy
Regan i Gorbačov

Ovaj geopolitički napis objavljen je pod naslovom “Svetska vlada sa osmim priveskom”, u listu “Revija 92” br. 172, 17. maja 1996.godine.

Ugledni američki teoretičar lingvistike Noam Čomski smatra da “spoljna politika Sjedinjenih Američkih Država, ukoliko se ne razume stalni rat Amerikanaca protiv industrijskih konkurenata i nerazvijenog sveta, može da izgleda kao niz nepromišljenih propusta, nedoslednosti i besmislica”. Upravo stoga, zaista nije lako snaći se u obilju haotičnih informacija koje kolaju svetom, nakon što je u centrima moći proizveden prilično amerikanizovani oblik “svetske vlade” (grupa 7+1). Zato samo vrhunski eksperti i analitičari mogu da naslute koje će snage vojno kontrolisati Balkan sledećih godina: NATO, Ifor, snage Evropske unije, ili neke druge. Jer, nakon što je Vilijam Peri, ministar odbrane SAD, prognozirao da će budućnost NATO-a biti iskovana u Bosni, Lejton Smit, komandant NATO snaga u Bosni, nagovestio je da Ifor odlazi pre jeseni, a Džordž Džulvan, vrhovni komandant NATO-a u Evropi, nije bio ništa jasniji tvrdeći da povlačenje Ifora iz Bosne neće početi pre izbora u toj republici.

Iako je u Komandi NATO-a razmatrano da li da se mandat Ifora produži i posle decembra ove godine, Voren Kristofer uverava svetsku javnost da će njegovo povlačenje biti po planu, jer se vojna komponenta iz Dejtona odvija u Bosni sasvim uspešno. Prema dosadašnjim iskustvima bliže istini je tumačenje objavljeno u listu “Velt am Zontag” da će NATO snage u Bosni ostati do proleća 1997. Opštoj informacionoj konfuziji doprineo je ponovo politički aktivirani Hans van den Bruk predlogom da Evropska unija formira zajedničke snage za Bosnu, koje će smeniti Ifor.

POLITIČKI TIM SVETA

Naravno, navedeni “raznosači političke sumaglice” na nekoliko masonskih nivoa samo oponašaju svoje pretpostavljene, koji se, takođe, ponašaju kao da ništa više ne poznaju niti razumeju svetska zbivanja. Izvesno je samo da javni nosioci svetske moći rade kao Tim sa nepoznatim savetnicima. U najpopularnijem političkom timu sveta prepoznati su: Džordž Buš (prvi čovek u svetu zbog čijeg nedovoljnog poštovanja je bombardovan glavni grad jedne zemlje), Vilijam Džonson Blajt Klinton (odnosno Bil Klinton –poreklom Irac, dvanaesti irski predsednik Amerike), Mihail Gorbačov (prema mišljenju Valentina Pavlova, poslednjeg sovjetskog premijera – izdajica SSSR-a, a prema pisanju “Pravde” državnik koji je aprila 1991. godine primio mito (100.000 dolara) od uhapšenog južnokorejskog predsednika Ro De Ua), Boris Jeljcin (ne zna se da li je Rus i da li pripada “Malteškim vitezovima”, ali se zna da nije blagonaklon prema ruskom narodu i Državnoj Dumi), arogantni Helmut Kol (izdejstvovao istorijsko pomirenje učesnika Drugog svetskog rata), Džon Mejdžor (u štampi više puta prozivan kao poslušni član grupe “Bilderberg” pod patronatom Rotšilda i Rokfelera), zatim rođeni brat francuskog “velikog majstora” Fransoa Miteran i Žak Širak (bivši gadonačelnik Pariza, koji je samo estetski osudio masonski spomenik pred Luvrom)…

Da Vas podsetimo:  Nacija koja ne zna za stid

Na osnovu analize navedenog, istorijskog tima, nameće se istina da su Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin jedini, nesuđeni, predstavnici istočnog duha koji pokušavaju da se ponašaju u zapadnom duhu i koji su naglašeno podržavani i čuvani od dojučerašnjih ideoloških neprijatelja.

Veoma je teško razlikovati interese za koje se navedeni državnici bore. Na primer, kada se očekivalo da će u ratu na prostorima prethodne Jugoslavije i Srbi “imati leđa”, Boris Jeljcin je 3. marta 1993. godine naredio da i ruska avijacija učestvuje u akciji “Padobran”, u kojoj su prikupljani podaci za progon Srba. Možda je o sebi, Rusiji i odnosu Zapada najviše rekao upravo Boris Jeljcin kada je 4. jula 1993. godine grčkom nedeljniku “To vima” dao izjavu: “Mnogi govore da smo se prodali Zapadu… To je pogrešno, uostalom, od milijardi koje su nam obećane nismo primili gotovo ništa”. Tu je dominirala reč “gotovo“.

O zaslugama popularnog Gorbija za svetsku sadašnjost ne treba trošiti reči. Iako je očigledno da ostvaruje isti cilj, koji je predao Jeljcinu poput štafetne palice, ponovo probuđeni, ili ponovo pripremljeni uništitelj SSSR-a, sve glasnije i sve češće, u fingiranoj predizbornoj kampanji protiv Jeljcina, podseća da je podrška međunarodne zajednice Borisu Jeljcinu opasan presedan. Jedno je sasvim izvesno, Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin su završili istu političku školu s istim uspehom.

Džordž Buš se od kraja decembra 1992. u javnosti pojavio samo dva puta, postupajući pri tom kao da je dobio glavnu ulogu u rešavanju “albanskog pitanja”. Upozorio je Srbe da “Kosovo može da bude povod za intervenciju” i ocenio je da je program reformi albanskog predsednika Sali Beriše uspešan, te da je to kurs koji treba uvažavati i unapređivati (zato nije čudno što je upravo on odlikovan u Tirani).

Kada su četvrtog novembra 1992. Amerikanci izabrali Bila Klintona za svog 42. predsednika, bilo je zanimljivo da su sva tri kandidata za predsednika SAD zahtevali od naroda da se ujedini u ostvarenju “američkog sna”, tvrdeći da su najveći narod i da će bukvalno promeniti svet. Klintonova administracija se sve vreme i ponašala u duhu tih obećanja. O njihovoj iskrenosti, a i sposobnosti, najbolje kazuju reči aktuelnog američkog predsednika. Prvo je (18. juni 1993.) govorio da bi SAD mogle da prihvate podelu Bosne na tri dela, a zatim (26. septembar 1995.) da će Bosna ostati jedinstvena, međunarodno priznata država. Petnaestog aprila 1994. tvrdio je da se SAD neće mešati u rat na prostorima bivše SFRJ, a 20. maja 1994. da neće slati vojnike u Bosnu. Hrvatsku ofanzivu “Oluja” pravdao je da je izazvana napadima Srba u Bosni. Prvi je predložio da se pređe s pretnji Srbima na vojnu intervenciju. U Halifaksu je pred intervenciju NATO-a (17. juni 1995.) izjavio da su njegove velike simpatije na strani muslimanske vlade u Sarajevu. Lično je odobrio upotrebu krstarećih raketa (11. septembr 1995.) za dejstvo po Banjaluci. Od najvećeg protivnika ukidanju embarga na uvoz oružja za muslimane, preobratio se u glavnog njegovog zagovornika. Vrhunac antisrpskog angažovanja američki predsednik dostigao je odobravanjem, prema “Los Anđeles tajmsu’, da se bosanski muslimani tajno snabdevaju oružjem iz za Amerikance neprijateljske zemlje Irana, preko Hrvatske, posredovanjem američkih diplomata Pitera Galbrajta i Čarlsa Redmana.

Da Vas podsetimo:  Kako smo upali i možemo li se izvući iz mreže kosovske "nezavisnosti"

Helmut Kol će ostati u istorijskim analima kao nemački kancelar koji je rehabilitovao Bundesver i vratio nemačke vojnike u rat. Proslavljanjem jubileja “Dan D” i Dana pobede, u organizaciji lidera aktuelnih velikih sila, poništen je deo istorije – izjednačavanjem preko 50 miliona žrtava u redovima pobednika i poraženih u Drugom svetskom ratu. Uostalom, verovatno niko pre njega nije uspeo da tvrdi da “vojna intervencija donosi mir”.

Kada se 28. avgusta 1995. godine dogodila velika eksplozija u Sarajevu (poginulo 38 osoba i 80-tak ranjeno), koju su muslimani inscenirali ne bi li olakšali uvlačenje NATO-a u dejstva protiv Srba, ogromni Helmut je požurio da kaže da nije bio u dilemi da su zločin počinili Srbi. A upravo u vezi sa tim događajem Fransoa Miteran je, u knjizi “Oproštajne godine” napisao da je i Butros Gali bio uveren da je incident na trgu Markale bio muslimanska provokacija. Diplomati iz Velike Britanije bili su dosledni. Smatrali su od početka rata na prostoru prethodne Jugoslavije, da je “Bosna đavolski težak problem” i da će strane trupe morati tu da ostanu čak i ukoliko tri zaraćene strane budu postigle trajnije mirovno rešenje. Savršeni anglosaksonski rezon.

Karakteristično za Džona Mejdžora je, da je bio protiv ukidanja embarga, ali i da je smatrao da su Srbi krivi za sve. Na Londonskoj konferenciji o Bosni (21. juli 1995.) optužio je Srbe za agresiju, napade na pripadnike Unprofora, kršenje rezolucija Ujedinjenih nacija, zloupotrebu ljudskih prava, zločine i varvarsko ponašanje prema stanovništvu, tražeći da odgovor NATO-a na srpski napad na Goražde bude vrlo žestok.

Žak Širak je dokazao da je veoma obavešten, a uloga Francuske je od početka bila u skladu s odlukama ostalih članova tima. Pokazalo se da francuske i nemačke diplomate najbolje prognoziraju događaje, ili, pak, da imaju ulogu da najave buduće aktivnosti.

MEĐUSOBNA DIPLOMATSKA PODRŠKA

Prvi primeri usklađenog rada i veza unutar članica grupe 7 (7+1) prepoznati su u tzv. provokaciji Andreja Kozireva sredinom decembra 1992. godine. Učinio je to, najverovatnije, da bi obezbedio podršku od strane Zapada za svoj i Jeljcinov opstanak na vlasti u Rusiji, koja je bila veoma uzdrmana, a i da bi “zaplašio” Zapad povratkom u doba “hladnog rata” koji je – kako on reče – “isvestan ukoliko pobede komunističke snage ruske opozicije”. Kao da je tim postupkom prozvan, u Moskvu dolazi Helmut Kol, ne bi li spasio ruskog predsednika Borisa Jeljcina, zatim Jeljcin odlazi u Peking i vraća se pre nego što je planirano, “jer u njegovom odsustvu opozicija pokušava da formira novu vladu”, u kojoj bi se, naravno, izgubila prozapadna komponenta.

Da Vas podsetimo:  Republika Srpska ne sme da poklekne

Verovatno se nikad u istoriji nisu tako često sastajali državnici Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Nemačke, Francuske i Velike Britanije. Na primer, Boris Jeljcin se susreo sa Helmutom Kolom i Bilom Klintonom u toku poslednje četiri godine pet puta, sa predsednicima Francuske Fransoa Miteranom i Žakom Širakom dva puta i Džonom Mejdžorom tri puta. Novina su i relativno česti telefonski razgovori i prepiska iz Moskve sa Vašingtonom (5 puta), Bonom (3), Parizom (2) i Londonom (1). Još češći su bili susreti diplomata SAD, Nemačke, Francuske i Velike Britanije, sa povremenim izletima do Tokija.

Grupa 7+1 sastajala se najmanje jedanput godišnje. Najvažniji sastanci održani su u Tokiju (juli 1993), u Napulju (juli 1994), u Halifaksu (juni 1995), i u Moskvi (April 1996).

Za veoma kratko vreme, u međusobnim kontaktima navedenih političkih svetskih prvaka, dogodile su se mnoge ključne promene u svetu, a posebno u Evropi i na Balkanu. Od momanta kada je Boris Jeljcin pozvao Džordža Buša da mu saopšti odluku o rasturanju SSSR-a, u prisustvu Andreja Kozireva (Fridman) kao prevodioca, Sjedinjene Američke Države su postale sponzor internacionalizovanih reformi u Rusiji.

Bil Klinton, Žak Širak, Džon Mejdžor i Helmut Kol u javnim i tajnim kontaktima, i razgovorima “u četiri oka”, složili su se o priznavanju secesionističkih jugoslovenskih republika 1991. (zbog čega je prema “Observeru” i počeo rat) i neophodnosti daljeg prisustva mirovnih snaga u Bosni (pri tome, “jasne stavove o tome kako i šta treba učiniti u Bosni” uglavnom je iznosio Bil Klinton). U istom krugu obezbeđena je puna saglasnost za agresivniju upotrebu avijacije protiv Srba, itd. Jedino se, barem javno, nisu usaglasili oko ukidanja embarga na uvoz oružja za bosanske muslimane i hrvatske oružane snage.

U razgovorima su izražavana uglavnom identična gledišta u proceni situacije. Prema njihovim izjavama, Zapadu je odgovarala određena promena stanja na frontovima na štetu Srba, ali samo ukoliko je to ublažavalo “tvrdokorni stav Pala” i vraćalo srpske lidere za pregovarački sto.

Kruna saradnje bilo je potpisivanje mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini u Jelisejskoj palati u Parizu 14. decembra 1995. godine. Dokument su potpisali i: Žak Širak, Helmut Kol, Bil Klinton, Džon Mejdžor i Viktor Černomirdin (zbog bolesti Borisa Jeljcina). Naravno isti sastav je u klubu podvodnih ribolovaca u egipatskom letovalištu Šarm El Šejk, na rogu Sinajskog poluostrva, u luksuznom hotelu “Mevenpik”, 13. marta 1996. realizovao samit posvećen borbi protiv terorizma. A taj sastav je, prema pisanju lista “Sevodnja”, Srbima u Hagu stavio na znanje da u savremenom svetu može postojati, zavisno od njihove volje, i zločin bez kazne i kazna bez zločina.

S druge strane, gotovo porodična povezanost svetskih lidera sve je očiglednija. Samo to može da objasni ponašanje Helmuta Kola, koji se 12. maja 1995. godine začudio što mu Amerikanci nisu poslali tekst Klintonovog pisma upućenog Jeljcinu, tvrdeći “uzgred”: “Nemačka je ‘broj jedan’ u Evropi”.

Svetozar Radišić

svetozarradisic.com

Svetska vlada sa osmim priveskom (2)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime