Svetski žandarmi – proliferanti oružja

0
1187

prodaja-oruzja-copyOvaj novinarski napis objavljen je pod naslovom „Svetski žandarmi liferanti oružja“, u listu „Revija 92“ br. 173, 31. maja 1996. godine.

AMERIČKA ADMINISTRACIJA. NAJVEĆI JAVNI PROTIVNIK NEKONTROLISANOG ŠIRENjA ORUŽJA. UČESTVOVALA JE I POSREDOVALA U NAORUŽAVANjU HRVATA I MUSLIMANA.

NAKNADNA PRIZNANjA U VEZI SA NAORUŽAVANjEM NEPRIJATELjA SRBA OSTAJU NEZAPAŽENA, OD MEĐUNARODNIH INSTITUCIJA KOJE UPRAVLjAJU BALKANSKOM KRIZOM.

Bela kuća je priznala da su tačne tvrdnje „Vašington posta“ da oružje muslimanima u Bosni nije stizalo samo iz Irana, nego iz još sedam drugih zemalja (Avganistan, Brunej, Pakistan, Saudijska Arabija, Malezija, Argentina i Mađarska) i da je naoružavanje obavljeno sa znanjem i saglasnošću zvaničnog Vašingtona i to od početka rata, od jeseni 1992. godine (u vreme administracije Džordža Buša).

Naravno, američko priznanje uklapa se u novu postdejtonsku klimu u kojoj se Dejton shata kao tačka na celu balkansku dramu. U sličnom smislu pojavio se i spis poznatog pisca Petera Hendkea, koji signališe da su, u stvari, bili u pravu svi oni koji su tvrdili da se radi o versko-etničkom ratu, a što je još važnije – da su svi u Bosni u istoj meri krivi i odgovorni za taj rat.

Sve više je dokaza da Srbi nisu bili bez istomišljenika ni u zemljama čije su administracije bezuslovno podržavale neprijatelje Srba. Mnogi, koji čeznu za autentičnijim načinom života, smatraju da „Srbija predstavlja zemlju drugačijeg, stvarnijeg goriva, koje je istinski plod zemlje, kao i zemlju šljiva i kukuruza“ i ništa drugo, posebno ne nešto loše. Istovremeno, sve češća su priznanja da su srpski neprijatelji ilegalno naoružavani sve vreme embarga. Mnogo dokaza o nedoslednosti stvaralaca najnovijeg balkanskog (evropskog, svetskog) poretka sakriveno je, ali i obelodanjeno, od saopštenja slovenačkog Ministarstva odbrane (13. januar 1994.) da je oko 110 tona oružja pronađeno na aerodromu u Mariboru, do 18. maja 1996, kada je argentinski predsednik Karlos Menem priznao da je neko iz argentinske vlade bio umešan u ilegalnu prodaju oružja Hrvatskoj.

BALKANSKI PUT ORUŽJA

Tačno je da su Amerikanci pomagali secesioniste na tlu prethodne Jugoslavije i u vreme Džordža Buša, ali njihovo naoružavanje počelo je dve i po godine ranije. Naime, nakon što je Franjo Tuđman 24. februara 1990. godine u Zagrebu, izjavio da „Nezavisna Država Hrvatska (NDH) nije bila samo puka kvinsliška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povjesnih (državotvornih) težnji hrvatskog naroda“ i pošto je državni simbol Hrvatske ponovo postala, kod Srba po zlu zapamćena šahovnica, organi unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane Republike Hrvatske i Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove i za narodnu odbranu Slovenije uvezli su više desetina hiljada raznog streljačkog naoružanja, veće količine protivoklopnih sredstava, ručnih bombi, mina, drugih eksplozivnih naprava i municije. Činili su to ilegalnom nabavkom uglavnom preko privatnih firmi za promet naoružanja i vojne opreme iz Austrije, Nemačke, Belgije, Švajcarske, Italije i Velike Britanije. Utrđeno je da je Martin Špegelj kupovao oružje u Mađarskoj godinu dana pre izbijanja rata u Hrvatskoj. (Mađarski Ministar inostranih poslova Geza Jesenski priznao da su u jesen 1990. godine prodali Hrvatima 10.000 „kalašnikova“). Odluke, naredbe, upozorenja, pa čak i pretnje intervencijom JNA, od strane Predsedništva SFRJ i vojnog vrha JNA, nisu dale efekta u sprečavanju naoružavanja pojedinih ekstremnih nacionalnih partija i građana Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Naoružavanje je nastavljeno i posle Odluke Predsedništva SFRJ o razoružanju svih paravojnih jedinica, od 9. januara 1991. godine, koju su odbile da sprovedu na svojoj teritoriji Slovenija i Hrvatska. Pošto su međunacionalni sukobi očigledno prerastali u rat, Savet bezbednosti je, 25. septembra 1991. godine, usvajio Rezoluciju 713, kojom je, kao praktična mera, uveden opšti i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme u Jugoslaviju.

Nakon što je izgubila legitimitet u Bosni i Hercegovini, zbog proglašenja Savezne Republike Jugoslavije, počelo je povlačenje JNA iz te republike, a bosanski muslimani su od nje zahtevali da pre odlaska ostavi oružje. Otimanjem naoružanja iz školskog centra, posle opsade pitomaca u sarajevskoj kasarni „Maršal Tito“, tokom maja meseca 1992. godine počelo je naoružavanje islamizovanih građana Bosne.

Samo tri meseca nakon što su, na osnovu preuzetih obaveza na londonskoj konferenciji (26. avgust 1992.) Srbi pristali da predaju Ujedinjenim nacijama sve teško naoružanje, islamske zemlje su (14. novembar 1992), u palati Ujedinjenih nacija u Njujorku, zahtevale da se bosanskim muslimanima dozvoli uvoz naoružanja.

Snažan uticaj islamskih zemalja, očigledno nije zanemaren prilikom izrade plana Klintonove administracije (objavljen 10. februara 1993). Na osnovu Plana već, 12. maja 1993, Sjedinjene Američke Države su pokrenule inicijativu da se ukine embargo za bosanske muslimane na uvoz naoružanja. A u to vreme su transportni avioni, učestvujući u operaciji „Padobran“, prema tvrdnjama generala Manojla Milovanovića, načelnika štaba Vojske Republike Srpske, već uveliko dostavljali oružje muslimanima. Dakle, muslimani su se itekako naoružavali, a koliko je rat trajao mogli su dosta teškog naoružanja da osvoje, jer se teško naoružanje brani i osvaja pešadijom, a u njoj su Muslimani od početka rata najbrojniji. Nikad nisu potvrđene niti opovrgnute vesti koje su se početkom septembra 1993. širile Nemačkom da američki tenkovi kreću preko Austrije ka Bosni i da oružje za bosanske muslimane stiže i posredstvom latinoameričkih zemalja.

Da Vas podsetimo:  Slobodan Vladušić: Koga briga kojim jezikom pričaju mrvice?

Zanimljivo je, da je deo analitičara ugovor o saradnji između Nemačke i Saudijske Arabije, potpisan u novembru 1993, protimačio željom Nemaca da dođu do nafte, a Saudijaca da se domognu oružja (koje je posredstvom mudžahedina dostavljano u Bosnu). Istog novembra, „NATO je bio zabrinut“ zbog kršenja zone zabranjenih letova od hrvatskih helikoptera, koji su izbacivali oružje hrvatskim trupama u srednjoj Bosni, a procene CIA-e bile su da su muslimani u Bosni dobro naoružani. „Vašington post“ je među prvima saznao za tajno snabdevanje zaraćenih snaga u Bosni, te je 21. maja 1994. objavio da su muslimani ohrabreni dobijanjem novog oružja.

Probijanje embarga za neprijatelje Srba podstaknuto je i sastankom komandanata NATO-a i Unprofora 16. jula 1994. godine. Tada su se američki admiral Lejton Smit i francuski general Bertran de Laprel saglasili da je naoružavanje suseda Srbije velika obaveza. Već tada se znalo da će CIA naoružavati bosanske muslimane (londonski „Sandi tajms“) i da će ih, u slučaju ukidanja embarga naoružavati i Ukrajina („Sevodnja“). Nekoliko meseci kasnije kao novo naoružanje takozvanih bošnjačkih jedinica navode se topovi i haubice.

Početkom 1995. godine potvrđeno je da Amerikanci naoružavaju muslimane preko tuzlanskog aerodroma, i da im oružje isporučuju i Turska i Iran. Kršenje embarga postalo je javna tajna. O američkom naoružavaju hrvatske vojske govorio je, 12. marta 1995. godine, i Pjotr Šišov, predsednik ruskog parlamentarnog Komiteta za bezbednost i odbranu. Ko bi rekao da je bivši predsednik Sjedinjenih Američkih Država, Džimi Karter, 5. maja 1995. godine rekao tek tada potvrđenu istinu, upozoravajućom tvrdnjom: „SAD podržavaju Iran u naoružavanju Alijinih trupa“. Ispostavilo se da su Hrvati tajno dobijali i argentinsko oružje, a isto tako i rusko i južnoafričko oružje. Posle uništavanja infrastrukture u Republici Srpskoj NATO bombardovanjima, javila se i Malezija upozoravajući svet da će probiti embargo za isporuke oružja muslimanima u Bosni, a to je već uveliko činila.

Posle svega, izgledao je neozbiljno iznenadni zahtev muslimanske delegacije u Dejtonu da im SAD pošalju hitnu vojnu pomoć u oružju. Ispostavilo se, međutim, da je to bio samo dogovoren povod da se Bil Klinton 12. decembra 1995, dakle kada je sklopljen mir, obaveže da i dalje, i još više, naoruža Izetbegovićevu armiju.

Bio je to samo još jedan dokaz da je održavanje žarišta zvanog „Bure baruta“ u interesu tzv. Elite i preostale super sile. Da će umesto „degradacije oružja“, nastale na osnovu američkog diplomatskog manevra, prema kojem strane u ratu treba dobrovoljno da prihvate uništenje svog teškog naoružanja, Balkan biti prostor za plasman oružja, potvrđeno je već 14. marta 1996, kada je ukinut embargo na uvoz lakog naoružanja za sve države sa postora prethodne Jugoslavije, naravno „u skladu sa Dejtonskim sporazumom“.

No, budući da se uvek nađu i oni koji probijaju embargo na istinu, „Vašington post“ je 12. maja 1996. objavio navedenu optužbu na račun administracije SAD da „nije samo Iran slao oružje – u naoružavanju muslimana učestvovali su i Turska, Pakistan, Saudijska Arabija, Malezija, Brunej, Argentina, Mađarska…“ Embargo na istinu probio je i „Kanal 4“ britanske TV tvrdeći, da su Amerikanci snabdevali oružjem bosanske muslimane, i sofijski „Kontinent“. Ali istina „da su Vašington i Ankara sarađivali u dostavljanju iranskog naoružanja muslimanima u Bosni i Hercegovini i da su puške su pristizale iz čitavog muslimanskog sveta, a da to niko nije želeo da vidi“, spada u istine koje svet ne vidi kod očiju.

SENATSKO POZORIŠTE

Verovatno, više niko ne sumnja da iza naoružavanja sveta i posebno Balkana stoji administracija Sjedinjenih Američkih Država, primorana interesom sopstvene vojne industrije, a u opštem smislu filozofskim osnovama kvantitativne civilizacije.

Ukoliko se ne uzme u obzir zainteresovanost za zemlju sa izrazitim potrošačkim mentalitetom, koju je dovoljno naglasio Zbignjev Bžežinski u Upsali 1987. godine, i doprinos Vorena Cimermana (ne)usklađenim odnosima u Predsedništvu SFRJ, može se reći da je prvo neposredno učešće američke administracije na tlu prethodne Jugoslavije ispoljeno podrškom ultimativnog zahteva Evropske zajednice za izbor kontroverznog Stjepana Mesića za predsednika kolektivnog šefa države. Zatim je usledila pauza u kojoj su Amerikanci birali novog predsednika a Evropska zajednica (ne)spretno podržavala raspad SFR Jugoslavije. Neposredno nakon usvajanja „Klintonovog plana“, američki državni sekretar Voren Kristofer ucenio je bosanske Srbe da ako ne budu pristali na mirovni plan, SAD će se konsultovati sa saveznicima oko ukidanja embarga na uvoz oružja u Bosnu.

Iako se Bil Klinton zvanično opredelio za politiku kojom se sprečava širenja sukoba u Bosni, a ne za ranije proklamovano kažnjavanje „srpske agresije“, među prvim njegovim postupcima bilo je slanje pisama šefovima država u Evropi, u kojima je tražio podršku za ukidanje embarga na oružje bosanskim muslimanima. Njegove diplomate bile su dosledne, pa su i na zasedanju Skupštine KEBS-a 8. jula 1993. zatražile ukidanje embarga. A već tada su se, prema „Njujork tajmsu“, muslimani snabdevali oružjem kroz tunel ispod Sarajeva. Američki predsednik je govoreći o verovatnoj vojnoj opciji NATO-a (2. septembar 1993.) izrazio je nadu da će zaraćene strane nastaviti ženevske pregovore i dodao da se i dalje zalaže za ukidanje embarga OUN na isporuke oružja muslimanskoj vladi. Već tada je bilo jasno ko podržava muslimansku stranu i otkud muslimanima pravo da prekinu pregovore, u situaciji kada su u izgubljenom ratu dobili i ono što im nikada nije pripadalo.

Da Vas podsetimo:  SNS dovodi i Vranjance da glasaju na izborima u Beogradu

Očigledno, udvarajući se islamskim zemljama, Bil Klinton je prvog oktobra 1993. skinuo svaku sumnju sa sebe u ulozi liferanta oružja za Bosnu, rekavši: „Ujedinjene nacije su pogrešile što su Bosni nametnule embargo na uvoz oružja. Za Francuze i Britance bilo je važnije da izbegnu ukidanje embarga na uvoz oružja nego da spasu zemlju… Mislim da smo precenili svoju sposobnost da ubedimo Evropu“. Za ukidanje embarga borio se tada predsednik zemlje u kojoj ubijaju iz vatrenog oružja po jedno lice na svakih 14 minuta, države u kojoj ima 220.555.575 komada pištolja, pušaka i automata, i koja je najveći izvoznik oružja (samo od 1987. do 1991. SAD su izvezle oružja u vrednosti od 59 milijardi dolara od čega je 60 odsto, odnosno u vrednosti 35 milijardi dolara, prodato je zemljama u razvoju).

Najvažniji politički postupak, koji nesumnjivo potvrđuje odnos Sjedinjenih Američkih Država prema ratu i učesnicima rata na tlu prethodne Jugoslavije, dogodio se 9. juna 1994. godine kada je u Predstavničkom domu američkog Kongresa izglasano ukidanje embarga na oružje bosanskim muslimanima.

Zatim se dogodila prava senatska farsa, u kojoj je 1. jula 1994. Američki senat glasao protiv naoružavanja muslimana. Sutradan je pozorišna predstava oko ukidanja embarga na uvoz oružja za muslimane nastavljena: amandman Boba Dola je odbijen odnosom 50:50 odsto. Dakle, i dalje su ostale na snazi prethodne dve kontradiktorne odluke Senata: 1) da Klinton jednostrano ukine embargo i 2) da prethodno dobije odobrenje od Ujedinjenih nacija i NATO-a.

Voren Kristofer je 5. jula 1994. u avionu za Ženevu još jednom zapretio Srbima: „Ukoliko Srbi ne prihvate plan uslediće postepeno serija mera koja će na kraju završiti ukidanjem embarga na oružje muslimanima“. U vezi sa tim, u zvaničnim krugovima Stejt departmenta tvrdili su da je američka administracija „strogo sugerisala“ vladi u Sarajevu da bez obzira na manjkavosti u planu prepusti Srbima da ne prihvate predlog.

Posle nekoliko obrta u kojima je Bil Klinton čas bio za čas protiv ukidanja embarga Predstanički dom američkog kongresa je ponovo izglasao je Rezoluciju o ukidanju embarga na isporuke oružja bosanskim muslimanima, odnosom glasova 298:128 dovoljnim da se obesnaži najavljeni veto predsednika Klintona.

I dok je Voren Kristofer, uz saglasnost Majkla Portilja, britanskog ministra za odbranu, 23. januara 1995. godine, tobože odložio naoružavanje i obuku muslimana, dok ne oslobode zarobljenike, Rasim Delić i Eršim Jaltsin potpisali su ugovor o obuci i naoružavanju bosanskih muslimana uz punu podršku Sjedinjenih Država. I Čevik Bir, zamenik šefa turskog Generalštaba, je 18. januara 1996. potvrdio da Turska naoružava „ljiljane“. Klintonovo obećanje iz Dejtona počelo je da se ostvaruje odlukom od 16. marta 1996. godine da SAD naoružaju bosanske muslimane u dve faze: prvo neborbenim naoružanjem i lakim oružjem, a zatim teškim naoružanjem.

Američki šou u ostvarenju „američkog sna“ se nastavlja. Nakon što se saznalo (5. april 1996.) da je američki predsednik, prema „Los Anđeles tajmsu“, „na svoju odgovornost“ odobrio da se muslimani u Bosni tajno snabdevaju oružjem iz Irana preko Hrvatske, pokrenuta je istraga za koju je u Predstavničkom domu američkog kongresa odobreno milion dolara ne bi li se utvrdilo: kolika je uloga Bila Klintona u iranskom naoružavanju bosanskih muslimana. Čini se da je najveći problem što Bela kuća nije upoznala Kongres sa izveštajem o Klintonovoj odluci da naoruža muslimane u Bosni i što je to otkriveno tek kada je šef odeljenja CIA u Hrvatskoj otkrio da Piter Galbrajt krije od njega informacije. To, naravno, pokazuje pravo lice odnosa u glavnim organizacijama svetskih sudija.

Za postupak Klintonove administracije već postoji uobičajeno naivno objašnjenje. Naime, državni podsekretar Peter Tarnof objasnio je pred kongresnim komitetom za međunarodne odnose, da se Bela kuća bojala srpske vojne nadmoći i da je zato morala da zažmuri pred iranskim naoružavanjem muslimana u Bosni.

Vruću temu oko „Irangejta“ podgrejao je i nadnacionalni „Njujork tajms“ podobnom senzacijom, da je odmah po potpisivanju mira u Dejtonu, na mig Vašingtona, Iran naoružao Zagreb i Sarajevo raketama za razaranje Srbije, što bi trebalo još jednom da zaplaši Beograd.

AMERIČKI INSTRUMENTI KREIRAJU RAT

Iako se gotovo sve što je politički aktuelno „kuva“ u Vašingtonu, zanimljivo je kako je njegova inicijativa podržavana u od njega zavisnim međunarodnim institucijama. I to se brzo pokazalo. Naime, kada je u sred ofanzive hrvatskih snaga (26. januar 1993.) u kojoj je za četiri dana poginulo preko 500 civila i 150 milicionera, Savet bezbednosti usvojio Rezoluciju 802 da se hrvatske snage povuku, a od Srba zahtevao da vrate teško naoružanje uzeto iz magacina, bilo je jasno da ne treba računati na objektivnost amerikanizovanih međunarodnih institucija. Uporno insistiranje da se samo naoružanje srpske strane stavi pod kontrolu, uslovilo je da srpske diplomate na Konferenciji o SFRJ u Ženevi 30. januara 1993, nisu htele da potpišu akt o granicama.

Slično je sa Unproforom, koji je neposredno uticao na odnos snaga na terenu pomažući muslimanima. Uz njegovu pomoć od srpske vojske muslimani su preoteli vojnostrategijski važnu tačku Igman i tamo rasporedili svoje teško naoružanje. U nekim borbama (oko Doboja, na primer) artiljerijski su podržavali muslimanske snage. Obezbedili su da o(p)stane koridor Sarajevo – Goražde i da se razoružaju jedinice Republike Srpske oko Sarajeva. Prilikom predaja teškog naoružanja pod kontrolu Unprofora, muslimanima je tolerisano što probijaju rokove i ne predaju svo oružje. Na primer, nakon što je 13. februara 1994. nastavljena akcija predaje teškog oružja Unproforu, koja je bila u zastoju jedan dan, jer su Srbi predavali oružje a muslimani ne, Fabrio Fabri, italijanski ministar odbrane je tri dana kasnije zapretio Srbima da moraju da uklone svoje teško naoružanje koje ugrožava bezbednost stanovništva Sarajeva, ili će u noći između nedelje i ponedeljka biti bombardovani. Ipak, najveći ustupak muslimanima je Unproforovo dopuštanje da se hrvatske i muslimanske jedinice naoružavaju u uslovima embarga na uvoz oružja, a svakovrsna kontrola bila je njihov osnovni zadatak.

Da Vas podsetimo:  INSPIRIŠE ME LJUBAV PREMA BOGU I LJUDIMA: Dragana napisala čuvene duhovne pesme koje se pevaju širom sveta i dobila orden od Amfilohija!

Zanimljivo je, da na muslimansko priznanje da koriste hemijsko oružje (22. oktobar 1993.) niko iz međunarodnih organizacija nije reagovao. (Treba se podsetiti da su dejstva sa distance protiv Gadafijeve Džamahirije primenjena samo zbog (ne)osnovane sumnje da Libija ima fabriku za proizvodnju hemijskog oružja). Bosanskim muslimanima i posebno njihovim vođama sve je dozvoljeno kao deci. Tako je 25. maja 1994. godine Alija Izetbegović, u intervjuu „Vašington postu“ provokativno izjavio: „Od dvanaest rundi odigrano je samo osam, u nastavku će muslimani pobediti Srbe, ako ne nokautom onda sigurno na poene“. Pri tome, je priznao novu isporuku oružja. U maju 1995. opkoljeno je oko 6.000 Srba na Pakračkom području, jer je danski bataljon pomogao Hrvatima da na prevaru zarobe pregovarače srpske strane. Poznato je da je udar Hrvatske vojske kod Pakraca izveden neposredno pošto su Srbi, verujući garancijama Ujedinjenih nacija predali teško oružje „plavim šlemovima“. Tada je usledilo još jedno priznanje. „Njujork tajms“ je zabeležio da je hrvatska majska ofanziva iz 1995. u zapadnoj Slavoniji posledica naoružavanja Hrvatske, odnosno rezultat kršenja međunarodnog emabarga. Izetbegovićeva novonaoružana armija počela ofanzivu teškim naoružanjem (4. oktobar 1995.) iz sarajevske „ekskluzivne zone Ujedinjenih nacija“ protiv praktično razoružanih Srba. Potvrdio je to i Jan Segers, belgijski pukovnik tvrdnjom da su helikopteri Crvenog krsta prevozili oružje za Peti korpus vojske bosanskih muslimana i doskorašnji načelnik generalštaba, general Dogan Gureš, koji je 25. decembra 1995. izjavio da „SAD guraju Tursku u bosanski vilajet i da Turska i ostale islamske zemlje krše embargo UN naoružavajući bosanske muslimane“.

OPREZNO S TUĐMANOM I …

Mnogo je dokaza o ilegalnom snabdevanju bosanskih muslimana oružjem. Haris Silajdžić je, na zasedanju Organizacije islamske konferencije (OIK) najdirektnije rekao: „Snabdevamo se oružjem ilegalnim putem“. Komisija za nazor rada slovenačke bezbednosno-obaveštajne službe, utvrdila je 26. maja 1993. godine da je oružje za Hrvatsku i BiH švercovano preko Slovenije. Na svakom dokumentu o tranzitu oružja preko Slovenije bio je potpis ministra odbrane Slovenije Janeza Janše.

Međutim, iako Sjedinjene Američke Države imaju značajnu ulogu u kupoprodaji oružja, američki stratezi smatraju da se SAD u novije vreme suočavaju s mnoštvom novih pretnji i nepoznatih opasnosti od kojih je nesporno najopasnija proliferacija ratne tehnologije i sve što prati takav trend. Jedan od najvažnijih zadataka Klintonovog plana za 1995. godinu, uz održavanje veza sa vodećim silama sveta, jačanje evropske bezbednosti, okretanje prema istoku kontinenta, održavanje trenda trgovinske liberalizacije, bio je i okončanje proliferacije oružja za masovno uništavanje. To verovatno znači, da ostale vrste naoružanja mogu da se preprodaju za korist vojne industrije, koja je toliko moćna da utiče i na sve svetske tokove. To je osnovni razlog što je u oktobru 1993. godine NATO promovisao saradnju između proizvođača oružja, jer je opala tražnja oružja posle prestanka „hladnog rata“ i ugrozila 280.000 radnih mesta u industriji oružja.

Na šta su spremne velike sile, jasno ukazuje činjenica da su Sjedinjene Američke Države žrtvovale dvojicu diplomata Pitera Galbrajta i Čarlsa Redmana, koji su, prema tvrđenju eksperata, sklapajući aranžman sa Iranom o nabavci oružja produžili rat u Bosni i Hrvatskoj za pune dve godine.

Proces naoružavanja sveta pod kontrolom do zuba naoružanih Amerikanaca je nedvosmislen. Ali, postoje i drugačiji trendovi i drugačiji načini razmišljanja. Na primer, kada je 9. juna 1993. godine Franjo Tuđman iskoristio priliku da iz Pekinga izjavi da su „Hrvatskoj dozvoljena sva sredstva protiv Srba u Krajini“. Pekinški zvaničnici su samo dan kasnije upozorili: „Oprezno sa Tuđmanom“. Naravno, ne samo sa Tuđmanom, već svima koji gaje ratne opcije poput Hasana Čengića, zamenika ministra odbrane Muslimansko-hrvatske federacije koji nakon Dejtonskog sporazuma poručuje: „Imamo oružje u inostranstvu“.

Svakako treba verovati u zdrav razum, za čije postojanje ima mnogo dokaza. Naime, Saveznici su se posle Dejtona oštro suprotstavili američkom planu da se, istovremeno sa mirovnom misijom, naoružava muslimanska armija, što je izraženo u najnovijoj izjavi Karstena Fogta, predsednika Skupštine NATO-a: „Većina članica NATO-a protiv su daljeg naoružavanja bilo kojeg dela prethodne Jugoslavije“.

Svetozar Radišić

svetozarradisic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime