Svi naši garanti stabilnosti

1
1171

Slobodan-Milosevic-1Vešto vođenom spin kampanjom strogo kontrolisanih medija i džuboks analitičara koji gude da je mimo teških unutrašnjopolitičkih izazova na koja vlada, a kako drugačije nego uspešno odgovara, pravo polje proboja Vučićeve politike međunarodna pozicija Srbije – dosledna, uspešna i dugoročno osmišljena. Evropa ima razumevanja za našu poziciju oko Ukrajine, makar onoliko koliko i mi ne dovodimo u pitanje tragikomičan briselski zahtev da se ostaci ostataka domaće privrede ne okoriste na ruskom tržištu.

Ja svakako ne mislim da je u ovom trenu bilo moguće zauzeti bolji stav oko Rusije i EU, jedino što mi se čini da on ima ograničen vek upotrebe, baš kao što verujem da će u tom smislu i Vučić biti samo jedan u nizu srpskih lidera kojima će pre ili kasnije isteći vreme kako po srednjoevropskom, tako i po vašingtonskom časovniku.
Hoću reći da je lepo i korisno što je Vučić stekao imidž garanta stabilnosti u regionu, agilnog radnika i nepotkupljivog borca protiv kriminala i korupcije. Znatno je za Srbiju bolje da ga Merkelova dočekuje, nego da ga ignoriše, ali ne treba smetnuti sa uma da na grobljima i u novijoj istoriji Srbije ima dovoljno onih koji su „plesali samo jedno leto“. Miloševićeva evolucija od „američkog čoveka“ preko „balkanskog kasapina“ do „garanta mira“ ipak se završila neslavno, delom u Hagu, delom smrću pod nikada detaljno nerazjašnjenim okolnostima. Đinđić je kobajagi bio „nemački čovek“, reformator i uzdanica postmiloševićevske Srbije i mlada demokratska evropska zvezda. Zaboravimo teorije zavere, nije to tema, ali njegovo ubistvo ipak koincidira sa stavovima o Kosovu koje glavni protagonisti bombardovanja Srbije i otimanja Kosova nisu mogli prihvatiti.

I Koštunica je najpre uživao ogromnu međunarodnu podršku. Opisivan je kao stabilan demokrata starog kova, autentični predstavnik građanske Srbije. Delom zbog odnosa prema Crnoj Gori, a naravno ponajviše zbog nepomirljivog stava o Kosovu te nereda u Beogradu koji su izbili posle nelegalnog proglašenja prištinske nezavisnosti, danas je u političkoj penziji između ostalog i zbog toga što je među zapadnim diplomatama i drugim zvaničnicima bio tretiran kao maltene srpski političar koji ima ebolu.
Boris Tadić je, takođe, prošao kao maramica za jednokratnu upotrebu. Tapšali su ga po leđima onoliko, s baronesom Ketrin Ešton bio je na „Keti“, ali čim se uzjogunio i objasnio da pomak u daljem priznavanju nezavisnosti Kosova nije moguć, i on je za Zapad postao balast. Kad ga je Angela Merkel precrtala, uskoro je precrtan i u Srbiji.

Da Vas podsetimo:  Protesti, štrajkovi i slične pojave

Čak i ako zanemarimo sve navode Vikilkisa o tome kako je i uz čiju presudnu podršku stvarana Srpska napredna stranka i sa kakvim ciljem, činjenica je da su Nikolić i Vučić uspeli i uz prećutnu ali aktivnu podršku onoga što se krsti „međunarodnom zajednicom“, a nikad se ne odnosi na Rusiju ili Kinu, nego uvek na Nemačku, Britaniju, Francusku i SAD. Vučić je još uvek kooperativan, smatra se da još uvek može i ima da ponudi. Ustav, Kosovo, Srpska, Sandžak, Vojvodina, NATO… Ne mislim ovom prilikom da je predsednik srpske vlade marioneta. Ne nišani samo na njega i Srbiju nemačka kancelarka kad bez ikakvog uvijanja objašnjava da Zapadnom Balkanu treba staratelj. Nije od Vučića suvereniji bilo koji lider u regionu, ali je njegova pozicija zbog brojnih nerešenih pitanja ranjivija i delikatnija. Zato u danu kad srpskog žandarma ubijaju nazovišumokradice koje drva testerišu kalašnjikovima, Vučić mora smireno da se smeška Tačiju u Berlinu. Olivera Ivanovića ne sme ni da pomene. Tako mu dođe i sa njegovom izjavom da Srbija neće imati svog favorita na izborima u BiH, te shodno tome neće podržati nijednog kandidata – pa ni Milorada Dodika. Ah, da, Dodik. I on je bio zapadno rešenje za pacifikovanje Republike Srpske i Karadžićevog SDS-a, a danas je glavni kamenčić u cipeli svih onih koji bi unitarnu Bosnu, kako u Sarajevu tako i u Briselu i Vašingtonu. Otud je deklarativno ograđivanje Beograda od Dodika posledica pritiska na Vučića da ukine i na minimum svede svaku vrstu pomoći lideru RS.

U tom smislu, veličanje srpske spoljnopolitičke pozicije je čist propagandni program, dobrodošao da se zabašure neporecive činjenice da obnova posle poplava ide traljavo, da je već pola Srbije zrelo za narodni kazan ili makar lični bankrot. Srpska politika ima se kretati u koordinatama davno iscrtanim u Berlinu i Vašingtonu, a solomonski predlozi poput onog koji je dao profesor Visković povodom ukrajinske krize: „Srbija treba da bude neutralna ali više okrenuta ka zapadu“, deo su onog EPP-a.

Da Vas podsetimo:  Opančar „agencija“: Odsustvo stida

Jer, lako je tako, ali kako?

Stojan Drčelić

dvaujedan

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime