Teror i žrtve na kosmetski način

0
1168

velika-hoca

Tokom proteklih 16 godina (od 1999.) na Kosovo se vratilo manje od 10% proteranih Srba. Tokom martovskog pogroma 2004. poginulo je 28 osoba, 954 je povređeno (među njima 143 Srba i desetine pripadnika međunarodnih snaga), proterano je 4.012 Srba, etnički očišćeno šest gradova i devet sela, a porušeno, zapaljeno ili teško oštećeno 935 srpskih kuća, kao i 35 pravoslavnih crkava i manastira.

Projekat kao okvir koji nije predviđen za život

Povratak, kao projekat (projekat kao negacija smisla života, život u okviru zadate teme gde zadatak niko ne izvršava voljno, projekat – to je ono u okviru čega se ne može živeti); dakle projekat „povratak“, ministarstvo koje se povratkom bavi u okviru vlade nezainteresovanog Kosova i, jednako, nezainteresovane Srbije, stavka u agendi, nešto što nema veze s onim na terenu – povratak dakle, kao potpuno neuspeli i deplasiran projekat čiji su korisnici, silom prilika, uglavnom stari i nemoćni, oni koji nisu radno sposobi i, najvažnije, oni koji se nikako i nikada neće vratiti u gradove.

Rezervati umesto gradova

Oni ostali, u rezevratima su koji su iz dana u dan sve manji – ljudi odlaze, prodaju imanja, prislom i ne više za one silne novce. Velika Hoča je pusta i Orahovac više nije ono divno mesto, mediteran na vrh planine, gde su bašte sa smokvama i lavandom, gde grožđe raste kao u primorju, Orahovac je postapokaliptična slika Kosova i najveće izrugivanje svim projektantima i njihovim ciničnim pričama o povratku i opastanku. Orahovac i Velika Hoča takođe su ruganje onome što baštinimo kao civilizovani, odavno izbačeni iz grada i sveta. Izbačeni iz kulture – koja nije isto što i civilizacija ali ovde jeste – jer imamo posla sa anticivilizacijskim projektom, onim koji civilizaciju mrzi i misli da je Rim sazidan za dan, pa će tako i ta neka nova, albanska baština da se stvori u prošlosti za sadašnjost a sve to zajedno liči na one rugobe kakve već zidaju priučeni bespravni graditelji.

orahovac-devojcica-s

Korisnici „povratka“ ili cinizam projekta

Dakle, korisnici projekta cinično nazvanog „povratak“, unapred osuđenog na propast, ako ne zbog stalnih napada Albanaca na nemoćne povratnike (prosek oko 60 godina), ono zbog biološke činjenice koja neumitno kaže – još koja decenija i gotovo. To su starci, to su i oni ljudi koji su iz Hrvatske prebegli na Kosovo, to su priče (baš iz te Kline, koga briga za neku Klinu?) slabih ljudi, ljudi koji verovatno ne bi ostali ni u sve grubljoj i negostoljubivijoj Srbiji koja nema mesta ni za „svoje“ (a čiji su ovi?), a o zemljama dalekim i onim koje mladima deluju kao izbavljenje, naravno, i ne sanjaju. Dakle, i taj povratak nije ništa do jedne prinude, ne doslovne – naravno – reč je o suptilnijoj prinudi ali duboko egzistencijalnoj – ti si „vratio“ ljude koji zaista nisu imali gde da odu. Ima naravno primera koji prkose pravilu, onih koji će za novine govoriti kako hoće da umru na svom Kosovu, na svojoj ili već nekoj improvizovanoj, novoizgrađenoj „dedovini“.

Da Vas podsetimo:  DUŠAN KOSANOVIĆ, SRBIN IZ HRVATSKE: PUSTINjA RASTE

velika-hoca-vinograd-s

I opet, a gde su Srbi u gradovima?

O gradovima se ne govori. Đakovica, Priština, Vučitrn – koji sada možemo da zamišljamo čitajući Nastasijevićevu dramu Đurađ Branković, i nemamo šta tamo da tražimo jer su sve one zidine nestale s lica zemlje, tragovi jedne civilizacije a i ko će se baviti nekim pesnicima koji su se bavili takvim figurama kakav je bio Đurađ, njegovim prokletstvom i neimarstvom… To ne spada u ovu priču, jednako je kao oniričko pisanje o Malenoj banjskoj i onom, što je bilo malo takijeh junaka ko što beše Srahinjiću Bane. Taj jezik ne može da nađe put, on nestaje i nije deo projekta.

O Orahovcu i Velikoj Hoči mogao je da piše Handke, da se sretne sa žicom, da ga to umetnički i ljudski uznemiri, uzbudi, da ga lepota tog mesta opije ali kakve veze ima Handke s projektom? Možemo da mu damo neku nagradu, baš ljubazno što je primetio ono koje smo sami zaboravili i idemo dalje, dalje u samozaborav do potpunog poništenja, do nestanka. Biološkog, ili nestanka u asimilaciji jer je svaka integracija u jedan sistem kriminala, gadosti, u svet gde je normalno zidati parkove gde će ti se deca igrati na negdašnjim srpskim grobovima – takva integracija je nemoguća. To znaju svi oni koji pišu izveštaje o uspesima mlade države da stvori sistem gde će biti mesta za manjine. Kakve manjine? Pa kosovski intelektualci mogu (što i rade) mrtvi hladni da ti kažu da „Turci nisu nacija“. Kako nisu nacija? Pa Turska nije država. Kako za ime sveta Turska nije država? Pa nije, kaže kosovski intelektualac, tamo je mnogo raznih nacija, nije ta Turska samo turska.

„Turci ne postoje!“ – pa ti debatuj s tim

Dakle, država koja nije jednonacionalna nije država. Ta filozofija može da ti kaže da ne postoji Francuska, ako Francuska u jednom momentu postane nesimpatična Amerikancima kao što je sada nesimpatična Turska. Naravno, koliko god SAD ne pokazuju nikakvu brigu nego naprotiv, kao da se hoće rušenje jedne ozbiljne civilizacije kakva je Bliski Istok, neće ići tako daleko da kažu da ne postoji, recimo, Arabija. Za takve gluposti služe oni koji su sravnili Siriju, poslali u svet milione migranata iz Iraka, Avganistana, Palestine, Izralea… Kao što Albanci služe da jednom, zašto da ne, primete da Grčka zapravo ne postoji i da je to mit.

Da Vas podsetimo:  Za Kosovo Albanci nikada nisu imali svoje ime, kao što ga nemaju ni dan-danas

Neverovatna je sloboda deteta, kao što je neverovatna sloboda mladokosovskih tumača sveta da ga, u zavisnosti od trenutka, prilagođavaju u tim svojim tumačenjima, svojoj razini. Razini deteta koje je dobilo odelo i mikrofon, selo da piše i debatuje i to te ostavlja nemim. Kako debatovati s nekim kome padne na pamet da ti kaže kako Turci ne postoje? Nikako. Da li ga treba tolerisati? Ne, naravno. Nije hospitalizovan pa da ljubazno odlušaš koje je sve zemlje osvojio jer je danas rešio da je Napoleon. Ne možeš ga tolerisati ali nemaš alatke za diskusiju s jednom takvom „vizijom“ koja, i tu smo u problemu, ima svoju misiju i sve ostale stavke potrebne da se napiše nekakav projekat.

Impresionarnost (ako to nije rasizam šta je onda?) kulturom mlade državice: „Pa oni imaju čak i filmove!“

Kad smo kod povratnika (koji grada videti neće), mi možemo – što i radimo – da se cinično iznenađujemo „oh, pa oni imaju divno pozorište“, „vidi kako mladi ljudi govore tečan engleski“, „jao, pa oni prave i filmove“ – pa? Lepo je što mladi Kosovari prave filmove ali iz kojih gradova dolazi ta nova kultura nastala na jednoj ruševini, paljevini i u krvi?

Zašto, na kraju krajeva, ne bi imali pozorište i zbog čega smo dužni da budemo impresionirani. Pozorište je starije od Hrista i Muhameda, naše ere, čak i onih prvih drama gde se pominje omiljena reč mladoprojektanata „katarza“.

Ali, da bi bilo pozorišta trebalo bi da postoji grad, gradske ulice, trebalo bi da postoje knjižare i biblioteke, makar nikad ne ušao u njih, čovek grada je čovek grada jer je čovek jedne kulture koja sada, kad su Srbi u pitanju, traži svoju kompenzaciju u selima gde su izbegli pred pogromima a onda od tih sela počeli da stvaraju improvizovane gradiće kakav je Gračanica. NJihovi domovi kulture, Alterativni kulturni centar, njihova drama se podrazumeva, njoj se niko ne divi iako je nastala iz praha rasturenog sistema, opkoljena ratnim pričama, opkoljena svešću da joj sunarodnike maltretiraju u nezaštićenim povratničkim selima (poput one gorepomenute Kline), zaživela ni iz čega. Jer je ona nasušna potreba, ta kultura, kako god krivo srastala tako polomljena i kako god to delovalo nama koji se divimo kako mlado Kosovo ima pozorište a nalazimo greške u radu onih koji su ostali na mestu gde kultura zvuči kao izvoljevanje, izmišljotina zaludnih – šta će onima u rezervatu kultura?

Šta će pozorište i nekakvi kulturni centri onima iz rezervata? Jesu li oni ludi?

Da li je to rasizam? Naravno da jeste. Dvostruki je. Jedan, koji se divi kulturi u nastajanju, „zaista divno što su mladi Albanci počeli da prave predstave“ (onakve kakve bismo sa stanovišta estetike, tehnike, ukratko po svim kriterijumima odbacili kao amatersko pozorište – da se ne radi o „malim mladim Albancima“) i drugi, koji nipodaštava srpsku kulturu koja pokušava da se vrati u grad, makar duhom jer fizički ne može niti će ikad biti dobrodošla – osim ako nije gostujuća srpska kultura, ona koja nije s Kosova.

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!

Da li je rasizam ustrojstvo koje te dovede dotle da se ne pitaš „zašto“ nego se podrazumeva da mladoj albanskoj državici smeta desetak staraca u nekom povratničkom selu? Naravno da jeste. Biti žrtva rasizma traži ogromnu samosvest, kao što je znanje i prepoznavanje jedino što može da spasi bilo kakvu žrtvu od najčešćeg mirenja s tim statusom, stida jer je žrtva i, na kraju, osećaja krivice jer se dovela u tu situaciju. Zaboravljajući, naravno, da je ona samo žrtva, da se radi samo o nacionalnosti – kao što manijak koji napada ženu, napada samo jer je on manijak a ona je žena i u tome nema nikakve misterije, preispitivanja, nakaradnog posipanja pepelom koje novojezik zove „katarzom“, frljajući se pojmovima i ne polažući nikakav račun logici, značenjima, istini – na kraju krajeva.

Žrtva rasizma, to je ono kada prestane da te sablažnjava okrutnost projekta

Biti žrtva rasizma je kad počneš da se navikavaš, kada te to ne sablažnjava, kada mrtav hladan pričaš o tome kako si pokušao da posetiš srušenu crkvu, a crkva je iz 15. veka, ali je neko postavio eksploziv. Kada ni sam više ne čuješ šta govoriš, kada se podrazumeva da te gađaju kamenicama, da te mrze deca koja nisu videla rat, da su ti groblja na teritoriji koja ne samo da nije tvoja nego je zabranjeni grad za tebe, kao što je to Đakovica.

Legitiman način za lomljenje duha

Rasizam, to je postao legitiman način da slomiš duh nekome ko bi možda i probao da se uklopi u tvoj novonastali sistem – ali on nema gde da se uklopi, sistema nema. Postoji samo taj rasizam koji niko ne osuđuje jer ti si, zaboga, mali. Mlada nacija, ekspanzivna, vesela u svom ludilu, nesvesna svog rušiteljskog načina da se dobije – bilo šta. Samo ne ozbiljna država, jer država – to je već komplikovana stvar. Šta će detetu takva skalamerija kad može lepo da zida sulude imitacije dvoraca u nedođijama kraj nekih deponija, s pogledom na ruševine i, naravno, oznake svoje pobede. Ni manje teritorije ni više pompeznih zastava koje slave jednu ogromnost.

Autor: Ana Radmilović

Izvor: Balkan magazin

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime