Da li bi 1. mart trebalo da se obilježava i u Republici Srpskoj? Tog datuma 1992. održan je referendum o otcjepljenju BiH od SFRJ. Za Muslimane je to bio dan nacionalnog ushićenja, a za Srbe – dan otrežnjenja. Nevjerovatno je bilo jedinstvo i entuzijazam sa kojim su naše do tada miroljubive i nagodne komišije, koje sebe vole da zovu „dobri Bošnjani“, na čelu sa starim Izetbegovićem demonstrirale u ponižavanju srpskog naroda. Nije bilo baš nijednog disonantnog muslimanskog javnog glasa koji bi rekao da nije ni zakonski, ni ljudski, pa ni pametno ignorisati volju jednog konstitutivnog naroda.
Nisu dali rezultat ni srpski apeli međunarodnim forumima. Štaviše, tendenciozno je protumačena Badinterova arbitraža. Rezultat referenduma od 62,7 odsto prihvaćen je kao da je 66 odsto, tj. validan dvotrećinski. A na upozorenja na neregularnost, austrijski ministar spoljnih poslova Alojz Mok odgovorio je: „Priznaćemo kao dovoljnu podršku secesiji čak i da je samo 51 odsto!“ Bio je to politički uzrok građanskog rata u BiH, jer srpskom narodu nije preostalo ništa drugo nego da se od političkog nasilja brani silom.
Četvrt vijeka kasnije Alijin sin Bakir, u martu 2017, ponavlja potez svoga oca, koji je u martu 1992. već jednom izazvao rat. Ignoriše ustavno načelo konzenzusnalnog odlučivanja u Predsjedništvu BiH i jednostrano obnavlja tužbu protiv Srbije, nasuprot stavu predstavnika Srpske. Davne 1992. to je podijelilo zemlju na Srpsku, Herceg-Bosnu i muslimanski ostatak, ove, 2017, moglo bi da dovede do mirnog raspada na tri teritorijalno-etnička dijela. A sve to provokacijom lidera naroda kojem je najviše stalo od opstanka BiH. Kako to objasniti?
Da li je Bakir Izetbegović, kako sam kaže, to zaista učinio pod pritiskom porodica nastradalih da iskoristi posljednji rok za obnovu tužbe? Ili je bio odlučujući uticaj bošnjačke „duboke države“ iliti nevladine infrastrukture, koju čine SDA, IVZ, VKBI, Bakije, Majke Srebrenice i sl.? Da li je bio presudan pritisak domaćih i stranih advokata, pravnih eksperata, agenata i konsultanata radih da se uključe u posao koji iziskuje pozamašna budžetska sredstva? Ili je Bakir htio da ojača već pomalo istrošeni „politički kapital“ velike kolektivne nacionalne žrtve? Da li je mogla toliko da utiče prijetnja fetvom vehabijskog imama na džumi? Ili je Bakir, zbog oslabljene vlastite političke pozicije, htio demonstrativno da pokaže ko je gazda u Bosni?
Ipak, najvažnije pitanje je da li je Bakir na svoju ruku istovremeno udario i na Srpsku (kršenje nacionalne ravnopravnosti) i na Srbiju (obnova tužbe za agresiju i genocid), ili je imao spoljni blagoslov? Vašington, Brisel, Berlin i svi drugi, koji od Beograda stalno traže da „čuva mir i stabilnost u regionu“, a od Banjaluke „da se okrene ekonomskim problemima“, simptomatično su prećutali dvostruku antisrpsku provokaciju iz Sarajeva. Uz hronično loše međuentitetske i međuncionalne odnose u BiH, u međuvremenu od 25 godina nije se dogodilo ništa toliko opasno po opstanak BiH i po mir na Balkanu.
Zajednička reakcija Dodika, Ivanića, Nikolića i Vučića na konferenciji za medije i njihov jedinstven i odlučan stav u odbrani nacionalne stvari bio je prizor koji srpski narod odavno priželjkuje. Prva dvojica sa zaboravili na politička neslaganja, treći je zanemario što mu je četvrti preuzeo stranačku kandidaturu za drugi predsjednički mandat. Kao da su svi došli na Dodikove pozicije u odnosu na Sarajevo. Ivanićevo upozorenje Međunarodnom sudu pravde da Izetbegović nema legitimitet da predstavlja BiH i Dodikov poziv da, ne bude li to uvaženo, srpski predstavnici napuste zajedničke organe, brzo je urodilo plodom. Iz Haga je sutradan odaslan odgovor na adresu Predsjedništva BiH, što je nagovještavalo srpsku pobjedu i oborilo temperaturu u nacionalnim redovima.
U pismu se, međutim, možda krije opasna zamka. Sud nije zatražio stav Predsjedništva kao kolektivnog organa, koji po ustavu odlučuje konsenzusom, nego pojedinačno izjašnjavanje njegovih članova. U prvom slučaju bilo bi sve završeno: nema konsenzusa – tužba nije validna. Pojedinačno izjašnjavanje, međutim, daće tri različita odgovora, jer je hvatski član Čavić već relativizovao svoju podršku srpskom kolegi, tako da će vjerovatno biti suzdržan. To već Sudu daje prostor za manevrisanje. Zato Ivanić podsjeća da je i prvobitna tužba protiv Srbije iz 2007. bila prihvaćena u Hagu, uprkos negativnog stava srpskog predstavnika Živka Radišića, na osnovu toga što je stari Izetbegović bio predsjedavajući Predsjedništva BiH. „Ako je tada stav predsjedavajućeg bio dovoljan, onda, po analogiji, mora biti i sada, kada se ja nalazim na toj funkciji“ – insistira Ivanić, koji je smireno i vješto djelovao u napetoj situaciji.
Međutim, vijećanje u Međunarodnom sudu pravde o ne/prihvatanju Bakirove tužbe može trajati godinama. Još puno duže će se pamtiti njegovo nepoštovanje ravnopravnosti Republike Srpske u BiH i odbijanje ruke pomiranja od strane Srbije. A u međuvremenu visiće mač nad glavom Beograda. Međunarodni sudovi, uvjerili smo se sa onim za ratne zločine, finansirani su prvenstveno od SAD, pa su i pod presudnim američkim uticajem, a politička klima u Vašingtonu je višestruko nepovoljna po srpski narod na Balkanu.
„Duboka država“ je bar privremeno poništila najavljene prioritete predsjednika Trampa (saradnja sa Rusijom, borba protiv islamske države, obustava rušenja vlasti u drugim zemljama) i prinudila ga da provodi program Hilari Klinton. Makartistička histerija uklonila je već dva Trampova najbliža saradnika samo zato što su se susretali sa ruskim ambasadorom. Pentagon gomila trupe na evropskim granicama Rusije. Umjesto borbe protiv islamskog terorizma, SAD i dalje tetoše muslimanske lidere iz zona na Balkanu koje su zahvaćene tom opasnom epidemijom (Kosovo, dijelovi BiH i Sandžak). Sandžački lider SDA Sulejman Ugljanin podstiče Hašima Tačija, a ovaj huška Ali Ahmetija … I sve nekako protiv pravoslavnih naroda i u skladu sa ocjenom, inače umjerenog međunarodnog posrednika, Karla Bilta da je „za zapadnu civilizaciju (valjda katolike i protestante!?) opasnije pravoslavlje nego islamski fundamentalizam“. Najzad, favorizovanje Zaeva kontra Gruevskom i Ivanovu u Makedoniji predstavlja taze primjer da SAD i dalje punom parom ruše nepodobne režime na Balkanu.
Zapad Srbe, pravoslavne Slovene, tretira kao konstitutivno rusofilni i remetilački faktor duboko unutar svoga atara u novoj podjeli svijeta. I pošto su ih opkolili članicama EU i NATO-a, nemaju potrebe da žure i dolaze na lice mjesta. Dovoljno je da bezočnim istupima svojih regionalnih ambasadora (Skot, Kormakova i ostali) usmjeravaju proces, a još lakše da susjede – Hrvatsku, nepriznato Kosovo, muslimansku Bosnu i Crnu Goru – huškaju protiv Srbije, podstiču ih na tužbe za genocid u nekom od minulih ratova, kakvih je u istoriji Balkana bilo napretek, i pod prijetnjom plaćanja reparacija. Začudo, nije im palo na pamet da bi Britanija i druge evropske sile, po istoj logici, trebale da se izvinjavaju i plaćaju odštetu svojim bivšim kolonijama. Ili da bi Turska, nasljednica Osmanske imperije, mogla da bude optužena za agresiju i genocid nad Srbima u trajanju od pet vijekova.
Najprije su, rasturanjem Jugoslavije, administrativne granice republika i južne pokrajine pretvorili u državne, a kako su zagranični Srbi ostali okrenuti matici, prešlo se na drugu fazu – iseljavanje, odrođavanje, političke i vojne integracije. I nije da nisu postigli velike uspjehe.
Ko bi, recimo, prije dvadesetak godina povjerovao da će se „srpska Sparta“ okrenuti protiv Srbije ili protiv Rusije zbog koje je, nevelika i maloljudna, objavila rat japanskim samurajima na drugom kraju svijeta? Pronašli su i za to efikasan lijek – tzv. stokholmski sindrom, iliti razvijanje mazohističke identifikacije sa neprijateljem koji te bombarduje, uništava ti tradiciju i identitet, ukida ti suverenitet, ponižava te neprestanim ucjenama i sl. Na bilbordima po Banjaluci reklamira se NATO tako da ne asocira na kancerogeni osiromašeni uranijum, koji je krajem rata prosuo po Srbima, nego na aranžman za bezbrižno ljetovanje.
Na stokholmskom sindromu su Sorošove filijale izgradile čitavu „drugu Srbiju“. U Hrvatskoj Srbe ućutkuju prećutnim odobravanjem povampirenja ustaštva. Na Kosovu još ništa od zajednice srpskih opština, ali se sat poslije završetka mirovne posjete Frederike Mogerini u Prištini pojavio Vilijem Voker, autor poznate izmišljotine o srpskom zločinu u Račku, na mitingu podrške Ramušu Haradinaju uz antisrpke govore najekstremnijih Albanaca. Da bude jasnije: Mogerinijeva je komesarka EU, a Voker je eks ambasador SAD.
Republika Srpska se pokazala najotpornija na Soroševe NVO ekspoziture, na stokhomski sindrom, na obojenu revoluciju, na provociranje socijalnih nemira, na korumpiranje opozicije, odnosno otpornost na spolja dirigovanu smjenu patriotskog režima. I, što je najgore, u tome uživa podršku Rusije. Istina, predsjednik Dodik nikada nije rekao da planira secesiju RS od BiH, Vučić je pedeset puta rekao da poštuje BiH u dejtonskim granicama, ali ne vrijedi. Jer oni znaju da narod u Srpskoj i Srbiji ne misli tako nego: „Standard koji važi za KiM mora da važi i za RS“.
I zato im se, po analogiji sa Rusijom, gdje je Putin na prijeteće primicanje NATO-a kroz destabilizaciju, organizovani prevrat i podsticanje građanskog rata u Ukrajini odgovorio podrškom ugroženim teritorijama sa ruskom većinom (Krim, Donjeck, Lugansk), stalno priviđa neki ovdašnji jak lider koji će povezati Srbiju i zagranične teritorije sa srpskom većinom u BiH, na sjeveru Kosova, na brdovitom dijelu Crne Gore. Koliko god to danas nije realno, još manje je realno da Crnogorci zaborave svoje srpske korijene, da svi Srbi napuste Kosovo, ili da Srbi u RS prihvate jedinstvenu BiH. Da se ovim posljednjim to eventualno ne bi desilo, potrebno je da pamte 1992. i ponašanje muslimanskih i hrvatskih komšija, ali, ne manje, i ponašanje tzv. međunarodne zajednice.
Zato Bakiru Izetbegoviću, Briselu i Vašingtonu možda treba čak biti zahvalan na ovogodišnjem podsjećanju. Ali, 1. mart bi sasvim sigurno trebalo redovno zvanično obilježavati i u Republici Srpskoj. Naravno, ne kao dan osamostaljenja BiH, nego kao dan srpskog nacionalnog otrežnjenja o „ljepoti“ tradicionalnog bosanskog komšiluka u jedinstvenoj državi.
Nenad Kecmanović
www.fsksrb.ru
