Tri Vaskrsa pod bombama: 1941. 1944. i 1999.

0
1810

Za vrijeme NATO-bombardovanja SR Jugoslavije 1999. završavao sam, nakon višegodišnjeg truda, bibliografiju o ranoj helenskoj filosofiji. (Objavljena je dvije godine potom: Bibliographia Praesocratica: A Bibliographical Guide to the Studies of Early Greek Philosophy in its Religious and Scientific Contexts with an Introductory Bibliography on the Historiography of Philosophy (over 8,500 Authors, 17,664 Entries from 1450 to 2000), Paris: Belles Lettres 2001, 700 p.) Poslije stručnog uvoda u knjizi se nalazi sledeći memorabilni tekst (na engleskom, francuskom i srpskom):

Glasoviti srpski naučnik Milutin Milanković (1879-1958), profesor nebeske mehanike i teorijske fizike na Univerzitetu u Beogradu, potpredsjednik Srpske akademije nauka, internacionalno poznat i još uvijek uticajan najvećma svojim sintetičkim djelom Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih dobra (Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem, Belgrad 1941), ovako je opisao njemačko bombarodavanje:

Koji očevidac ne bi se još živo sećao onih strašnih dana kada nemački borbeni avioni zazujaše nad Beogradom i sručiše na nj svoje razorne i zapaljive bombe? Iznenađeni tim mučkim napadom ili probuđeni baš iz samog sna, pokušasmo da se spasemo gde bilo. Neki se posakrivaše po podrumima, neki po skloništima, a ostali se razbegoše iz varoši.

Posle nedelju dana neprijateljska vojska uđe u Beograd, vazdušni napadi prestadoše, a izbeglice se počeše vraćati. Zatekoše varoške ulice zasute staklom porazlupanih prozora i zakrčene ruševinama zgrada iz kojih su iskopavani leševi poginulih stanara. I ja pođoh iz svog zaklona u varoš. Nađoh Univerzitet zaposednut neprijateljskom vojskom, meni nepristupačan. Uputih se zatim u Brankovu ulicu da vidim šta se dogodilo sa zgradom pretsedništva naše Akademije Nauka. Nađoh je porušenu, iako ne sravnjenu sa zemljom, no u njoj nađe smrt čuvar zgrade.

Tužna srca pođoh u obližnju Kosmajsku ulicu i, preko ruševina zgrada koje su preprečile ulaz u nju, jedva dospeh onamo. Tu se zaustavih pred ruševinama jedne omanje stare zgrade. U njoj je bila smeštena štamparija kojoj je bilo povereno štampanje moga dela o mehanizmu i uzrocima ledenog doba, kao zasebnog izdanja Srpske Akademije Nauka. Godinama radio sam na tom delu, i kada sam pet dana pre bombardovanja bio u štampariji odštampan je baš i njegov poslednji, osamdesetdrugi, tabak. Sve tabake dela, od svakog po 500 komada, video sam onde, nesavijene, uredno položene jedan na drugi, da bi se pristupilo njegovom sašivanju u pojedine knjige. A sada, deset dana docnije, videh pred sobom ruševinu zgrade pod kojom je ležalo moje dovršeno delo, sahranjeno u grobu. No šta je sve to pored teške nesreće koja zadesi ceo narod i pokosi toliko nevinih! – M. Milanković, Izabrana dela, Beograd 1997, knj. 4, str. 251.

Da Vas podsetimo:  BAKA ZORKA NAJBOGATIJA U SRBIJI: Bog je nagradio velikom porodicom, a sada čeka 20. praunuče!

Nakon tri godine, početkom aprila 1944, profesor Milanković razgovara u okupiranom Beogradu sa svojim kolegom akademikom Bogdanom Popovićem (1863-1944), književnikom, estetičarem i književnim kritičarem, o govorkanjima da će Englezi i Amerikanci poslati svoju avijaciju iz Italije da bombarduje Beograd i druge srpske gradove. Bogdan Popović je siguran da se to ne može dogoditi:

Nemogućno! – Isključeno! Kao što znate, prvi svetski rat proveo sam u Engleskoj i upoznao njen džentlmenski narod. Svaki Englez zna dobro da smo uskočili u ovaj rat da ostanemo verni našim saveznicima iz prvog svetskog rata. Može li se i zamisliti da će Engleska napasti na svog do groba vernog prijatelja oborenog nadmoćnim neprijateljem i raskrvavljenog stotinama rana? Ta zar engleski listovi, kad, evo već tri godine, žigošu zverske napade Nemaca na nezaštićene varoši, ne spominju, pored Varšave i Amsterdama, stalno i Beograd? Zar se može zamisliti da će učiniti svojim prijateljima ono što Nemci učiniše svojim protivnicima? Javno mišljenje Engleske koja bdi nad časti svoje nacije neće dozvoliti da ona bude uprljana takvim nečovečnim delom.

Dve nedelje docnije dogodilo se ono što je Bogdan smatrao nemogućnim.

Bilo je to 16. aprila 1944, na prvi dan našeg uskrsa, u podne, baš kada su svi žitelji Beograda sedali za trpeze da proslave taj praznik vaskrsenja. U tome času zapištaše sirene, a anglo-amerikanski avioni sručiše svoje razorne bombe na unutarnje kvartove Beograda i razoriše, kao da su od karata, cele redove kuća. Pobijeni stanovnici tih kuća ostadoše, mrtvi, odeljeni jedni od drugih ruševinama međuspratnih tavanica. – M. Milanković, Izabrana dela, Beograd 1997, knj. 7, str. 725.

(Napadi su se ponovili narednih dana i još nekoliko puta do kraja rata.) Razgovor dvojice profesora nastavljen je nakon tri mjeseca:

Posetih Bogdana Popovića. Nađoh ga telesno i duševno iznurenog, bledog, tužnog i rezigniranog. Reče mi: ᾽Ne želim da živim u ovom izbezumljenom svetu.᾿

Pokušah da ga ohrabrim razumnim razlozima pa i šalom, no on se ne dade razuveriti: ᾿Izbezumljen svet! Ne želim, ne tražim, ne očekujem ništa od njega. Najbolje je umreti. Umreti što pre!᾿

Da Vas podsetimo:  Šta hitno treba uraditi da veliki kašalj ne odnese još života: Dr Tatjana Radosavljević povodom smrti beba

Želja mu se ispunila. – Isto, str. 726.

Nakon pedeset pet godina negdašnji saveznici Srba, sada ujedinjeni s njihovim ondašnjim okupatorima, priredili su srpskom narodu bombaški Vaskrs 1999. Više nas ne može iznenaditi kada se dogodi ono što smo smatrali da je nemoguće. 24. marta 1999. otpočeo je NATO agresiju na suverenu evropsku državu Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora). Ujedno su bombardovani Povelja Ujedinjenih nacija, pozicija Savjeta bezbjednosti, statut NATO kao odbrambenog saveza, Ženevska konevencija. Kao supstitut za višestruko prekršeno pravo ponuđen je medijski moralizam, koji naravno odbija da se podvrgne etičkoj univerzalizaciji. Tzv. ᾽moralna obligacija humanitarnih intervencija᾿ u stvarnosti je dobijanje licence za proizvodnju rata da bi se pokazalo kako je Rat kao takav u ekskluzivnoj jurisdikciji NATO. Nasilje maksimalizovano do apsurda, nasilje van konkurencije, planirano je kao potvrda ᾿kredibiliteta᾿. Naoružana nepravda – ona je najteža, znao je Aristotel: χαλεπωτάτη γὰρ ἀδικία ἔχουσα ὅπλα (Politika 1253a 33-34). Pravo na nekažnjeno ubijanje s predumišljajem i sa sigurne distancije, legitimizacija civilnih ciljeva (ljudska bića od porodilišta do groblja, crkve i manastiri, škole i bolnice, mostovi i fabrike, gradske tržnice i trgovi), smrt kao uračunata stavka u profitu militarizma, ubijanje depersonalizovano kroz video-igru, fabrika smrti kao industrija zabave, moć u polju semantike da se masakri nad nevinim ljudskim bićima imenuju ᾿kolateralna šteta᾿… – sve se to pokriva najpleminitijim pobudama ᾿Zajedničkog Čuvara᾿ kao ᾿milosrdnog anđela᾿ (a ustvari je to pali anđeo) i prikriva totalnom simulacijom rata. [᾽Zajednički Čuvar᾽, Joint Guardian je naziv NATO-udara protiv Jugoslavije.] Medijska satanizacija žrtve (a za žrtvu se bira neuporedivo slabiji da ne bi bilo straha od odmazde) ima za cilj da se žrtvi oduzme pravo na žrtvu, pa čak i pravo na samoodbranu. ᾽Jevreji᾽ se danas zovu Srbi.

Prvog dana nacističkog bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941, potpuno je izgorela Narodna biblioteka Srbije i u njoj jedini sačuvani primjerak prvog srpskog bukvara iz 1597, čiji je autor inok Sava iz Paštrovića, tada jeromonah dečanski na Kosovu i Metohiji. Poslednjeg dana okupacionog boravka u Beogradu, 19. oktobra 1944, Njemci su pored ostalih spalili i bogatu biblioteku univerzitetskog Matematičkog seminara. Da li je onda pristojno da mi neko od onih koji me bombarduju u mojoj sopstvenoj zemlji nadmeno prigovori kako ne znam slova i brojeve?

Da Vas podsetimo:  Da li znate koliko ljudi u Srbiji DNEVNO umre od kardiovaskularnih bolesti

Čekajući Vaskrs, 55 godina nakon 1944, zar bih smio da brinem za okončanje i štampanje moje bibliografije o predsokratovcima, ma koliko truda i vremena da me je stajala, a koje je inače namijenjena prevashodno stručnjacima u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Sjedinjenim Državama? (Milanković: “No šta je sve to pored teške nesreće koja zadesi ceo narod i pokosi toliko nevinih.!”) Pritisnut svakodnevnim ubilačkim i razarujućim uspjesima 1100 NATO aviona, spremnih na sve osim na borbeni rizik i odgovornost za zločin, neočekivano sam počeo da mislim o jednoj porodičnoj ratnoj priči od prije mog rođenja. Moj stric Vuko Šijaković (1919-1944) za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član posade aviona Liberator B-24 “u sastavu jugoslovenskog detašmana pri 15. Air Forsu”. Hrabro se borio u savezničkoj avijaciji (dobio je nekolike medalje za hrabrost) i poginuo u zajedničkoj i pravednoj brobi 18. avgusta 1944. – Da li ga je neki saveznički ratni strateg možda rasporedio u eskadrilu koja je onog Vaskrsa 1944. bombardovala narod i gradove u Srbiji i Crnoj Gori? Da li ga je neki saveznički ᾽milosrdni anđeo᾽ ubjeđivao kako je dobročinstvo bombardovati sopstveni narod? (Bila bi to dobra potvrda ispravnosti zlog čina onih koje smo, više ne znam zbog čega, zvali ᾽saveznicima᾽.) Da li je dobio takvu ponudu (ili naredbu!) od savezničkih džentlmena? (Za njih ne znam, ali sam za njega siguran da to nikad ne bi učinio. Ja znam svoje pretke.) Šta je mislio kad je saznao da su njegovi saborci bombardovali njegov narod, okupiran od zajedničkog neprijatelja? Da li među pilotima koji nas bombarduju na Vaskrs 1999. ima potomaka onih pilota s kojima je letio moj stric? Šta misle o tome što sada rade? Da li uopšte misle, ili samo pritiskaju dugmad? – Ne znam šta da radim sa svim ovim pitanjima. Znam da treba da se pomolim Gospodu Vaskrslome da nikad ne budem u gomili koja će tražiti da se neko razapne.

O Vaskrsu 1999.

(Preuzeto iz knjige prof. dr Bogoljuba Šijakovića Pred licem drugog, Službeni list-Jasen, Beograd-Nikšić 2002, 332-336)

Prof. dr Bogoljub Šijaković
Izvor: Televizija Hram

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime