„Tuđin protiv Tuđina“

0
1023

Dan nezavisnosti. Dan njihove nezavisnosti. Države koja je trajala samo četiri godine. Ili čak četiri godine. Sasvim dovoljno vreme da se uvedu rasni zakoni i da se u logorima smrti počisti dobar deo Jevreja i Srba. Sa preko šest stotina kilograma zlatnih ogrlica, prstena i zuba, dočepali su se zemlje koja svojim prirodnim lepotama nije izgledala kao Peronovo okupljalište za bolesnike i izrode koje nam je podario fašistički kopilan četrdesetih godina. Ali je Argentina bila upravo to.

blagoje_jovovicGledam ih kako slave. Gledam ih kako se raduju i kako likuju što su lišili života toliko ljudi. Najveći njihov greh je što misle da su uradili dobar i plemeniti čin. Što misle da su bili potpuno u pravu što su Jasenovac isticali kao svoje najveće svetilište. Nemca, čak i sada kad sretneš, dvanaest godina posle rata, on pogne glavu od stida i srama. A ovaj „naš“ fašista ne, on ponosan peva pesme za koje misli da su rodoljubive i ponosi se onim čime bi se čak i budala postidela. Slave, oni slave! Razumem ove matore ovde, što imaju iza sebe godina prakse, klanja, ubijanja, pokopavanja u krečne jame, ali žalim ove mlade ljude, koji su se rodili ovde u Južnoj Americi i koji sa ponosom nose slova „U“ istetovirana na njihovom telu od strane lokalnih bitangi koje će uraditi sve ne bi li se dokopale malo ustaškog plena.

Raduju se, a nisu ni svesni da tu svoju „nezavisnu“ nikada više neće imati. Hvala gospodu Bogu na tome! Vesele se na tuđoj zemlji, veličaju tuđu smrt, ponose se tuđim osvajanjima u Poljskoj, Abisiniji i Rusiji, a smatraju svoj Jasenovac najboljim čistačem „gamadi“… Zaista su i bili najbolji čistači, ali su uvek bili tuđini. Tuđini i u svojoj zemlji. Ali su mi mnogo gori ovi što su sada dole na vlasti. Oni su uspeli da spoje četnike i ustaše u jednu državu. I najgore od svega što evo ovde, u Argentini vidim na hiljade koljača koji neće odgovarati ni dana za svoje zločine. E tu sam ja da se za to pobrinem.

Da Vas podsetimo:  Nije Kosovo takozvano nego je takozvana republika Kosovo

10. april, prelep dan u predgrađu Dobrog vazduha, u kome se osećao miris baruta, dimljenog lososa i odvratnog štofa crne uniforme kombinovane sa formaldehidom. Stajao sam u šumarku, pored jednog ogromnog drveta. Da sam u mom Danilovgradu znao bih da je to hrast. A ovo drvo, neko tuđe drvo, Peronovo, a ne Perunovo, ne znam koje je ni ko ga je zasadio. Raste u blizini dvorišta jednog najgoreg tuđina, onog tuđina koji ti je najbliži. Onog koji je prvo ubio tvog kralja, pa otimajući tvoju zemlju i paleći tvoje štale prodavao tvoje mleko tvom neprijatelju. Ja tog tuđina jurim skoro petnaest godina i smiriti se neću dok ga ne pokopam. Prvo ga je papa sakrivao, od celog sveta, a najviše od Srba i Jevreja.

Prošao sam celu Evropu dok mi jedan Šmit, agent britanske službe nije rekao da je u Vatikanu, tuđin nad tuđinima. Obišao sam ceo Rim, uzduž i popreko i uhvatio čoveka sa krvavim zanokticama kako ulazi u brod koji isplovljava iz Đenove. Znao sam da idem za njim, jer ni meni ni njemu u našu zemlju povratka nema. Tamo su oni koji su izjednačili mene i njega. Mene, koji sam proveo tri godine u šumi, krvavih nogu pucao na naciste iz uvek prljave i polupune puške i njega, koji je jurio Zagrebačke kurve i potpisivao dnevno po hiljadu umrlica za pravoslavce i hebreje. Mene, koji sam isterivao pravdu i borio se za svog kralja iz smrdljivih jama i za svoj narod vašljive brade i od blata zapekle uniforme i njega, koji je naparfemisan, u novim odelima primao u svoje dupe ponos Adolfa Hitlera i Dučea Musolinija ne bi li dobio bar po jedan romantični poljubac od obojice. I ja moram da nađem novi život u tuđoj Patagoniji i ispod tuđih Anda, umesto da mi deca rastu ispod Cetinja ili ispod Pobednika, tamo gde su hrabi sahranjeni. Na svojoj zemlji.

Da Vas podsetimo:  Razmišljanja koja se mogu izmeniti i proširiti!

Krivokapić je stajao dvadesetak metra od mene, da nisam znao da je pošao sa mnom, bio bih siguran da sam potpuno sam. Moj plemenjak se sakrivao mnogo bolje od mene, i moram priznati, bio je mnogo veštiji u čitavoj mreži špijunskih igara. Video sam ga kako izlazi, krvnik nad krvnicima. Išao je pravo ka meni. Krv mi je proključala i želeo sam da bacim revolver i zaletim se u njega. Želeo sam golim zubima da ga ubijem, da mu prekinem svaku arteriju u telu. Želeo sam iz topa da pucam u njega. Želeo sam da skinem kaiš i da ga njime izubijam do smrti. Ali sam znao da moram da budem strpljiv. Znao sam da moram da budem miran i da sačekam. Poglavnik je pošao da pozdravi svoje ustaše, svoje verne ovce. Neće tamo stići ovog desetog aprila. Neće, ne bio ja Bjelopavlić!

Zakoračio je pored mene, a ja sam već postao deo ovog čudnog drveta, zalepljen za njega kao gušter za kamen, ni rođena me majka ne bi primetila. Pustio sam ga da odmakne iza Krivokapićeve pozicije. Koračao je polagano i sporo. Bio je star i bolestan. Nedovoljno za sažaljenje. Ne bi mi bilo dovoljno ni da mu nedostaju i ruke i noge. Glava mene zanima. Bolestan um koji je nicao u njoj. Izađoh iz svog skrovišta i razdrah se „Paveliću!“ Nisam želeo da mu pucam u leđa. On se okrenu i pogleda me iskolačenih očiju. „Ovo ti je za moje!“ Zapucah u njega. Prvi metak je promašio. Nisam mogao da verujem da sam promašio. On je počeo munjevito da beži i da psuje i moli za milost istovremeno. Opalio sam drugi put. Promašio sam i ovaj put. Ne! NE! Šta mi je pobogu? Za ovo se spremam previše dugo! Možda se baš zbog toga i ne snalazim. Krivokapić me je pustio da sve rešim sam, znao je koliko mi je ovo važno mada je jadnik podjednako jako želeo da ubije zver. Potrčao sam ka njemu, jer je iako u kasnim šezdesetim, jako dobro znao da beži. Navik’o se tokom svih ovih godina. Čim sam ga malo sustigao i ugledao njegovo mesnato telo, pucao sam ponovo. Ciknuo je i zastao. Bio sam prezadovoljan. Opalio sam još dva brza metka u njegovom pravcu. Jedan, ili oba metka, bacili su ga na zemlju. „Majku mu jebem, ubi me srbin. Jebem li ti mater jevrejsku, ubi me!“

Da Vas podsetimo:  Srpsko pitanje u Sloveniji

Prišao sam mu odozgo, a on je čvrsto držao oči zatvorenim. Pravio se mrtav, kučka jedna podla.

„Glumiš mrtvaca, a? Kamo sreće da su svi oni mrtvaci koje si zakopao glumili bol!“

Nije mrdao, a nije ni disao. Videlo se da je teško povređen. Krv je liptala ispod njegove desne plećke i znao sam da sam uradio dobar posao. Začuli su se pucnji iz pravca poglavnikove kuće.

„Beži budalo, šta si stao tu?!“ Začuh Krivokapića kako mi viče. U sledećem trenutku je već nestao. Čuo sam galamu ljudi, a crne uniforme su mi se munjevito približavale. Morao sam da razmišljam brzo. Morao sam odmah da odlučim.

„Ako si mrtav, ja sam srećan jer sam tvoju smrt želeo više nego svoj život. Ako si živ, neka ti bude najveća kazna to što ćeš i to malo života što ti je ostalo živeti sa metkom koji ti je nabio jedan Srbin!“

Povukoh se u šumu i prepustih nekim tuđinima svoga vođu na dan kada treba da slave…

Posvećeno Blagu Jovoviću, čoveku kome nismo dovoljno zahvalili.

Danilo Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime