Da je Dubrovnik do 20. veka bio srbski, a ne hrvatski grad govore i činjenice.
Prema podacima koje je skupila Austrougarska država, kada je 31. decembra 1890. godine popisala stanovništvo grada Dubrovnika, srpskim jezikom govori apsolutna većina od 5.823 ljudi, italijanskim 677, češkim 48, poljskim 6, nemačkim 263 i mađarskim 384.
Tu su i podaci za druga mesta u opštini Dubrovnik, a podaci su tu još frapantniji, jer Srbi u većini mesta čine 100 odsto stanovništa.
Dakle, iz priloženog možemo videti da hrvatski jezik nije ni postojao kao jezik kojim se pričalo u Dubrovniku i okolini.
Ako to nije dovoljno, treba reći da je tadašnji papa, Lav XIII (1810-1903), javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi.
Utemeljivač hrvatske istorije: U Dubrovniku se oduvek govorilo srpski
Natko NodiloFoto: Njikimedia Commons
„U Dubrovniku, od pamtiveka, govorilo se srpski, govorilo – kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće tako i u općini“. To je tvrdio Natko Nodilo, koji se pored Franje Račkog smatra za utemeljivačem hrvatske istorije.
Kao učenjaka, krasila ga je pre svega privrženost istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju „istorijskim dokazima“ o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika „diljem“ Dalmacije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.
Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom „Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka“ (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:
„U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo – kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik.“
Danas u Dubrovniku nema više nijednog Srbina, osim onih koji dolaze na letovanje.
Izvor: Srbija danas
