U Hrvatskoj ništa novo

Davnih pedesetih godina prošloga veka, nas srednjoškolce, s obzirom na to da se još u vazduhu osećao smrad minulog surovog rata, ponajviše su privlačila dela Eriha Marije Remarka. Nјegov prvi i autobiografski roman „Na zapadu ništa novo“ je svedočenje o strahotama Prvog svetskog rata. Opisao je besmisleni pokolј učesnika, patnje, svirepu i surovu stvarnost, glad („sa gladnima se teško može razgovarati“), ne birajući reči da prikaže sve bahanalije u tom krvavom vrtlogu. Nažalost, taj i drugi Remarkovi romani („Tri ratna druga“, Povratak“) nisu bili opomena raznim ludacima – Hitleru i svim hitlerčićima (u Hrvatskoj, Italiji, Japanu, Ukrajini, Slovačkoj i koje kude).

Svaki rat je u stvari jedno besmisleno ubijanje, pomračenje lјudskog uma. Nijedna životinja, čak i one krvoločne, ne mogu se uporediti sa pripadnicima lјudskog roda koji postanu krvoloci. Životinje uglavnom ubijaju da bi se hranile ili odbranile, dok pripadnici lјudskog roda vekovima izmišlјaju nova zastrašujuća sredstva i nove surove načine ubijanja, istreblјivanja dojučerašnjih sunarodnika, komšija.

Šta se to događa sa Hrvatima još od kada su se naselili u jednom delu današnje Hrvatske. Bilo bi neozbilјno svrstati svekoliki hravtski narod u ubice, razbojnike, fašiste, ustaše (iako su kroz istoriju u ratnim pohodima (u ratnim pohodima, podvukao KKS) ostavlјali pustoš iza sebe – krilatica „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata“ nastala je u vreme Tridesetogodišnjeg rata katolika i protestanata i pokolјa kojeg su počinili Hrvati u Magdeburgu), ali je i neozbilјno praštati svim hrvatskim vođama od pamtiveka, posebno onim iz Drugog svetskog rata i nadasve sadašnjim (napominjem da sam prihvatio primedbu na jedan moj tekst poznatog hrvatskog analitičara Tomislava Jakića, da nisu svi Hrvati ustašoidni, kao i stav Vedrane Rudan: „Obični lјudi u Hrvatskoj nisu ostrašćeni ludaci“).

„U Hrvatskoj ništa novo“: hrvatski narod, od stvaranja prve državnosti do danas ima dve nesreće: loše vođe i Vatikan, odnosno katoličku veru, koja nije vera već zanimanje (o zlodelima Vatikana i nasilnom pokrštavanjau, pokatoličavanju po celom svetu, uz potoke krvi, sve je napisano). Jedini je izlaz bio da su svi humani lјudi na kugli zemalјskoj, posebno u Evropi i u državama koje se graniče sa Hrvatima, prekidali komunikaciju sa takvim vođama. To bi podsticalo hrvatski narod da iznjedri neke druge i drugačije vođe.

Nažalost, ni Evropu, a ni svet ne zanima hrvatska prošlost. To vođe u Srbiji ne shvataju, već stalno kukumaču, misleći da će u toj Evropi i svetu probuditi svest i savest. Tragično je što Evropu i svet ne zanima ni sadašnje ponašanje hrvatskih vođa.

Hrvatska nije ispunila nijedno poglavlјe za učlanjenje u EU, a ta crna rupa – EU, primila je oberučke. Evropa, EU, sa Imprijom zla na čelu, imaju jedan drugi cilј, da pravoslavnim narodima oduzmu istorijsko pamćenje i veru (cilј pohoda Zapada na Rusiju preko fašizma u Ukrajini i ne sam u Ukrajini, je, pre svega, uništenje pravoslavne vere). Nјih ne zanimaju zlodela koje je počinila Endehazija. Naprotiv, u poslednjem krvavom etničkom i verskom ratu, mnoge bahanalije hrvatskih (i muslimanskih) vođa upravo su oni smišlјali i izmišlјali, davali svakojaku pomoć – novac, oružje, plaćenike specijalce, propagandu, logistiku ,posebno u raznim blјeskovima i olujama. U diplomatiji, MO, istoriji, nema primera da se strani ambasador meša u unutrašnje probleme, posebno sukobe u zemlјi prijema. Lumpamabasador Imperije zla u Hrvatskoj Galbrajt – jahao je na hrvatskom ustaškom tenku u proterivanju i surovom ubijanju Srba u Slavoniji – blјesak.

Koje su osnovne greške u ponašanju srpskih vođa?

Sećam se kada je S. Milošević (mart 1994. godine) odlučio da sa tadašnjim hrvatskim vođama, s Tuđmanom na čelu, sedne za pregovarački sto i u Zagrebu otvori Biro, ne osvrćući se na kritike, a posebeno na ono što su Jevreji rekli Tuđmanu: „Ne, dok ste vi na vlasti i vaši bojovnici, ni poseta ni diplomatskih odnosa“. Osim te nepromišlјene odluke, podsećam da je imao 27 razgovora sa Tuđmanom i Šarinićem. O tim razgovorima Šarinić je napisao knjigu u kojoj nije propustio, osim tema razgovora, da implicite i eksplicite prlјa, ponižava i vređa srpski narod (bila je zabranjena u Srbiji, tako da 99 posto Srba čak i ne zna da ta knjiga postoji).

U vreme pregovora o uspostavlјanju diplomatskih odnosa – biroa u Zagarebu i Beogradu, napisao sam kritički tekst pod naslovom „S Hrvatima za stolom“, koji je objavila „Politika“ (02.03.1994). I dan danas ne mogu da verujem da ga je „Politika“ objavila, s obzirom na to da je Milošević (prema kazivanju njegovog zeta i mog kolege, diplomate, Mišlјenovića) bio besan, upitavši ga: „Ko je taj K.K.S“ (posledice koje sam imao, nisu tema ovog teksta). Poruke i stavove koje sam tada izneo, mogu se, bez redigovanja, primeniti na sadašnje ponašanje i odnose i jednih i drugih vođa.

Nakon poslednjih događanja u Hrvatskoj (spomenik ustaškom teroristi Barešiću, obeležavanje raznih oluja, uz neizostavni ustaški poklič „za dom spremni“, ustaško laprdanje Milanovića i dr) i BIH (izjave protiv srpskih vođa, povodom godišnjice Srebrenice, poseta Bakira Raškoj oblasti, odnosno njigovom sandžaku, izjave o „progonu bošnjaka“, misleći na muslimane, i dr), naše vođe, posebno trojica ministara, davali su neprimerene izjave koje su, nažalost, u istoj ravni sa postupcima i laprdanjem vođa u Zagarebu i Sarajevu. Ni u Hrvatskoj, ni u Crnoj Gori, ni u BIH, ni u Srbiji, niko nema hrabrosti da kaže svojim vođama jedno veliko – ZBOGOM.

Posebno su nedopustive izjave ministra spolјnih poslova Srbije.

Kada je podignut spomenik ubici Barešiću, ministar soplјnih poslova trebalo je da izvrši uvid u dosije i obimnu dokumentaciju u MSP-u (o ubistvu ambasadora Rolovića) na osnovu koje daje saopštenja, a ne da laprda kao da je na mitingu i promovisanju partije čiji je vođa. Samo da je na konferenciji za štampu pročitao jedan šifrovani telegram ambasadora Rolovića br. 15…, više bi postigao i u Srbiji i u Evropi od primitivih pretnji. U telegramu je Rolović, između ostalog, napisao da visoki funkcioneri hrvatske sarađuju sa ustaškim vođama u Švedskoj (tužno je da su tih dana neki vajni istoričari i analitičari u masmedijima „otkrivali rupe na saksiji“, ponavlјali već davno ispričane priče o logoru u Jasenovcu i dr. stratištima, koje ne zanimaju, kako je već navedeno, ni Evropu ni Imperiju zla, posebno hrvatske vođe, umesto da su „prošetali“ do MSP-a i izvršili uvid u dokumentaciju, šifrovane telegrame, koji su posle 30 godina svima dostupni).

Odmah nakon tog telegrama (svi važni šifrovani telegrami su u skraćenoj formi u spcijalnom Biltenu dostavlјani Brozu i osmorici vođa u osam država koje su sačinjavale Jugu), dat je nalog ubicama da uklone svedoka. Ko je iole blizu pameti može zaklјučiti ko je bio ili ko su bili nalagodavci ubistva. Ne sme se zaboraviti da su hrvatski rukovodioci i sam Broz burno reagovali na poruke i stavove koje je izneo tadašnji mninistar spolјnih poslova Tepavac u oproštajnom govoru na sahrani ambasadora Rolovića).

Na osnovu telegrama iz Argentine, ministar je trebalo da obelodani da su Barešić i Šarinić bili gosti u Ambasadi SRJ u Buenos Airesu (jeli i pili, ne jednom), dok Srbi, iselјenici iz Srpske crkvene opštine, nisu smeli prići Ambasadi više od pedeset godina. Ambasador i konzul su bili iz Hrvatske (doduše konzul Ano Stojović je poreklom iz Crne Gore, bio je veći Hrvat od Hrvata, vidi njegove telegrame podrške koje je slao hrvatskim bojovnicima, Crna Gora ne može bez Drlјevića i Markovića –Štedimlija), dali su Šariniću poverlјiva dokumenta iz Ambasade i otkrili imena Hrvata koji su izveštavali DKP o delovanju Pavelića i ustaša u Argentini i LA.

Ministar je, takođe, trebalo da saopšti (a sve na osnovu šifrovanih telegrama), da su hrvatske vođe, s Tuđmanom na čelu, došli na vlast zahvalјujući podršci i novcu ustaša iz LA, Evrope, Australije, da je Hrvatska, odnosno Tuđman otvorio vrata hrvatskoj ustaškoj emigraciji, postavio na neke čelne položaje bivše ustaše, rehabilitovao međunarodno kvalifikovane teroriste, imenovao za ambasadore bivše ustaške stožernike, uveo kunu i druge ustaške simbole, izjednačio sve poginule u Drugom svetskom ratu, podržao i ponovo oživeo antisrpsku histeriju, klanje i premlaćivanje Srba, njihovo ustavno poništavanje i na kraju, kako je na jednom sastanku na Briunima odlučio, „očistio“ Hrvatsku od Srba.

Zato, ni Milošević ni srpske vođe nakon njega, posebno sadašnje, nemaju pravo da sa Tuđmanovim naslednicima, odnosno istomišlјenicima u ime unesrećenog srpskog naroda održavaju kontakte, sklapaju sporazume, a da se ne govori o stalnom izvinjavanju, izigravanju mirotvoraca, odnosno u javnim porukama pružaju ruku pomirenja sa tim i takvim hrvatskim vođama. Eto ta „šaka jada“ će sutra sesti za isti sto sa Milanovićem i drugim bojovnicima, kao da ništa nisu ni izjavlјivali. Srpske vođe se tako ponašaju i prema stranim satrapima i fašistima tipa Bajden. Niko tako nije grdio, prlјao, psovao, ponizio, vređao Srbe kao Bajden: „…Srbi su razbojnici (…) Srbe treba poslati u nacističke koncetracione logore (…) Srbi su nepismeni degenerici, ubice beba, kolјači, siledžije“ itd, itd.

O izjavama crnokožnog pomahnitalog „srspskog Če Gevare“, kao i još jednog doktoriranog ministra, nema smisla pisati. Dovolјno je konstatovati da je i Vođi došlo u glavu , zabeanio im je da šalјu poruke, bolјe rečeno – laprdaju. Bilo je normalno da su ti ministri podneli ostavke ili da ih je Vođa smenio.

Sadašnje srpske vođe nastavlјaju da se ponašaju kao kralј Aleksandar, Josip Broz, Slobodan Milošević, Boris Tadić, i dr. Umesto da prekinu odnose sa hrvatskim vođama i da jednom za sva vremena ukažu i pokažu da se za pregovarački sto ne seda sa vođama čije je javno stanovište „da NDH nije predstavlјala samo puki hir osovinskih sila već je bila i izraz (…) povjesnih težnji hrvatskog naroda“. Svekoliki hrvatski narod, pre svega vođe, trebalo bi javno da se odreknu tog kontinuiteta, s obzirom na to da nakon završetka Drugog svetskog rata nije izvršena demilitarizacija, oduzimanje kulta oružane vojne sile, ustaškim vođama nije suđeno, nije izvršeno takozvano smirivanje fašističke države NDH, kao što je izvršeno smirivanje Nemačke, Japana, Italije.

Hrvatske vođe, posebno ovih dana Milanović (ponosan je na ustaško poreklo), Kovač, Hasanbegović i drugi, ne odričući se kontinuiteta, ne odriču se ni najvećeg hrvatskog vođe – zločinca Pavelića, koji je u listu „Ustaša – vjesnik hrvatskih revolucionara“ u prvom broju 1932. godine, objavio uvodnik u kome se može pročitati: „ …da treba krvlјu oprati lјagu, da kada krv poteče bit će je na potoke, da će se kaplјice krvi pretvoriti u čitave mlazeve i rijeke, jer će dušmanska srpska krv teći mlzovima i rijekama, a bombe će im sijati kosti kao vjetar plјevu, jer svaki ustaša čeka na poziv (…) da se svom dušom i tijelom baci na neprijatelјa, da ga kolјe i satire, a glavnu će riječ voditi požrtvovnost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša, koji će čistitii, rezati sve trulo sa zdravog tijela hrvatskog naroda …“

Ustaški zlikovci, s vođom – poglavnikom Pavelićem na čelu, za četiri godine Endehazije, sve navedene primitivne bahanalije su sproveli, a sadašnje vođe, kao što je Milanović, su ponosni na ustaško poreklo i koriste sličan primitivni vokabular i nikada se neće odreći tog kontinuiteta.

Ako srpske vođe nakon najnovijih događanja u Hrvatskoj nastave da sedaju za sto sa hrvatskim vođama, sadašnjim ili budućim, koji se ne odriču endehazeovskog kontinuiteta i koji se ponose na ustaško poreklo, srpski narod ih mora smeniti. Sa Hrvatskom se moraju hitno prekinuti diplomatski odnosi, zadržati konzularne odnose radi rešavanja problema nedužnih i Srba i Hrvata.

Čistunci sa aspekta međunarodnog prava i diplomatije reći će da su ovi stavovi i zahatevi tačni sa sociološko-filosofskog i istorijskog stanovišta, ali ne i sa međunarodno-pravnog, jer je Hrvatska međunarodno priznata. Međutim, kada su hrvatske vođe u pitanju, Srbi, kao primera radi Jevreji, moraju isklјučivo primeniti sociološko-filosofski aspekt.

Komnen Kolja Seratlić