Sanjao sam noćas grdnu vodurinu. Sve crnu i mutnu kako tutnji oko mene, valja klade i kamenje, peni i nestaje u crnom bezdanu. Nosi drvene nagorele krstove i jednu krvavu srpsku zastavu, ispod crnog neba koje se spustilo na zemlju čuje se strahovit prasak… Straha se samo sećam, jezivog, koji me je svog obuzeo… Straha koji dohvati do same srži ljudske duše, onog koji se retko u životu oseti.
Video sam juče sliku potopljene Valjevske Gračanice, kako iz vodurine vire samo kupola i krst i kraj Gračanice srpsku trobojku, i nju voda samo što nije preplavila. A, ona, naša trobojka, još vijori na vetru. Brzo sam juče preklopio tu stranicu, da ne gledam zlo očima, ta slika vratila mi se noćas, došla sama da me protrese, da opomene, ukazala mi se na oči, a ja mislio juče da od nje mogu pobeći i da je mogu zaboraviti, skloniti je u stranu da je se ne sećam.
Danas mi pred očima, vazdan, stoji ta ista slika. I slika potopljene Valjevske Gračanice i one zastave kako vijori i vodurine kako valja klade i kamenje i nosi drvene krstove i jednu krvavu srpsku zastavu. Drhtim pred njom vazdan, preplašen i izmoren, i mislim…
Mislim, kako li je jutros tiho u porti Valjevske Gračanice? Kako li je jutros tiho u crkvi među freskama i među svecima. Kako im sijaju oreoli iznad glava i kako se sav ikonostas pozlatio, sam od sebe, noćas, i kako su se vrata od crkve sama otvorila, i kako je u samoj crkvi i u porti jutros svetlo, i tiho, i toplo, i kako miriše tamjan… I kako se odozdo čuje umilni zvuk svete liturgije.
Liturgije baš na ovaj dan kad se voda lagano sklapa iznad Valjevske Gračanice.
I, kako se odozdo, tiho, šapatom skoro, čuje „Oče naš koji si na nebesima“…
I, kako taj šapat lebdi nad jezerom, dok se voda sklapa nad Valjevskom Gračanicom, i ona tone u dubine, šapat mio i tih i strašan u isto vreme.
I molitva i teška opomena.
Šta učinismo!
I hoće li nam Gračanica ikad oprostiti?
Zoran Šaponjić
iskra.co
