U Prištini svi Srbi stanu u tri sobe

0
1212

PristinaJutro u Prištini. Ljudi i vozila slivaju se ulicama Boba Dola, Ričarda Holbruka, bulevarom Bila Klintona… U centru grada, u Ulici Ljuana Haradinaja, nekada Kragujevačkoj, zgrada glavne policijske stanice. Tik do ulaza u nju, bordo obojen deo fasade i odškrinuta vrata. Iza njih dopire razgovor. Na srpskom. Polako kucamo.

– Izvolite, izvolite – čuje se “horski” odgovor.

U maloj prostoriji, mnogo saksija cveća, dva troseda, sto, pet-šest stolica, na zidu Karađorđev portret, ikona Svetog Save…

– Dobro nam došli – ozarena lica, čvrstim stiskom ruke dočekuje nas stariji gospodin. – Ja sam čika Aleksandar Aca Janićijević, stari Prištevac od 87 leta. Mnogo ste nas obradovali što ste svratili. Odavno nas niko nije posetio. Ova lepa gospođa je moja supruga Dragica, pet godina je mlađa od mene. A, dve divne dame su Vera Nikolić i Živka Barać, naša medicinska sestra. Njihove godine krijem.

I one nas dočekuju sa širokim osmehom. A, čika Acin stisak ruke ne popušta ni posle rukovanja. Govori više od njegovih reči.

pristina-dragica– Evo, ovde smo vam mi Srbi, preostali Prištevci – nastavlja starina. – Pre NATO agresije, u našem gradu živelo je više od 40.000 Srba. Sada nas je hiljadu puta manje, četrdesetak. Ostalo nas je toliko da svi možemo da stanemo u ove tri sobe koje pripadaju Centru za mir i toleranciju, ali su ustupljene za ambulantu Domu zdravlja u Prištini izmeštenom u Ugljare. U prvoj prostoriji se okupljamo, u drugoj nam je kuhinjica, a treća je ambulanta za našu Živku i dragu doktorku Slavicu Čanković, koje su svako pre podne sa nama.

Svakodnevno smo ovde – dodaje gospođa Dragica. – Dolazimo ujutro oko osam i posedimo dva-tri sata. Doktorka Slavica i sestra Živka nam donesu beogradsku štampu, izmere pritisak, popijemo kafu… Slobodno razgovaramo na svom jeziku. Onda malo prošetamo, odemo do pijace, u prodavnice i vraćamo se kući. Popodne čitamo novine. Posle… Ne izlazimo iz kuće.

Da Vas podsetimo:  NP “Otadžbina“ poziva Srbe sa KiM da se ne sele koliko god bilo teško jer “naše vreme tek dolazi“!

Govore nam da ih se svakodnevno okupi i po petnaestak, ali se baš ovog jutra spremaju da idu u Ugljare na mesečni sistematski pregled. A, kažu, idu i do Gračanice, dva puta mesečno, kad im jave da su penzije stigle…

– Sad smo ovde mi koji živimo u centru grada, čekamo da nam stigne ambulantno vozilo, pa ćemo da svratimo po naše u prištinska naselja Ulpijana i Sunčani breg, i produžavamo za Ugljare – kaže Vera Nikolić. – Sa dva odrasla sina živim u svom stanu u Prištini koji je bio naš i pre rata i pogroma. Radim, momci privode kraju studije u Mitrovici.
Dodaje čika Aca da je danas drugo vreme, gotovo ih niko ne dira, ali se teror, ipak, ne zaboravlja. Posle dubokog uzdaha i nekoliko minuta tišine, tokom kojih kao da je sabirao misli, starina “otvara dušu”:

– Srbi se, deco, od pokojnika opraštaju poljupcem u čelo. Te zlokobne 1999, Dragica i ja smo se dogovorili da ostajemo u Prištini. Poljubio sam je u čelo i ona mene. Prekrstili smo se i oprostili. Od tada, smrti se ne bojimo, ali nismo više živi ljudi. Oguglali smo na sve. I mi i svi naši u Prištini. A iz godine u godinu u našem gradu nas je sve manje. Nestajemo.

Ali, medicinska sestra Živka Barać ne da čika Aci da “padne duhom”. Uz osmeh ga podseća da i ona sa četvoro dece, dva studenta i dva školarca, živi u Prištini i da svoj grad nikad nije napuštala. Čak ni kada je bilo najteže.

– Idemo dalje, strpljen je spasen – govori Živka. – Dok nas ima ovde, Priština je i naša. Sada provokacija imamo samo sporadično, ali ih ignorišemo. Pozivam Prištevce da se vrate. Treba da se vrate. Još nije kasno. Ovde ima ko da ih dočeka. Mi ćemo ih dočekati.

Da Vas podsetimo:  Andrej Klincevič: A SRBIJA JE BELA TAČKA…

pristina-hram-hrista-spasiteljaBrzom “terapijom”, vratila je Živka osmeh na lice svojim sugrađanima. Stiže i vozač iz Ugljara. Pozdravljamo se i obećavamo jedni drugima da ćemo se ponovo sresti.

U centru Prištine primetili smo i jednu staru kuću. Na svim prozorima spuštene roletne, a na zidu stoji izbledela ploča – Ulica Kozaračka. Naziv ispisan na srpskom i albanskom jeziku. – To je kuća Drmončića, jedine srpske porodice koja je u centru Prištine ostala u svojoj kući – priča Živka Barać. – Roletne su spustili 1999. i nikada ih više nisu podigli. Ipak, u njoj živi najstarija Srpkinja u Prištini – Smilja Drmončić, rođena 1925. godine. Pre dve godine preminuo je njen suprug Boro, nedavno i ćerka Miljana, a sada je tu sa sinom Batanom. Drugi sin ne živi ovde. Od 1999. niko osim Miljane nije izlazio iz kuće, osim na sahranu čika Bore.

HRAM HRISTA SPASA

Pored Biblioteke u Prištini, u okruženju mnogobrojnih starih i novih zgrada, u metežu i vrevi prolaznika samuje nedovršena Crkva Hrista Spasa. Od 1999. neprekidno je skrnavljena, pretvarana u smetlište, javni ve-ce… Sada, umesto dveri – rešetke i katanac. Ispred ulaza dim od nedavno ugašene vatre, dve košulje okačene na dasku, kese… Ulaz u Crkvu Hrusta Spasa, saznajemo, mesto je spasa za jednog starog prištinskog beskućnika…

Jelena MATIJEVIĆ

KM Novine /Izvor: Novosti

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime