U šta smo se to pretvorili

1
1369

knjigeKakvo je ovo vreme došlo kad čovek, da bi se smatrao informisanim, mora da zna ko je sa kim spavao, gde će ko pevati, koliko će ko novca uzeti za nastup i tome slično? U šta smo se to pretvorili kad niko više knjige ne otvara? Kad kažem knjige, ne mislim na ona lagana štiva očajnih domaćica koje se obnažene slikaju po televiziji, pa onda putem raznih televizija uče ostatak Srbije kako da vaspitavaju svoju decu. Gole noge, grudi i pozadine ne obrazuju nikoga! Nekako ko god zna nešto više od dve reči i uspešno taj višak sklopi u rečenicu, on odmah postaje otpadnik. Svestan sam da posle ovog teksta neću biti „in“, „vrh“, „kralj“ i tome slično. To mi nije ni potrebno. Znam da ako spomenem knjigu ili bilo šta iz oblasti kulture, odmah ću biti „onaj što čita“, „pretnja napretku“, „aut“, „luzer“ i još poneki pojam koji se može sastaviti od tih sto reči koje ti „in“ ljudi danas koriste.

Gde da idu i šta da rade ljudi koji vole književnost, film, muziku, prirodu i sve ono što život čini životom, a čoveka čovekom? Verovatno će većina reći kako mi sve to imamo. Nemamo! Muzika nije reciklirano đubre iz drugih zemalja koje „obogatite“ efektima! Pesma nije nešto što se peva tako kako vi to pevate i čiji tekst nema nikakvog smisla jer se pet reči vrti do refrena u kojem ostaju samo dve. Knjiga nije skup selfija i kratkih tekstova koji za cilj imaju da narod pretvore u idiote! Književno delo mora imati umetničku vrednost. Mada, šta ja sad tu trubim o umetničkoj vrednosti kada će svi ti koji to čitaju reći kako tu ima takvih vrednosti. Beg u prirodu nije odlazak na ono mesto gde stotinu ljudi pije, baca otpatke i slika se. A sada se svako mesto pretvara u takvo. Film nije prazna priča za koju znamo kako počinje i kako će se završiti, a da tu nema estetike ili bilo čega što bi nas nateralo da ga pogledamo.

Da Vas podsetimo:  Ništa se nije promenilo, izdajnika je sve više

Zamislite, nas nekoliko muzikom smatra sve ono što nam dodiruje osećanja dok nam ulazi u uho. Ispada da je sramota što mi gledamo filmove u kojima se ne pojavljuje ni jedan jedini holivudski glumac. Nazivaju nas čudnima jer čitamo obimne knjige koje nisu šarene spolja i iznutra. Ako li nas gde vide na nekom planinskom vrhu, odmah priđu i pitaju da li smo zalutali i imamo li dovoljno piva. Da im spomenemo kako mi ne samo da čitamo, već ponešto i napišemo, tad bismo postali pravi čudaci. Oni nas gledaju kao kakvu sektu ili jurodive monahe. A nas nekolicina sve ćuti nadajući se da će takvo vreme proći i da će potreba za ovakvim tekstom nestati. Neće. Potrebe ima sve više.

Kako to da se Srbija svela na tuđe? Čime je iko zaslužio da mu se pamet mora zatirati kako bi postao ljuštura koja samo klima glavom ne znajući ni zbog čega potvrđuje sve što drugi iskažu? Divni Andrić nam je podario genijalan naziv za ovakve ljude. On njih naziva evet efendijama. Samo, nakotili su se i prekotili. Nemam ja, kao ni meni slični, ništa protiv što svako zatupljuje sebe, odnosno, što želi da bude „in“. Ali, ti ljudi ne shvataju da ne mogu i druge terati na to. Postoje i oni koji vole da misle svojom glavom.

Šta će ova naša zemlja raditi za ko zna koliko godina kad se svi u neukusu utopimo, ako već nismo? Kuda da odemo mi koji ne želimo taj neukus? Verovatno ćete odgovoriti da treba da odemo iz Srbije. A šta ako mi tu istu Srbiju toliko volimo da prosto ne možemo da odemo? Ne dozvoljava nam srce. Bežimo u domove kulture, u pozorišta, u biblioteke, ali svuda nas taj neukus stiže. Ne samo da nas on stiže, već te ustanove sustiže zatvaranje. Pobegnemo i u crkvu ne bismo li bar dušu odmorili na kratko. Trčimo sa srcem u nosu u poeziju, grlimo distih, držimo se za deseterac i sklanjamo se u smisao. Zamislite, mi se često skupimo u nekakvoj sali i razgovaramo jedni sa drugima. Ne samo to, već nekad jedan govori ili čita nešto što je napisao, a ostali ga slušaju dok ne završi, pa makar to trajalo i satima. Šta ja to sad vama objašnjavam kad znam da vama to ništa ne znači.

Da Vas podsetimo:  KULTURA (BI TREBALO DA) POKRIVA SVE

Nekako mi duša manje pati kad se pritajim među knjigama ili prelepim vrhovima sa svojim istomišljenicima čekajući da svi vi kažete kako ste se samo šalili. Ako do toga ne dođe, ne znam da li ćete u nama videti ljude bar onog dana kad nam se putevi ukrste dok mi budemo prelazili iz pozorišta u biblioteku, a vi iz diskonta u diskoteku?

Ako priroda, umetnost, kultura, ljubav prema svojoj zemlji ili razmišljanje nekoga čine „pretnjom napretku“, „nacionalistom“, „zadrtim“, „staromodnim“, „teškim čovekom“, „dosadnim“, „čudnim“, „ludim“, „opasnim po savremeno društvo“, „disidentom“, „grešnikom“ ili bilo kojim nazivom kojim gađate nekolicinu nas, rado pristajem da budem sve to, pa čak i mnogo više od toga.

Milan-Ruzic

Milan Ružić

1 KOMENTAR

  1. Primitivizam nije od juče. Nova je samo bestidnost s kojom nastupa i pokušaj da se nametne kao norma. Osnove su postavljene još u vreme titoizma, kada je podstican rascep između proizvodnog i takozvanog neproizvodnog rada, pri čemu je na grub i vulgaran način proizvodni rad izjednačen s manuelnim a neproizvodni su bili svi ostali (i poštari i mikrobiolozi). Broz je mrzeo intelektualce iz dna duše, još iz vremena kada im je pisao karakteristike koje su ih koštale života (Filipu Filipoviću npr). Bili su to počeci, ali nečim mora da se počne. Posledice sada imamo u razvijenom obliku. Misleći deo ljudi nikada se nije mirio s tim. Misleći sloj je kod nas uvek bio diskontinuiran. Ideologija se brižljivo starala da tako i ostane. Komunikacija je decenijama pažljivo razbijana tako da danas nemamo pravog dijaloga. Recite i sami, kada ste mogli da govorite a da vam niko ne upadne u reč posle prve rečenice ili na pola reči?! Razume se da sve ovo neće dobro da se završi, a i ne treba. Ako čekamo da se narod dozove pameti, načekaćemo se. To nikada neće biti. Narod se osvešćuje samo iskustvima kolektivnog stradanja.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime