„Viva la Revolucion“

Srbi vole revolucije. Nakon dvorskih (kraljevskih) revolucija, autokratske „jogurt revolucije“, vašingtonske farsične „oktobarske revolucije“ (Koštunica) 2000. godine, došlo je vrijeme i za „evro-atlantsku, briselsku revoluciju“.

Ovog puta, za razliku od dosadašnjih revolucija, traži se od čitavog naroda da se preko izbora („demokratski“) odrekne svog identiteta.

„Teške riječi“, rekao bi netko. Ali vidjevši pravac kojim Srbija ide, te medijsko i političko ispiranje mozga nacije koje traje već više od decenije, postoji visok stupanj vjerojatnosti da će narod, na upravo zakazanim vanrednim parlamentarnim izborima, to i uraditi.

Pogledajmo što će se, u suštini, sve desiti ako sadašnja vladajuća „briselska“ tendencija prevlada u narodu.

– Srbija će se, voljom naroda, faktički (a na duži rok, i neumitno, pravno) odreći Kosmeta;

– Doći će do neophodne promjene Ustava Srbije kako bi se ova činjenica i formalno-pravno omogućila;

– Otklonit će se ustavne prepreke za ulazak u NATO savez;

– Od Rusije će se napraviti neprijatelj;

– Izgubit će se sva (pro)ruska tržišta, a privreda će bukvalno biti zarobljena zapadnim i islamskim kapitalom;

– Ojačat će se ustavno briselski koncept regionalizacije; praktično će se dati državotvorno visok stupanj autonomije Preševskoj dolini, Raškoj (Sandžaku) i Vojvodini sa (ne)sagledivim posljedicama;

– Republika Srpska će biti svedena na karikaturu;

– Srbija će biti izložena ucjenama država u regionu, a koje su već u EU, u pogledu teritorijalnih zahtjeva, izbjeglica, vjere i pisma; ako ne udovolji njihovim zahtjevima, te države mogu blokirati Srbiji put u Evropu.

– Tendencijski gledano, a stvari u tom pogledu sve više izmiču kontroli, pravoslavlje će u Srbiji, i na nivou njenih populacija, dobiti krajnje ozbiljnu konkurenciju u nepravoslavnim, posebno ne-kršćanskim, religijama.

Srpski narod je u posljednje dvije decenije, a u ime „ljudskih prava“ od Zapada bio bombardiran, demoniziran, ucjenjivan, teritorijalno oštećen, a sada se od njega traži da sve to aminuje i da se zahvali svojim dželatima što su se tako ponašali prema njemu. Da li je „Evropa“, čak i kad bi se nekim čudom jednom desila znatno umanjenoj Srbiji, sa ovdje nekim iznesenim katastrofalnim posljedicama po identitet srpskog naroda, stvarno vrijedna toga?

Emil Vlajki

NSPM