Vlast daje sve srpske glave za jedno briselsko Poglavlje

0
1114

VAŽNO svedočanstvo gordog posrtanja naše tzv. političke elite i gorde brutalnosti establišmenta tzv. zapadnog civilizovanog sveta je knjiga „Kosovo i Metohija – navikavanje na nezavisnost“ Radeta Brajovića. To je dvogodišnji niz kolumni na portalu „Fakti“. To je hronika smutnog vremena, kad jedan pogrešan korak može svet gurnuti u opštu propast globalnih razmera.

7120
Slobodan Reljić

Neću da tvrdim da će ovaj svet iz ovog onespokojavajućeg stanja pokrenuti neki novi Gavrilo Princip, ali da se globalno društvo nalazi u stanju kada polako klizi ka sve gorem i gorem razrešenju napetosti, to se oslikava kao jasno. Ukrajina, na primer, tačka je sukoba koja se u nekim pojavnostima poredi i sa Španskim građanskim ratom 1936. Nažalost, naša agersivna elita, deo koji dominira našom do temelja razorenom javnošću, ne pokazuje sposobnost orijentacije u ovakvom vremenu.

Autistično se ponašaju kao da su pali u ove kabinete one 1989. kada je raspored snaga u svetu bio nedvosmisleno jasan. Danas pred sobom tu požutelu sliku neupitno uzimaju samo – naš premijer i naš ministar inostranih poslova i naš paralament. Ceo parlament! Jer, mi nemamo opoziciju. Ni po jednoj važnoj stvari.

Naše paralamentarne raspre su mrtva trka u kojoj je glavni cilj ko će biti s više nakolonosti primljen na kanabetu ambasadora Kirbija.

S ovom vlašću ovaj narod nema sadašnjost – nama se ništa ne dešava, sve će biti, ali kao prividi koji nam se preko opustošenog medijskog sistema ispaljuju rafalno i svakodnevno, direktno u mali mozak, da bi se zatro naš centar za ravnotežu: i srpski „mercedes“, i Mubadala, i fabrika čipova, proradiće FAP, vozzovi će krenuti kroz Prokop, bolji život će doći za godinu, za dve godine… Sve će biti!

A dešava se pad plata 20%. U istom mesecu rast cene struje za 15%.

Kao grmljavina se nad nama valja strašna kritika pljačkaške privatizacije, a iz čega se izvlače razlozi za rasprodaju poslednjih ostataka privrede. Podrivaju se sistemi bezbednosti, a kao katarza se nudi gej-parada iza koje su stali četnički vojvoda i žena dobrotvorka.

Oživljavaju se sahranjeni diliveri-juniti, kao bića iz mašte ljudi koji su na ovaj narod bacali osiromašeni (a mogli su, valjda, i obogaćeni) uranijum.

Sedite na proletnjem suncu i zamišljate nezamislivo: Toni Bler savetnik i albanskog i srpskog premijera, u istom vremenu! I to vremenu u kome albanski premijer kao nacionalni cilj najvišeg reda iznosi ujedinjenje Alabanije i Kosova. Ne, to nije humoristička serija sa Šojićem! A iza toga na velikom muralu ovog političkog trenutka ide „konkretan rezultat“ ove vlasti – predaje Kosovo. I to u iščekivanju „početka pregovora“ oko nekog Poglavlja. Bilo kojeg!? I bilo kad. Sve glave ovog naroda za jedno briselsko Poglavlje!

I dok sve to tako rade oni „poraz proglase pobedom“ (Brajović, 13. aprila, 2012). „Srpski političari skrivaju Kosmet – od sebe! Od naroda srpskog, valjda, neće moći!“ I, piše Brajović, kako oni, naočigled, svoje dece prave „dve države – jedna Albanija“. Ali, „može li ulazak Srbije u EU da opravda nezavisnost albanske države na srpskoj teritoriji? Iskustvo sveta kaže da ne može – nikada!“, piše jedan od velikih novinara iz vremena kad su beogradske redakcije imale niz dopisnika iz važnih svetskih centara, kojima svet nije bio internetska imaginacija. Tako Brajović navodi slučajeve: Kina – Hongkong, Indija – Kašmir, Grci – Kipar, sada Rusija…

„Srbija se valjda navikava na ono što nikada nije bilo. Neće, valjda, ni biti?

Niko u Srbiji nema na to pravo!

Jer oduzimanje Kosmeta od Srbije je – oduzimanje od sebe!“ (zapis 15. februara,2014).

Valjda zato izvršioci narodnog poništavnja objašnjavaju da su spremni da se žrtvuju za Srbiju. Kad bi se to slomljeno ogledalce postavilo pored stadiona, onda bi „Crvena zvezda“ ili Nole Đoković beskrajno objašnjavali kako je glavni cilj igre – da se gubi. Svaki put sve više. Što više gubimo naš napredak je veći.

Da Vas podsetimo:  Ravnopravnost

Brajovićeva knjiga oslikava svu sumanitost našeg položaja – dok propast traje. Narod je uguran u živo blato i ono nas i samo dalje vuče u propast. A mi… Nama se, zasad, savetuje da se i ne opiremo. Ni sami ne znamo je li to zato što u živom blatu tako treba, ili što više nemamo snage da se nadamo da ćemo nekako napipati tačku oslonca i dohvatiti granu spasa.

Ništa nemam ni da dodam ni da oduzmem Brajovićevim dijagnozama! Ali imam potrebu da, posle svega – Rade je to radio iz dana u dan – dodam da se zlokob oko nas zgušnjava. Osećaj teskobe se spušta na naša ramena kao teška kiša. Kad idete po Srbiji imate utisak da se svuda otvaraju „crne rupe“ koje usisavaju poslednje ostatke optimizma i strpljenja.

Slušam svaki dan ljude koji pitaju: dokle ovako može? Ne znam. Niko ne zna. Ali ovako navlačenje poniženja iz dana u dan, nadilazi maštu svih okupacionih vlasti kojih se ovi prostori sećaju. Kolonijalna demokratija, kako je Alekasandar Zinovjev opisao položaj zemalja koje se milom i(li) silom kreću u gravitacionom polju amerikaniziranog Zapada, pokazuje se kao najmračniji oblik okupacije. Potpuna neodgovornost „mekih okupatora“ i kompradorska iluzija upravljanja državom, koja se licemerno definše kao nacionalna.

Potpuno ekskomunicirano je meta-pravo kao osnovno načelo liberalno-demokratskih sistema- od Loka i Rusoa je to tako – da u teškim vremenima narodi imaju prirodno pravo na pobunu.

Tu se pojavljuje zrnce nade. Iako se ne vide, naše pobune su tu. One su zasad – pasivna rezistencija! U mom dodatku Radetovoj knjizi podsećam na – „ustanak u Andićgradu“, gde nas naš genije podseća na našu vertikalu, našu duhovnu kičmu: spomenik Ivi Andriću na Trgu Nikole Tesle i NJegošu ispred hrama Svetom caru Lazaru i kosovskim mučencima! Svi naši najveći ljudi ujedinjeni – u kosovskom mitu ! Rečeno superlativnim slikovnim jezikom Emira Kusturice.

Nesporno je, valjda i onoj gomili u parlamentu, da je srž naše kolektivne svesti – kosovski mit. Zato je izdaja/predaja Kosova opasna za svakog. To ne može otići u zaborav. Mitovi plove iznad ljudi kao beli laki oblaci. Tihi i na neki nadstvaran način neuklonjivi. Jer, kad bi bilo takvog zaborava, onda ne bi bilo nas. Bez toga mi smo samo gomila. Usamljena gomila, kao što je to zgodno rečeno pre pola veka u naslovu kultne knjige – grupe unespokojenih očajnika koji su spali sa filmskog platna dok se „Pobesneli Maks“ u nekoj pokrajnoj varoši prikazivao kao matine.

Ovaj projekat-pobuna u Andićgradu je sasvim na nivou najviših Berđajevljevih objašnjenja da narod nisu oni koji hode u ovom času po zemlji već uključuje i „pređašnja pokoljenja“: „to je volja hiljadugodišnjeg naroda“, rekao je ovaj genijalni mislilac i poređao ključne događaje iz ruskog postojanja, a što bi parafrazirano za Srbe bilo: volja hiljadugodišnjeg naroda koji je preko Ćirila i Metodija primio hrišćanstvo, preko sv. Save se smestio u istočni hrišćanski duhovni prostor, koji je našao izlaz iz polumilenijumskog osmanlijskog ropstva, koji se krajem XIX veka sam i samostalan priključio evropskom toku – imajući pri tom, iako mali narod, svoj stav i svoje mesto u istoriji Evrope, nepropocionalno svojoj fizičkoj veličini… koji je sazdao državu i kulturu, veliku srpsku literaturu… „To nije volja našeg pokoljenja koje se otkinulo od pokoljenja pređašnjih“ (Berđajev), a posebno je sumanuto verovati da su to ovi ljudi-TV lica, koja se na ekranima pojavljuju kao hodže na onoj terasici ispod minaretu – pet puta dnevno. (Pa i hodža, ne koristi svaku priliku „da se pokaže“, snima se molitva pa se pušta u dobri čas, ali ovi ne propuštaju.)

Da Vas podsetimo:  Stefan Savkić: Peti oktobar – najjači trip građanske Srbije

Ma šta o sebi mislili današnji valstodršci, njihov anti-kosovski put će uvek biti – kao što je to Kosta Čavoški pravno definisao – veleizdaja. Naravno, ne može se sve to svesti na napola artikulisanu vikačku SNS-gomilu.

U tom redu stvari žute kompradorske-demokratske horde imaju ravnopravan učinak. Prethodnički. I – pravno je ovde samo posledica, izdaje samog sebe, svoje porodične slike (našim liderima su roditelji davali dična rusofilska imena Boris i Aleksandar). Svog kolektivnog duha.

Pritom je SNS-ovsko samoponištavanje poraznije. „Žute“ kohorte u demokratskim pelerinama u svojoj biti nose osećaj svoje drugorazrednosti u zapadnom svetu koji je njihov ideal. SNS-ovci su naočigled svih spaljivali svoje (lažno) dostojanstvo, da bi prazna srca punili „uzvišenim“ osećajima drugorazrednosti. Sve je to bez ikakvog oslonca i ovde i u Evropi.

Kad se naš lider hvališe kako je bio odličan student na Pravnom fakultetu nikad nam ne kaže na koga se on to ugledao od svojih profesora: na Kostu Čavoškog ili Radomira Lukića, na Mihaila Đurića. Na koga se ugledao „nejaki Boris“ sa svog Fakulteta – na oca, na Mihajla Markovića, Nikolu Rota?

Nikad nismo čuli ni na koja su se to zapadna vrednovanja Srba oni oslonili. Veliki Gete je govorio da Srbi imaju pesme koje se mogu uporediti sa Pesmom nad pesmama! Gete nije bio sam: naša narodna poezija je u kojoj je srž „kosovsko opredeljenje“ je u XIX veku prihvaćena kao evropska – od „žirija“ nepojmljivo velikih imena: Valter Skot, braća Grim, Herder, Adam Mickijevič, Aleksandar Puškin, Lamartin, Artur Evans, DŽon Rid…

To kako se naši vlastodršci danas odnose prema svom narodu i prema „kosovskom mitu“ mogli su da nauče od Benjamina Kalaja, Franca Ferdinanda, od nekog od firerovih ministara, možda ponešto iz tajnih britanskih dokumenata o događajima 27. marta… Ili od velikih mislilaca Havijera Solane, Bila Klintona, Tonija Blera, Monike Levinski, DŽejmija Šeja, Alistera Kembela…

Tako je to u kolonijalnoj demokratiji sa kompradorskim „velikašima“ koji Angelu Merkel slušaju kao da je inkarnacija Getea ! To su ljudi koji starom hrastu od 600 godina pretpostavljaju dvesta metara asfalta.

Ti isti ljudi su odustali od proslave 2oo godina rođenja NJegoša (a slavili su u Nišu cara Konstantina!?) Odustali su od spomenika Gavrilu Principu, odustali su i od Zajednice srpskih opština koju su nam oni lično ukivali u naše mozgove, odustali su od realnosti da naša skupština donosi naše zakone, odustali su da u vreme Velike krize krenu putem kojim čitav samosvesni svet ide.

Ne, ne može svet, pa ni državu, pokrenuti MMF-rešenje, nego samo borba za nove odnose, pravednije i ljudskije …

Hej, ovo je vreme kad 9 od 10 Nemaca smatra da ovaj ekonomski sistem ne valja! I da mora da se menja. Pa, dobro, ako njima ne valja – da li je moguće da najopljačkanijoj zemlji u Evropi valja?!

I, najtužnije je što se Kosovo daje u ime Evropske unije koja, to valjda nije jasno samo onim ljudima u italijanskim odelima od 4.000 evra iz Nemanjine ulice, sada a na očigled celog sveta posrće i pada – i ekonomski, i civilizacijski, i moralno. Ovo naše opredeljenje se ne može zvati ni klanjanjem Zlatnom Teletu. Evropa to bejaše, ali danas više nije.

Evropska unija je sila u dramatičnom opadanju. Ko može da vrati dug od 130 % BDP? To je, zna se, nemoguće. Ali ovo je procent koji se odnosi na jednu od najvažnijih zemalja EU – Italiju. Dete koje se rodi u zemljama OECD je dužno 55 hiljada dolara. Dug koji je nemoguće vratiti, ukoliko svi ne bi dobili na lotou!

Da Vas podsetimo:  Zalud nebo rasparate- Gospod dečje kolo vodi

Ali, stoji tu i mnogo poraznija činjenica: Ima u ovom odbiru puta naše vlastodržačke falange nečeg – satanskog! Da ne bude zabune, ne govorim o teološkom smislu.

Ovde se misli na ocenu, kako je Berđajev govorio, da se evropski način vladanja očituje kao – stanokoratija! Otkad je 1887. Niče objavio čuvenu rečenicu: „Danas Bog nije više od izbledele reči, nije čak ni koncept“ – obezbožavanje Evropljana je proces koji je ceo kontinet pretvorilo u karikature „Šarli Ebedoa“ – pokušaj da se sopstveno obezbožavanje nameće i drugim narodima i civilizacijama. Razmere takve nemoguće misije postaju sve vidljivije.

Evropa i njene nacije su danas upletene u matriks ideja, ideala i hrišćanskih verovanja, objavljuje ovih dana američki Huver institut, koji daju božanski karakter pojmovima kao što su ljudska prava, individualitet, političke slobode i jednakost. Danas su vam prvosveštenici u EU – NGO predstavnici. Prvosveštenici nihilizma!

Danas vam se Bog, navodno, pojavljuje u organizovanju gej-parada. Danas se širom Evrope zatvaraju crkve. Engleska crkva zatvara oko 20 hramova godišnje, a nemačka katolička crkva zatvorila ih je 515 u protekloj deceniji, izveštava The Wall Street Journal. Uobičajena je pojava da mnoge evropske katedrale imaju više turista za vreme službe nego parohijana.

Dobro, ovi naši sledeći tu „teologiju“ – ne veruju svom patrijarhu ili patrijarsima vodećih pravoslavnih crkava. Međutim, oni su i veći satanokrati. Oni znaju kad treba da slušaju, a kad da ne poslušaju i rimskog papu : Kad papa Franja proteklog novembra govori o „generalnom utisku umora i starenja Evrope, koja je sada baka koja više nije plodna i vitalna“ – „kultura iznurena dezorijentacijom“, oni ga neće poslušati. Ali hoće u interpretaciji Vatikana da Jasenovca nije ni bilo i da kardinal Stepinac može da postane svetac. To nije u opsegu njihovih umnih napora.

Lažni „lideri u regionu“, zarad nepostojećeg mira, znaju da je najbolje da od svega okreću glavu.

Sa hrišćanstvom na samrti i patriotizmom žigosanim kao neofašizam, kaže autor pomenutog Huver-instituta, nije ni čudo da Evropa nije uspela za sebe da pronađe ujedinjujući princip koji nadilazi prosti materijalistički komfor, koji za posledicu ima kontinentalno rasprostranjenu malaksalost koja se manifestuje u različitim propalim politikama koje prete projektu Evropske unije danas.

I tako nas navikavaju da je dobro da za to damo – Kosovo! Menjaće i Ustav! Da ta nepodopština bude – po zakonu!

Prodaće MTS i EPS da bi kupili dovoljno glasova za još jedno deljenje karata da se legalizuje kompradorstvo.

Možda je iza Karlosa Kastanede ostao najubedljiviji opis tog samoponižavanja, čiji junak između duhovnosti ratnika i „duhovnosti“ prosjaka bira ovu drugu: „Ratnik ni pred kim ne saginje glavu, ali, istovremeno, on nikome ne dozvoljava ni da on to čini pred njim. Prosjak, s druge strane, pada na kolena za jedan jedini novčić i ulizuje se svakom koga smatra višim od sebe; ali, u isto vreme, zahteva da mu se ulizuje neko ko je niži do njega“. Izbor Kastanedinog junaka je uzvišen i human. Daje smisao trajanju. Potpuno suprotan pristupu srpskih vlastodržaca.

Mi o budućnosti ne znamo mnogo. Ali, da ovi politički poslenici nisu dorasli veličini ovog naroda – da nemaju viziju a nekritički veruju u mala znanja – to je izvesno. Štete koje mogu da nanesu narodu i iskomplikuju njegov položaj u užasno teškom vremenu – mogu biti strašne.

Ovakve knjige su neizbrisiv trag anti-društvenog, anti-nacionalnog i satanokratskog pristupa, iza koga logično srećete nekog Alistera Kembela koji gura neka bića na pobedničko postolje.

Ali, nije ovo tako pesimistično vreme kao što ponekad izgleda. Velike krize su kraj, ali i početak.

(Sa predstavljanja knjige Radeta Brajovića „Kosovo i Metohija – navikavanje na nezavisnost“ koju je izdao Beogradski forum, 2014.)

Slobodan Reljić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime