Vodič kroz pjenušavo pamćenje – od Vuka D. do A. Vučića

1
1818

Oba vučja imenjaka imadoše svoj patetični uvod u radikalni nacionalizam, blokirajući i marginalizujući ogroman birački resurs a zatim patološku transformaciju na potpuno suprotne ideološke pozicije

Bilo je sivo januarsko jutro. Na Pančevcu se uvijek prelazila neka prirodna granica između Banata i Srbije. I dok je na banatskoj strani mosta još poput nekih hridi iz asfalta izrastala neprobojna magla, od polovice prema Beogradu, kao nekim čudom prosijavalo je odozdo iz Šumadije, preko gradskih brežuljaka moćno sunce. Dan je kao i svaki drugi radni dan u tom gradu Beogradu za koji su se otimali magla i sunce, započinjao gužvama. Nisam ni tog jutra umakao saobraćajnom čepu baš negdje na polovini čuvenog mosta. Zbuni me nekoliko jutarnjih saobraćajno meteoroloških brzih promjena ritma na malom prostoru, Čim sam izronio iz magle kojoj se mogla izmjeriti masnoća koliko je bilo gusta, napuniše mi se još pospane oči šumadijskog sunca slobode. Uronih još u punoj brzini u osunčane šljivike dok mi preko lica ne pređe sjena od kamiona ispred u koji se zamalo nisam zakucao, onako sav okupan suncem.

Usporih na vrijeme, umirih disanje pritisnuvši lagano cijelim leđima sic mog tinejdžera njemačke proizvodnje, često se hvatajući da brojim koliko oko mene ima lošijih i starijih automobila, pritom samo krišom pogledavajući one bolje i skuplje. To jutro, odlazak na posao, te ulice pune automobila u oba pravca, neplaćeni računi što su virili iz pretinca, neka budala što baljezga na radiju – bili su isječci koje sam pokušavao složiti u kolaž svakodnevnog normalnog života iako su im krajevi bili nespojivi. Putin, riječ koja mi opet prođe kroz glavu između dva semafora kroz koja sam prošao kroz žuto.

Da Vas podsetimo:  Ostala su tri stuba: NATO izgubio bitku za duše građana Srbije

Da, danas dolazi Putin. Završavamo svi posao ranije, oko tri i onda sa sve direktorom kroz Dvadeset deveti cijeli kolektiv pješke do Hrama. Daće nam neki sendvič, pazi molim te, i neko reče, mada mi više izgleda kao sprdnja i pet litara mlijeka po glavi. Tih pet litara visuljalo je po autu ko neki šašavi oblačak, a onda kao zalutala muva izleti kroz prozor. Čini mi se da nije niko trebao ni pominjati pet litara mlijeka, bila je i jedna, jedina s vrška kravine sise kap dovoljna da mi prelije čašu za svagda. Pa zašto sam se ja, evo konačno da se upitam, rodio? Ovo je onaj poseban glavobolni i misteriozan dan kad se stvari tobože odvijaju po redu i kako treba a onda se sve umaže govnima i pobijemo sopstvenu djecu, roditelje svejedno, komšije ma ko naiđe, zar je važno. Ne dan. Život. Život ti izgleda kao sklad i savršeno birani i neponovljivi sklop hormona, žena, prijatelja, živaca, kostiju… I lična karta. Sve super. I onda jednoga dana u dalekoj budućnosti dvije hiljade i neke po naredbi ideš sa sve kanisterom varenike oko vrata da popuniš plato oko nekog Hrama da neki Putin ne vidi goli beton platoa.

Jes’ taj Vučić.. Morao sam da se koncentrišem duboko ponirući u reljef stakla semaforskog svjetla da na brzinu preispitam stvarnost i moj doživljaj iste. Hm, Vučić. Sjećam ga se iz skupštinskih klupa, izgledao je uvijek kao da mu je neko nešto kriv, gledajući onako kurjački ispod oka, otvorenih usta kao da pati od neke prehlade koja mu još od dječačkih dana nije prošla. Nisam mogao proširiti sliku sa debelih televizija iz devedesetih koja mi je ostala u pamćenju, ne znam je li mi smetala budala s radija koja je neumorno drobila neke budalaštine i samoj sebi uskakala u riječ neprestanim ponavljanjem koja je temperatura, iako nije prošao ni čitav minut od zadnjeg temperaturnog izvještaja, jednostavno nisam mogao pred očima zadržati ni sekund Vučićevu sliku pred očima, odmah bi mi se program prebacio na jednu drugu personu, Vuka Draškovića. U trenutku me hipnotizirao svojim razrogačenim sumanutim pogledom i zalud bi trubili svirači iza mene da mi nije jedan postariji pješak s trotoara ljutito mahnuo da krenem dalje.

Da Vas podsetimo:  Radiju Slobodna Evropa smetaju porodične vrednosti? Radeve, zašto baš sa Srbijom i Mađarskom?

Ma taj je znao posao. Bio sam još osmoškolac kad sam na ljetnom raspustu u mojoj Dalmaciji pored ujakovog uzglavlja vidio Vukov roman „Nož“. Mom nekrštenom ujaku – koji nikad ništa kao i mnogi drugi sitni činovnici i radnici nije čitao – ipak se probudila želja za čitanjem i došao je do svog primjerka. Bila je to njegova Biblija. Patetika i patologija su sestre. Knjige, a poslje knjiga – nije prošlo dugo – seljaci u Krajini kupovali su svoje primjerke pušaka.

Ali kad su seljaci oko Knina novcem od janjaca i vina kupovali puške, Vuk je bio već u drugom modu, narandžastom ili kojom li je već piturom bio obojen mart ’91 u Beogradu. „Demokratske vrijednosti jedite govna“, progovorih sam za sebe u autu smoren više od izigravanja normalnog jutra i odlaska na posao, smoren od svega i od tog Putina i svog direktora i Vučića. I svih. Pod udarcem mog srednjeg prsta plati šutnjom brbljivac s radija.

Gradski špic bio je na vrhuncu. I moje jutarnje umozrenije, moja sloboda, moja Srbija napaćena. O da, imao je i Aco svoje sisteme patetične razularenosti. No, i dalje su u mene piljile Vukove ukrštene oči, koliko god Vučić vječan i neizbrisiv bio na svim tim silnim internetskim snimkama svojih glagoljivih bravura iz devedesetih, Vuk je u toj svojoj pjesničkoj balansiranosti između patetike i sveznajuće neosjetljivosti bar za moj ukus ubirao poene. Kukaljivi, vječno prehlađeni Vučić u svom vremenu vješto ispunjava zadaću uspješnog srpskog političara, baš kao i harizmatični Vuk na prelazu između osamdesetih i devedesetih prošlog vijeka. Najštetniji i najvulgarniji populizam, od kojeg šteta prije nastupi negoli era vladavine prođe. Oni iznose na vidjelo golotinju mase i niske strasti koje ova onda uznosi zajedno s njima, svojim prosvjetiteljima kao božanstvo, neistine i obmane postaju pravila i vrijednosti ili jedina moguća rješenja. Sa takvim vođama narod najprije gubi principe, onda sve ostalo. Oba ova vučja imenjaka imadoše svoj patetični i neslučajni uvod u krajnji i radikalni nacionalizam, blokirajući i marginalizujući ogroman birački resurs a zatim patološku transformaciju na potpuno suprotne ideološke pozicije. To je taj specijalitet iz balkanske kuhinje kojim ćemo i danas biti posluženi da ne popadamo dok čekamo Vladimira, njegovo veličanstvo sendvič – kifla, a u njoj malo margarina, vodenkasta šunka, red patetike, red patologije… juriš!

Da Vas podsetimo:  Priča o Kosovu i Metohiji i papi kao srpskom savezniku

Ma neću ići da dočekujem Putina, ma neka dobijem otkaz prođe mi kroz glavu dok sam zaustavljao auto na parkingu firme. Baš u tom trenutku pored mojih uparkiraše se direktorova kola.

  • Idemo li, Aleksandre, danas – direktorova su se vrata otvarala i puštala riječi iz službenog automobila kao iz boce.
  • Idemo, nego šta – nastojeći da izgledam stameno i čvrsto kao osoba koja zna šta hoće u životu žustro odgovorih gledajući ga pravo u sitne svinjske oči.

Aleksandar Tutuš
Izvor: stanjestvari.com

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime