Milorad Dodik, uza sve napore, nije imao sreće. Kada je došao na vlast, svi veliki privredni sistemi Republike Srpske, bili su uništeni i opljačkani. Poreske obaveze od 750 milijuna maraka, nastale prije njegovog dolaska, nisu mogle biti realizirane jer su dužnička fantomska poduzeća netragom nestala. Neke su banke bile također opljačkane i budzašto prodate.
Dvije godine kasnije, počela je svjetska ekonomska kriza, a oporavak svjetske privrede je počeo tek 2011. godine, dok se kod nas to počelo osjećati mnogo kasnije. Za to su vrijeme pare od Telekoma nestale u kupovanju socijalnog mira.
Nažalost, pljačke prirodnih resursa i privrede, koja je započela i prije samog Dejtona, te masovna zapošljavanja radi politikantskih ciljeva nisu prestajala, posebno na lokalnim nivoima. Slab realni sektor i bujanje budžetske, dobrim dijelom parazitske, klase, pogoršalo je krizu.
Povrh svega, možda i nemogućnost donošenja strateškog plana razvoja RS, uzrokovalo je i krpljenje budžeta svake godine. Kada se privreda počela pomalo oporavljati, došle su poplave.
Milorad Dodik, kao predsjednik vlade i predsjednik Republike, jest komandno odgovoran za sadašnju ukupnu situaciju, što nema veze sa onim što mu opozicija predbacuje jer, ponovimo, ostaje činjenica da mu ni loše ekonomsko naslijeđe, ni okolnosti (svjetska kriza, poplave) nisu išle na ruku.
Nije, međutim, bio odlučan u borbi protiv korupcije i kriminala. Posebno je propustio trenutak onda kada, imajući veliku karizmu u narodu, nije izašao iz svoje partije koja se nakon 2010. godine nije mogla više uspješno moralno oporaviti, i nije formira svoj pokret, svoju novu političku partiju. Da je to bio uradio, stanje u zemlji bi sada bilo puno bolje.
Pokušaji ojačanja privrede nekim, pokazalo se, iluzornim projektima: aerodrom u Trebinju, električni poštanski automobili, tekstilne fabrike u Hercegovini, nedovoljno jasni međunarodni krediti, itd, nisu donijeli očekivane rezultate.
Nažalost, nisu se realizirali, iz nepoznatih razloga, ni ruski krediti koji su Republiku Srpsku mogli izvući iz sadašnje nezavidne situacije. Možda će se jednog dana objasniti ova „ruska izdaja“.
Republika Srpska u ovom času ima tri izlaza.
– Da, imajući u Vladi vizionare, a ne samo stručnjake i dobronamjerne osobe, odlučno krene ka svom političkom osamostaljivanju u kombinaciji sa hitnim stvaranjem poduzetničko-financijskog kapitala čime bi se privreda brzo i učinkovito oporavila. Stvar bi još uvijek mogla uspjeti ako bi se u tome složili SNSD sa svojim koalicionim partnerima.
– Druga opcija je da se, bez puta ka daljnjem osamostaljivanju, stvori poduzetničko-financijski kapital, da privreda RS ojača i da se na ravnoj nozi uspostave odnosi sa Federacijom i međunarodnom zajednicom, dakle i sa NATO-om. U tom bi slučaju RS, unutar federativne BiH, racionalno objedinjene ali i dovoljno decentralizirane, možda mogla očuvati izvjesnu samostalnost.
– Treća opcija je ona čemu se RS sada užurbano kreće uz svesrdnu pomoć nekih opozicionih partija: potpuna ovisnost o MMF-u, stvaranje unitarne, centralizirane bošnjačke države. Zemlje koja će ući u NATO ali, kao ni Turska, a iz istih razloga, nikada u Evropsku uniju.
Emil Vlajki
NSPM
