Vrli novi svet mobilnog telefona

0
1052

SmartphonesJugendlicheAko se posmatraju deca, mladi i isto tako odrasle kod njihovog omiljenog bavljenja, neprestanog rukovanja njihovim smartfonima (stalno uključivanje i isključivanje, nežno dotaknuće, pritiskanje na obraze, pozorno slušati i obasjati mobilni telefon, nagovaranje itd.), kao laik se može dobiti utisak da se kod pametnog telefona (smartphone) radi o nečim veoma fascinantnim, nešto što, šireći se epidemijski, čini svet lepšim i život bogatijem. Međutim, pošto se taj za internet osposobljen mobilni pretvorio u stalni digitalni pratilac i zbog čega je danas skoro svaki deseti (8 odsto) posednik ugrožen od zavisnosti, naše društvo bi moralo početi razmišljati o dugoročnim rizicima i sporednim dejstvima koje se mogu od toga očekivati. Ovo predoče novija naučna saznanja lekara, istraživača mozga i informatičara kao i zdrav ljudski razum.

Poželjno je biti u trendu…

Pitao sam devojke i momke koji već duže raspolažu smartfonom, šta ih toliko fascinira kod ove igračke i skoro uvek sam dobio isti odgovor uz osmeh: „Sve!“ Onda su krenuli da mi objasne šta se sve može napraviti s ovim multifunkcionalnim uređajem: Mogu se stalno praviti fotografije kao i samoportreti (selfies), snimati video-filmove, igrati se igrice, slati mejlove, skajpovati, ići na youtube, navigirati, telefonirati, surfirati internetom, itd.). Uz pomoć korisničkog računa (account) pristup društvenim mrežama poput fejsbuka i tvitera je obezbeđen, ali i video-igrama nasilničkog sadržaja. „Da nisam nikad dobila ovakav kompjuterski mobilni, možda ne bi mi nikad falio“, kaže mi jedna 14-godišnja devojka. „Ali sad je stvarno teško živeti bez toga“. U njenom odeljenju u školi svi imaju tako nešto. Naravno baš taj model koji odgovara tom odeljenju. Zaista je poželjno biti u trendu.

Deca danas rastu u svetu koji liči na neku tehničku zemlju čuda. Postoji brdo različitih konzola za video-igrice, računara i mobilnih naprava pa i ta „divna“ mogućnost samo uz dodir ekrana (touch screen) izvoditi određenu radnju. Putem apps-ima (primjeneni softver) ova zabava uz elektronske igrice dostupna je već i najmlađima. Po jednoj novoj studiji pod naslovom „Deca u digitalnom svetu“, preko polivina 8-godišnjaka u Nemačkoj (55 odsto) koristi internet, 37 odsto su onlajn i po nekoliko puta sedmično ili čak dnevno. Kod šestogodišnjaka skoro već jedna trećina (28 odsto) nalazi se redovno na netu, kod trogodišnjaka svako deseto dete. Među 12 do 13-godišnjaka 85 odsto imaju kompjuterski mobilni. Od mlađije omladine između 10 i 11 godina više od pola (57 odsto) koristi smartfon.

Ovaj vrli novi svet mobilnog telefona podseća na „Vrli novi svet“, romana Oldusa Hakslija (Aldous Huxley), koji je izašao davne 1932. godine, u kojem se svaka želja odmah ispunjava i gde su sve društvene grupe dresirane na permanentno zadovoljavanje kroz konzum i seks, te kroz stimulaciju raspoloženja uzimanjem droge „soma“. Ipak Hakslijev vrli novi svet je distopija s negativnim ishodom: Ona je uzor totalitarne diktature u kojoj vladaju prividna stabilnost i prividan mir. Kroz trenutačno zadovoljavanje bilo koje želje, jaki osećaji se uništavaju. To vodi u emotivno osiromašenje ljudi i ne dozvoljava više bilo koju potrebu za kritičnim razmišljanjem ili preispitivanjem svetskog poretka.

Da Vas podsetimo:  Od silnih obećanja SNS spali smo na jeftiniji parizer

Senka vrlog novog sveta mobilnog telefona

Takođe ovaj vrli novi svet mobilne telefonije je možda iluzija. Kad se pogledaju rizici i sporedna dejstva ovakvog neprestajućeg digitalnog zavođenja u svakom trenutku u svome džepu, čovek ništa drugo nego da se uplaši. Iako za internet osposobljen mobilni ispunjava mnoge želje, on nas kontroliše bez prekida i čini se da ima odgovor na sve i svašta, ali nam oduzima našu pažljivost u jednoj meri, da nam ne ostaje više dovoljno vremena za razmišlanje o sebi ili o našem svetu. I to još nije sve: lekari, istraživači mozga i informatičari upozoravaju na opasnost od zavisnosti, na pritisak za komuniciranje koji stvara stres, digitalni burnout pa i na kobnu kratkovidost, kancerogeno zračenje, prezaduženost, te i na poremećenu pažljivost kao i na školske probleme. Nemoć, gubitak kontrole, i preterana zahtevnost na strani roditelja isto su predmeti u toj diskusiji.

Najalarmantniji nalaz svakako je opasnost od zavisnosti. Ispitivanje 8 do 14-godišnjaka za jednu studiju u Severnoj Rajni-Vestfaliji ustanovila je da je skoro svaki deseti (8 odsto) mladi posednik smartfona ugrožen od zavisnosti. Svakih nekoliko minuta hvat se upire na smartfon. Razlog za permanentni komunikacioni pritisak je strah nestati iz komunikacionog procesa sopstvenog kruga prijatelja i poznanika. Profesor informatike Aleksandar Markovec iza ovog neprestanog pogleda na mobilni primećuje mehanizme kao kod zavisnika droge. U svojoj knjizi „Digitalni burnout“ navodi: „Stalno ga gledamo, ne zato što je stigla neka nova poruka, nego samo što postiji ta mogućnost da smo je dobili. Svako otvaranje mobilnog telefona već prouzrokuje osećaje sreće, bez obzira da li ima nešto novo za nas.“ Zaslužan za to je hormon za sreću dopamin: „Telo ne rasprostire dopamin tek kad nešto prijatno doživimo, već i kad smo u očekivanju da osetimo nešto pozitivno“.

Nimalo manje sumnjivo su najnovije nalaze očnih lekara: Tako jedan britanski očni hirurg upozorava na „smartfon-epidemiju“ i nju prateću „kratkovidost na ekrane“. Po njegovim istraživanjima broj kratkovidih ljudi od 1997. godine kada su se pojavili prvi smartfoni na tržištu, povećao se za 35 odsto. On predviđa da će 2033. kao posledica života ispred ekrana, 40-50 odsto ljudi preko 30 godina biti kratkovidi. Pogotovo deca su ugrožena od ove „epidemije“. Isto to i potvrđuje Profesor Pfajfer sa univerzitetske medicine u Majncu. On je siguran da će se zbog sve rastučeg korišćenja medija, broj kratkovidih ljudi naglo povećati, jer se tablet računari i smartfoni drže veoma blizu lica. Kritičan period za razvoj takve kratkovidosti bi počelo u šestoj godini života i trajao bi negde do dvadesete.

Gledano ka Aziji, smatra Pfajfer, pokazalo bi kako bi se situacija u Nemačkoj mogla odvijati: „U Kini već oko 90 odsto tinejdžera i mladih odraslih su pogođeni od kratkovidosti (miopija). Čak ekstremnije podatke se nailaze u glavnom gradu Južne Koreje, Seulu: tamo su preko 96 odsto muškaraca do 19 godina kratkovidi.“ Ovaj problem ne sme se ni zbog opasnih dugoročnih posledica oslabljenog vida potcenjivati: „Kod ovih pogođenih postoji znatno povećan rizik od kasnijeg raskidanja mrežnjače ili degeneracije makulade, tj. krnjenje tačke najoštrijeg vida“. Svi stručnjaci za oči preporučuju zbog toga: Više kretanje na polju i manje smartfona.

Da Vas podsetimo:  KAKO POSTATI DIPLOMIRANI IZDAJNIK

Još jedna opasnost za omladinu pojavila se u nekontrolisanim pristupu društvenim mrežama poput fejsbuk ili tviter. Osnivači ovih mreža uspeli su da pruže našoj deci mogućnost odvajanja od roditeljskog dosega. Nastao je slobodan prostor koji oni grade po svojim pravilima. Roditelji i vaspitači bi morali da nauče da se razumu u ovom udaljenom svetu omladine, da bi bili spremni za rasprave sa njima. Po pitanju korišćenja ovih mreža, dečake i devojčice obavezno treba prosvetiti o tome, da ako svaki malecki osećaj, svaki delić svoga tela, predstave celom svetu, oni posle postaju roba za ta preduzeća. Roba koju bi oni prodali firmama interneta, s kojom bi one pravile veliki profit. Tako nešto naš naraštaj ipak ne želi.

Zanimljivo je kako je sama omladina svesna tog sumnjivog druženja s mobilnim kompjuterima. U gore navedenoj studiji iz Severne Rajne-Vestfalije samokrtitični su priznali, da ih na primer mobilni telefon otklanja od domaćih zadataka i da se osećaju pod stresom zbog permanentne komunikacije preko messenger-usluga poput „WhatsApp“, pa i zbog čega su dobili probleme u školi. Takođe su rekli da na društvenim mrežama često nepromišljeno stavljaju lične podatke ili dobijaju poruke od nepoznatih lica kao i da su se ponekad našli na internet-stranicama zabranjene za maloletnike, te da su im poslati video-snimke nasilničkog sadržaja. Pored toga su postali žrtve digitalnog mobinga ili izolacije u WhatsApp-grupi. A veoma važan je ovde prigovor mnogih mladih na nedostatak pravog kontakta sa prijateljima.

Ako je omladina već toliko samokritična, i mi odrasli bi morali da predomislimo naš odnos prema digitalnim medijama. A ne samo zbog toga što se omladina orijentiše na nas, nego iz svog sopstvenog interesa. Odavno je poznato da je stalna dostupnost i multimedijalno škropljenje, da li pred televizijom, na iPad-u ili iPhone-u, jednostavno loša navika. Bezprekidna komunikacija je glavni problem našeg doba. Kod zaposlenih kao i kod poslodavaca ona vodi do hroničnog stresa, burnout-a, i drugih bolesti. Dobitnik nobelove nagrade za medicinu, Tomas Sidhof, poručuje u jednom intervju-u da moramo promeniti način života i uključiti zdrav ljudski razum, praviti pauze i sebi prijuštiti dovoljno odmora. To znači, svi mi, ne samo deca, zahtevamo spokojstvo. Informatičar Markovec isto kaže: „Moramo upletiti digitalne dijete u naš svakodnevni život, ostaviti mobilni sa strane, se koncentrisati bez prekida na jednu stvar, i onda primetiti da se svet nije raspao, mi i dalje živimo i nas naši prijatelji još uvek vole“.

Preuzeti međusobnu odgovornost za naše duhovno zdravlje

Ali to baš nije toliko lako, smatra Profesor informatike. Nismo dovoljno samostalni koliko mislimo. Odgovoran način korišćenja smartfona zavisi od mene ali i od drugih. U jednom intervju-u kaže: „Ovde se suočavamo sa društvenim pojavama koji se jedino mogu rešiti u zajednici.“ Precizira: „Moramo početi preuzimati međusobnu odgovornost za naše duhovno zdravlje.“ Ovoj humanoj puruci se može samo pridružiti. Po mom mišljenju svi smo mi -celukupno društvo- a ne samo roditelji i vaspitači, pozvani da sagledamo šta se tu na nas upire. Retko sam u poslednje vreme čuo takvu prodornu opomenu od stručnjaka kao u vezi sa ovom smartfon-epidemijom. To bi nam moralo zadati da razmislimo.

Da Vas podsetimo:  Pravi kraj rata

Roditeljima i vaspitačima se znatno otežava odlučnost pored ogromne poplave tržišta digitalnim medijama sa uvek novim modelima. Tek poneki odoli glasnom otporu i gunđanju svoje dece ako ne kupi smartfon ili ako smanji njegovo korišćenje (da bi se ograničio pristup društvenim mrežama ili makar na maloletnicima zabranjene internet-stranice). Ipak, rado im ustupaju svoj mobilni n.p. kad uveče mladi odu sami u hod. Svaka čast takvim majkama i očevima, koji iz osećaja odgovornosti čak ni podležu pritsiku svoje dece. To su prosvetljeni roditelji, svesni rizicima i koji ne izbegavaju sukobe sa svojim priraštajem.

Međutim, većina roditelja se oseća isporučena velikim teškoćama po pitanju vaspitanja za mobilni telefon. Već navedena studija iz Severne Rajne-Vestfalije izveštava: „Pate od nemoći, gubitka kontrole, i preopterećenja. Često ima u porodicama svađe oko razmere konzumiranja mobilne telefonije. Sedmina (15 odsto) kapitulira pred mobilnim multifunkcionalnim uređajima i odriče se pedagoških ukazivanja“. Drugačiji nalaz ističe empirijska istraga pod naslovom „Roditelji očigledno (nenamerno) čine decu glupom“. „Nisu baš deca koja idu svojim roditeljima na živce tražeči najnovije tehničke aparate (gadgets), nego su to roditelji sami, žureći u neku vrstu pokornosti prema svojoj deci, jer za njih samo najbolje žele“. Merilo za to su drugi roditelji.

Prosvetljenim kao i kapituliranim roditeljima društvo i politika moraju pružiti pomoć. U Južnoj Koreji n.p. zbog sveobuhvatnog rasprostiranja interneta i smartfona mnogi ljudi (otprilike petina tinejdžera) su postali zavisni od tih aparata tako da je vlada počela sa programom koji iako lagano kroz igru, te ljude žestoko stavlja na odvikavanje u tzv. „bootcamp“-ove. To je poseban trening gde se deca i mladi zavisni od smartfona, pripremaju za život van onlajn-sveta. U školama se drže predavanja u kojima se uči o opasnostima preterane upotrebe smartfona. Roditeljima na kursevima preko vikenda se pokazuje kako da vrate nadzor nad svojom decom. Granica ove mere je u tome da je desetina odraslih isto zavisna od interneta.

Dakle, na šta čekamo? Svi mi- roditelji, vaspitači, pedagozi, stričevi, tetke, nastavnici, susedi i sugrađani kroz primerno ponašanje, uzdržanost u kupovini kao i kroz prema uzrastu dece prilagođenoj prosveti, možemo sprečiti našu decu da ih ne stigne slična sudbina: izolacija od roditelja, život u svom svetu, biti emotivno nedostupan i po naređenju vlade se jednog dana naći u takvom specijalnom kampu.

2015-11-14_061506

Dr Rudolf Henzel, pedagog i diplomirani psiholog

(preveo Miro Todorovski)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime