Vučiću, nisi peder, samo idi!

1
1301

vucicu-pederu-620x330Ogromna većina građana nije ni slutila koliko će Srbiju koštati pet sekundi slave Igora Mikića, koji je iskoristio nepažnju ekipe RTS-a i uspeo da u kameru, za vreme direktnog prenosa, jasno izgovori svoj politički stav, poručujući premijeru da je peder.

Za čitaoce sa slabijim pamćenjem, radi se o navodnom članu Srpske radikalne stranke, koji je na fudbalskoj utakmici Srbija – Albanija, delimično odigranoj 14. oktobra 2014. godine i prekinutoj u 42. minutu, pri rezultatu 0:0, zbog tuče igrača i upada navijača na teren, utrčao pred objektiv kamere RTS-a i uzviknuo nekoliko puta, pre nego što ga je obezbeđenje sklonilo, „Vučiću, pederu!“. Protiv njega je ekspresno podignuta krivična prijava, koja je zatim odbačena, i ta epizoda je brzo pala u zaborav, ostao je samo uzvik.

Taj njegov uzvik postao je preko noći opšteprihvaćen i koristi se u svakodnevnom govoru vaskolikog srpstva, posebno na društvenim mrežama. Kao što se onomad, kada se iščekivao pad bračnog para Milošević – Marković, kao mantra ponavljalo „Gotov je!“, sada se aludira na tobožnju homoseksualnost premijera, i time se stiče iluzija da Vođa nije nedodirljiv, već da – eto – možemo i da se sprdamo sa njim, i da mu govorimo svašta. On, sa druge strane, savršeno dobro koristi tu sklonost da opljunemo sve redom, od najvećih neprijatelja pa do svetaca i do ruke koja nas hlebom hrani, pa čak i ohrabruje upotrebu tog uslovno rečeno slogana i simbola otpora. U više navrata je premijer Srbije u raznim emisijama i na konferencijama za novinare (to su ona druženja kada poslušni ljudi koji ipak kleče strpljivo izgovaraju unapred spremljena pitanja, a Vođa lično ih na kraju nagradi ćevapima, jabukama ili vinom, u zavisnosti od toga šta je tog dana na meniju) ohrabrivao građane da ga i dalje tako nazivaju, i naglašavao kako njemu ne smeta kad mu kažu da je peder, on se na to samo osmehuje. Baš kao što se Mona Liza tajanstveno osmehivala dok je pozirala Leonardu, iako postoje ozbiljne teorije da je u pitanju Da Vinčijev autoportret, ali to sada nije tema.

Da Vas podsetimo:  Već viđeno!

Zbog čega Srbiju košta taj Mikićev poklič?

Zbog toga što nas on opasno uljuljkuje. Kada bi trebalo da pokažemo da aktuelni režim, i pored činjenice da nema političku, ima građansku opoziciju, i kada bismo jasno i glasno morali da izrazimo protest, mi naše reakcije svedemo na ispisivanje slogana „Vučiću, pederu!“. Istomišljenici nas tapšu po ramenu, komentarišu upadicama „Vaistinu pederu!“ i sličnim, i energija potrebna da se pokrene protest se raspline. Ne može se do promena u društvu doći tako što će se po društvenim mrežama i Internet portalima ispisivati izlizane parole posprdnog tona. Te platforme svakako treba koristiti za razmenu informacija i za buđenje svesti o potrebi za protestom, budući da je Internet jedino mesto koje režim ne može da cenzuriše i da stavi u svoju službu. To, međutim, nikako ne znači da svi treba da se krijemo iza jedne već odavno izlizane parole, na koju se niko ne obazire.

Ako je potrebna lekcija iz istorije, onda ne treba ići mnogo daleko unazad, dovoljno je setiti se kako je pre 15 godina menjan režim Slobodana Miloševića. Lepljeni su plakati, uzvikivano je „Gotov je!“, prštalo je svuda po Internetu od raznih ‘pretnji’, ali se ama baš ništa nije promenilo dok se na ulice Beograda nije slilo gotovo milion ljudi, i dok Miloševiću nije jasno i glasno rečeno: „Dalje nećeš moći. Došla deca da prenesu kola!“

Ostaviću sada po strani moje duboko uverenje da se i 5. oktobar desio tek kada su strane sile odlučile da do njega dođe, te da su sve aktivnosti u vezi sa njim finansirane iz iste kase iz koje se sada finansiraju naprednjaci, i iz koje će se finansirati Vučićev naslednik. To u ovom momentu nije presudno važno, sada je najvažnije poslati jasnu i glasnu poruku da je granica dosegnuta. Dalje od ovoga zaista ne može, i toga je valjda svestan svako ko ima i trunku sklonosti ka razmišljanju i upotrebi zdravog razuma. Razumljivi su i kompromisi, i strah za egzistenciju, i apatija, i nesigurnost, pa čak i sebičnost, ali ova vlast je počela da ruši i ubija i da ne pri tom ne pokazuje čak ni prividnu želju da se tome stane na put. U stilu Superhika iz kultnog stripa „Alan Ford“, Vučić i njegova kriminalna družina otimaju od siromašnih i gladnih da bi davali bogatima.

Da Vas podsetimo:  Medijska oštrica u službi vladajućeg režima

Okanimo se praznog ispisivanja parole kako je Vučić peder, okrenimo se jedni drugima, udružimo se, i mirnim protestom pokažimo da je dara prevršila meru. Ako ne zbog nas samih, ono zbog budućih naraštaja. Lično o Aleksandru Vučiću kao ličnosti mislim sve najgore, ali ga smatram ozbiljno psihički iščašenim te mu želim hospitalizaciju i adekvatnu terapiju, o njemu kao premijeru mislim da Srbija goreg nije imala u svojoj istoriji, ali sam i pored svega toga spreman prvi da izađem i da mu glasno i jasno poručim: Vučiću, nisi peder! Samo idi, molimo te!

Peđa B. Đurović

Kolumnista

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime