Za Srbinom ubijenim pre 14 godina u Cernici na KiM, ostalo pisano svedočanstvo o stradanju

2
4179

Nakon okupacije KiM od strane Kfora i međunarodnme misije UNMIK, u selu Cernica kod Gnjilana, 1. septembra 2003. godine ubijen je sedmi po redu Srbin, Miomir Savić (35), a nekoliko Srba teže je ranjeno.

Pogled na Cernicu iz snajperskog gnezda američkih vojnika, u vreme kada je ubijeno najviše Srba!

Zbog neadekvatne i neblagovremene medicinske pomoći, Miomir je izdahnuo u američkoj vojnoj bazi Bondstil kod Uroševca.

Na mestu gde je ubijen, danas stoji ploča sa natpisom: „HEJ ČOVEČE, POGLEDAJ ME, STANI, ŠTO MENE UBI, A DRUGE RANI, MOJA DUŠA MLADA RANjENA, U NEDOGLED OSTALA USAMLjENA. MILE“
Miomir Savić, u vreme kada je ubijen, bio je učitelj u školi u Cernici, a pre 1999. godine radio je kao saobraćajni policajac u Gnjilanu.

Kosovske vlasti ni nakon deset godina nisu uspele da pronađu ubicu Miomira Savića.

Memorijalni turnir u fudbalu Miomir Savić – Gudža organizuje se svake godine u selu Parteš.

Do dana kada je nastradao vodio je dnevnik događaja u selu Cernica.

Deo tragičnih svedočenja Miomira Savića

Miomir nije doživeo da vam ispriča svoju priču, ali živeće i dalje kroz reči svog dnevnika, te tako nikad neće biti zaboravljeni tragični događaji koji su zadesili Srbe u Cernici.

Miomir je vodio dnevnik i ostavio svedočanstvo o danima terora nad seljacima, o nebrojenim progonima, bombaškim napadima i granatiranjima, pucanjem iz kola u prolazu, pljačkama, paljevinama, ubistvima i kidnapovanjima. Sve to imalo je samo jedan cilj – da Srbi pobegnu iz sela. Ostalo je svedočanstvo o uništavanju imovine, bio je svedok i prvog napada na crkvu Sv. Ilije 7. jula 1999, a doživeo je i njeno konačno razaranje 4. januara 2000. godine, kada je minirana i razneta u vazduh. Miomir nije doživeo da vam ispriča svoju priču, ali živeće i dalje kroz reči svog dnevnika, te tako nikad neće biti zaboravljeni tragični događaji koji su zadesili Srbe u Cernici. Svaki život ima svoj smisao, a ja osećam čast i obavezu da tebi, čitaoče, prenesem ove tragične događaje njegovog kratkog života (1968-2003).

Napadi počinju u sumrak

Sahrana Miomira Savića

Ono što ćete pročitati je u malom ispričana priča o čitavom Kosovu. Miomir Savić je decu u Cernici učio do doba kad su bili spremni za srednju školu. Poštovan u svojoj zajednici, primetno posvećen svom pozivu, obrazovanju i učenju, potpuno je prirodno to što je odlučio da vodi dnevnik o događajima koji su se odvijali u selu. Prvi zapis je iz 14. juna 1999. godine kada su Albanci izvršili prvi napad na srpske kuće u selu, tog istog dana, nedugo nakon ulaska NATO/Kfor trupa na Kosovo. Napad je izvršen iz Smakića Mahale, dela sela naseljenog Albancima. Meta su bile srpske kuće, te su mnoge od njih oštećene vatrenim oružjem. Napadači su, bez razlike, pucali na svaku srpsku kuću, ali, srećom, nije bilo žrtava. Kfor nije intervenisao. To je bila tek prethodnica onoga što je trebalo da se desi, a prema dnevničkim zapisima od 14. do 28. juna 1999. godine ovi napadi niskog intenziteta nastavljali su se svakog dana, obično počinjući u sumrak. Tokom dana krali su, uz upereno oružje, ličnu imovinu, automobile i stoku.

Da Vas podsetimo:  Žmigavac levo, Srpska lista desno

A onda 28. juna 1999, na sam Vidovdan, napadi su postali intenzivniji. Mnoštvo Albanaca, naoružano raznovrsnim oružjem, napalo je Srbe. Postariji čovek, Živko Savić, umro je od srčanog udara, koji je zasigurno bio posledica šoka zbog napada koji je trajao tri sata. Odsustvo Kfora bilo je očigledno, a nije nerazumno u ovom slučaju zaključiti da su se napadači osećali još i ohrabreni odsustvom odgovora od strane Kfora, jer su i napadi od tada postali učestaliji i smrtonosniji.

Prvi od mnogih kidnapovanih Srba iz Cernice bio je Dobrivoje Kostić, otet 2. jula 1999. godine. Odveli su ga u Gnjilane, u bivšu zgradu JNA. Pre nego što su ga pustili, ispitivali su ga i tukli lancima. On je jedan od retkih koji je uspeo da izmakne kandžama UČK. 7. jula 1999. godine Albanci su polili benzin oko ulaza u crkvu Sv. Ilije, natopivši benzinom neke krpe na vratima. Onda su bacili dve bombe u pokušaju da benzin zapale. Srećom, naneli su neka manja oštećenja spolja. Albanci su 8. jula 1999. započeli novu taktiku, pucajući ka selu svetlećim mecima iz obližnje šume. Od pogodaka svetlećim mecima zapalilo se nekoliko kuća i ambara, pa je tako izgorela hrana za stoku. To je primoralo mnoge Srbe da stoku prodaju, jer više nisu imali čime da je hrane, a napadi na seljake koji su radili u polju postali su sve češći.

Ni dan bez terora

A napadi se više nisu brojali danima, već nedeljama, i samo su se nastavljali:

8. jul: Srpske kuće gore. Zapaljeni ambari Živojina Kostića i Zvonimira Jankovića. Oštećeni kuća i ambari Uroša Stojanovića.
10. jul: zapaljen deo kuće Milanke Stojković
11. jul: Zapaljen i ostatak Milankine kuće
11. jul: napadnuti seoski čobani, među kojima je bilo i dece, dok su čuvali stoku.
12. jul: Proslavlja se Petrovdan. Oružani napad na grupu Srba pred prodavnicom Marka Petrovića. Ranjeni su Drago Živković, iz obližnjeg sela Parteš, Savo Petrović i deca vlasnika prodavnice.
15. jul: oš jedan napad na čobane dok su čuvali stoku.
17. jul: Bačena bomba na kuću Nebojše Stojanovića
18. jul: Kfor je vršio premetačinu u kući Nebojše Stojanovića, koja je prethodnog dana bila meta bombaškog napada. Nebojšu su pripadnici Kfora uhapsili i odveli. Držali su ga u pritvoru pet dana.

Da Vas podsetimo:  Sabornost u Srpskoj, sabornost oko Srpske

„Umesto da traže teroriste koji su vršili napade na Srbe, njihove domove i imanja, pripadnici Kfora bi pretresali napadnute srpske kuće, uznemiravali i hapsili Srbe“. Jedan od pripadnika američkog Kfora rekao je Miomiru da „Srbi bombe bacaju sami na sebe“.

Kfor hapsi i pritvara Srbe

20. jula, dva dana nakon što je pritvoren Nebojša Stojanović, njegov pedesetpetogodišnji otac Božidar, invalid, ubijen je kraj svoje kuće. Žrtva je ubijena hicem u glavu iz velike blizine. Kfor nije mogao, ili možda nije hteo, ne samo da traži ubicu koji je zločin počinio u sred dana, nego ni da ga identifikuje.

Napadi na kuće se nastavljaju. U međuvremenu, Kfor neprestano hapsi i pritvara Srbe iz sela nakon pretresa kuća. Jedan pripadnik američkog Kfora priznao je jednom od Srba iz sela da tako postupaju jer Albanci iz sela nešto dojave u vezi sa svojim komšijama Srbima.

Zvuci granata – svakodnevna „pesma“

22. jula 1999. godine bačene su dve bombe u dvorište kuće Milorada Simića. Jedna je eksplodirala, a drugu su kasnije uklonili pripadnici Kfora.

Nakon jednog od bombaških napada u Cernici

Ubrzo nakon toga, Kfor je izvršio pretres u kućama Svetislava i Milivoja Spasića. Pričinili su štetu u kući i prisilili ukućane, uključujući i petoro dece, koja su imala od tri meseca do četiri godine, da od dva do četiri izjutra čekaju van svojih kuća, dok je Kfor, navodno, po kućama tražio oružje. Kao što i sam čitalac može da zamisli, Srbi, stanovnici Cernice, kako se to jasno vidi iz Momirovog dnevnika, osećali su ne samo da se Kfor pravi da ne vidi etničko čišćenje koje se dešava u selu, već i da saučestvuje sa zločincima, jer, sa jedne strane, optužuju žrtve, a sa druge i ne pokušavaju da zločince pronađu i da primene zakon.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: EU NIJE EVROPA, SAD NISU AMERIKA

Bespomoćni i nemi Srbi su posmatrali zlo

Kako je vreme teklo, iz jula u avgust, napadi su se nastavljali: puščana paljba, bombe, krađe, uništavanje imovine. Pri svemu tome, Kfor je hapsio Srbe, a s vremena na vreme pretresao srpske kuće u pratnji Albanaca iz sela. Zvuk granata kojima su gađane srpske kuće postao je pesma koja se u Cernici ponavljala svake noći, čitavog leta i u ranu jesen 1999. godine.

29. septembra 1999. napadnuta je, i to ne prvi put, kuća Vladimira Savića, Miomirovog oca. I dok su se Miomir, njegova supruga i dvogodišnji sin spremali na spavanje, tek što su ušli u spavaću sobu, bačena je bomba na prozor. Srećom, odbila se o prozorsko staklo i eksplodirala napolju. Napadači su viđeni kako beže i čak su identifikovani, ali, kao i uvek, Kfor protiv njih nije preduzeo ništa. Umesto toga, našli su za shodno da uhapse Miomira i da pretraže nekoliko obližnjih srpskih kuća.

28. novembra 1999. godine nacionalni praznik Albanije lokalni Albanci proslavljali su divljajući kroz selo, pred očima pripadnika Kfora, koji su u selu stacionirani. Kolima su neprekidno kružili ulicama sela, mašući zastavom Albanije, kamenovali kuće i pretili da će da pobiju sve Srbe u Cernici. Oštetili su mnoge kuće i bašte, i kao što Miomir beleži u svom dnevniku: „Srbi su nemo posmatrali iz svojih domova, uplašeni za svoje živote“.

Evo šta kaže zapis 3. decembra 1999. godine:

„Jedan od najtragičnijih događaja desio se u Cernici trećeg decembra. Uz kuće Slobodana Vasića i Dragana Petrovića, smeštenih na granici srpskog i albanskog dela sela, u mahali Smekići, postavljena je velika količina eksploziva. Eksploziv je daljinskim upravljanjem detoniran u 18 časova.“

Ovo je samo deo o stradanju Srba u ovom kosovsko-metohijskom selu.

kmnovine.com

2 KOMENTARA

  1. Prvo je zapaljen ojekat stala kod Simica. Nepominje se donja mala gdesu bacene bombe u prodavnicu gde je tada ranjen pokoj i Mi le Savic i njegov brat Srecko,Pera paskulj,Zvonko Stanojevic. Pa onda bacena bomba u takozvani potok gde je ranjen Aleksandar Stanojevic. Pretres kod Menkovic Zivorada,koji je sa ocem bio priveden u Bonstil.

  2. traži se krivac u americi,čiju politiku uzgred prvi kritikujem,a ne vidi se da u srbiji se pažljivo čuva grob onog tita koji je i predao kposovo i metohiju šiptarima.tito i njegovi komunisti podrepaši su i predali kosovo 1974 šiptarima,a ne amerikanci,to je istina.sada komunisti psuju nekog drugog da se ne bi neko dosetio da su baš oni poklonili kosovo šiptarima.setimo se samo one njine pesme komunističke,mi imamo tri naj veća sina enver hodžu tita i staljina.setimo se samo kako je udba komunistička hapsila srbe koji su pevali pesmu,srpska se truba s,kosova čuje.to im je bolo oči.setimo se kako je džems bejker po dolasku u beograd pre 1999 po javnoj tvrdnji generala šefa kosa dao im dva meseca da srede stanje na kosovu,a da im to milošević nije dao.ko to zna on zna i gde leži problem.ako su na vlasti ta deca tih komunista,a jesu,koji citiraju,vrlo često tita i miloševića,onda se zna da od kosovanema ništa dok su komunisti na vlasti.znači,prvo se mora rešiti problem u srbiji,pa onda ostalo.ko god misli drugačije,on je politički nepismen ili ima zadatak da laže u korist crvenih bandita.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime