Zaboravi 383 – Samo da rata ne bude!

1
1022

Da je pravde na ovome svetu, vest da je međunarodni pozivni broj +383 za Kosovo aktiviran, bila bi udarna na svim naslovnim stranama, uvodnicima TV dnevnka i za kafanskim stolnjacima. Međutim kako pravde nema za ljude, izgleda da je nema ni za vesti. Tu vest koja zaslužuje počasno mesto, naprasno je zamenila vest o hitnom sastanku koji je premijer Vučić sazvao u vojnoj kasarni u Raškoj.

Tan2017-2-2_191152768_4Sirota +383 vest se morala povući iako to nije zaslužila, jer je premijer pozvao „političke predstavnike Srba s Kosova“ (ma šta to značilo), da ih izvesti da rat samo što  nije počeo, a kad će ne znamo. Tako da je ta vest onako „preko veze“, stranački što bi se reklo zauzela počasno mesto u našoj javnosti.

A baš nezgodno vreme za rat, još nisu stigli MIG-ovi, jer im je tajming tu negde pred aprilske izbore, a nema ni onih mnogobrojnih sistema S-300 koje dobijamo džabe sa svih strana, skoro besplatno. Putin i Tramp izgleda maju pametnija posla, tako da se ne oglašavaju povodom ovog najnovijeg rata.

Šalu na stranu, ako iko zna šta je rat i kako počinje, znamo mi. Prvo se dugo i uporno valja, dižu se tenzije, a onda se desi neko Borovo Selo, neke Plitvice, Baš-čaršija ili Račak i ode sve do đavola. Vrlo bi čudan, i jedinstven početak rata bio kada bi dve strane (a naročito jedna), koje se godinama tapšu po ramenima, izjavljuju političku ljubav, igraju fudbalske utakmice..,tek tako zarate. Sun Cu bi se prevrnuo u grobu, jer se tako nečega nije setio dok je pisao „Umeće ratovanja“.

Naprasno se nekakva ratna retorika počela plasirati iz beogradskih vladajućih krugova sa približavanjem  predsedničkih izbora, izbora za grad Beograd (i možda parlamentarnih). Izgleda da je  procenjeno da priča o nekakvom ekonomskom blagostanju neće biti dovoljna za sigurno pobedu na izborima, pa je potrebno atmosferu dodatno podgrejati, a kud ćete bolje grejanje atmosfere od rata.  Onda bi vrh vlasti mogao narodu prodati imidž mirotvorca. Narod bi rekao, „ma neka ga neka vlada, samo da rata ne bude“, i svi srećni svi zadovoljni. Briselska rasprodaja bi se nastavila, promena Ustava takođe, a vrlo verovatno i potpisivanje nekakvih „pravno obavezujućih dokumenata“, nakon kojih ne bi vredelo ono čuveno „nismo tako mislili“ i „bili smo prevareni“.

Da Vas podsetimo:  Šta je preduzeto kako bi školska godina počela i odvijala se bezbedno?

Prvi put se ratna terminologija pomenula povodom famoznog „šarenog voza“[1], kada je sa najvišeg mesta zaustavljen bahati mašinovođa, da ne isprovocira jedinice ROSU, za koje je najviše mesto tvrdilo da ima čvrste garancije da neće dolaziti na sever Kosova. Tada se gotovo panično, usplahireno, premijer obratio albanskoj strani, apelujući „da ne ubijaju Srbe“, inače će on nešto morati da preduzme.

Na to su se naravno nadovezali medijski „avlijaneri“ koji su na naslovnicama reč „rat“ koristili češće nego Velja psovku, obavezno naglašavajući da je rat sprečen zahvaljujući prisebnosti premijera.

A onda se pregovori u Briselu podižu na tzv. „najviši nivo“. Prema onome što se u javnosti zna, podizanje na „najviši nivo“ je bilo potpuno nepotrebno. Potpuno nepotrebno je bilo da i premijer i predsednik države odlaze u Brisel, i da kao sebi ravnima priznaju premijera i predsednika „Republike Kosovo“. I to ne jednom, nego dva puta za samo nedelju dana.

Drugi susret je prema izveštačima trajao rekordno kratko. Nepunih pola sata. Nije dato nikakvo saopštenje. Obratila se nemušto  Federika MOgerini, u stilu dijalog, saradnja itd. A dežurni analitičari, a Milovan Drecun još sa prvim petlovima, objasni da „to što ništa nije rečeno, mnogo govori“. Samo kako on to zna. Da li je pročitao Mogerinijine misli?

I konačno samo što je doleteo iz Brisela, premijer Vučić saziva sastanak sa „političkim predstavnicima Srba“ u kasarni u Raškoj, da ih obavesti o ratu. Kako stvari stoje jedina korist od tog sastanka je što je većina učesnika po prvi put videla kasarnu a kamoli rat, jer zaista ničega konkretnog tu nije bilo. Interesantno je da se ni Srbi po Kosovu nisu nešto posebno uzbuđivali, jer je očigledno  da nikakvih borbenih kretanja nema na pomolu.

Da Vas podsetimo:  Oklevetani patriotizam

Tačno je da vlada uznemirenje oko toga kako će i kada zid koji je podignut kod glavnog mosta na Ibru biti uklonjen ili prepolovljen. Tačno je da vlada uznemirenje nakon svakog odlaska beogradske delegacije u Brisel, jer se opravdano strepi od rezultata tih ekskurzija. Ali neposredne ratne opasnosti nema, ako u to ne računamo što je izbegim Srbima onemogućen povratak, što im je imovina uzurpirana i slično.  Ali poprilično je sigurno da premijer nije mislio na te posledice rata.  Ni on a ni Šešelj, koji se takođe javio sa „pouzdanim“ informacijama.

Ono što svakoga ko ima obraz tera da pocrveni je ponašanje druge strane. Hašim Tači smireno izjavljuje da mu nije jasno odakle sad priča o nekakvom ratu. Štaviše poentira sa: „“Ova propaganda kojom upravlja Srbija, teži zastrašivanju građana Kosova koji žive na severu zemlje i teži ometanju procesa njihovog potpunog integrisanja u institucije Republike Kosova“[2].   Do kada treba da ispadamo smešni, i pred kime?

Konačno da li se neko pita, da za rat trebaju sredstva. Hoćemo li se kod Arapa zadužiti da bismo ratovali? I ono najvažnije, Kosovom upravlja NATO. NATO nije izviđačka organizacija. To je ozbiljna vojna i politička sila. Ni Hašim Tači, a bojim se ni Aleksandar Vučić ne mogu da pokrenu nikakve akcije bez odobrenja NATO.

Šta god da je bio cilj pokušaja podizanja tenzija, očigledno je da se nije uspelo osim u tabloidima, i da se srpska politika  još jednom propisno obrukala. Ali na to smo se izgleda već navikli.

Aleksandar B. Đikić

www.nspm.rs

______________________

[1] http://www.nspm.rs/kosovo-i-metohija/sarem-natraske.html

[2] http://radiokontaktplus.org/vesti/taci:_srbigoditi/9253

1 KOMENTAR

  1. Nakon svega moze li iko da pokrene pitanje Srpske manjine u Albaniji. Moze li Srbija u UN da pokrene postupak za zastitu naseg naroda u albaniji koji nesme ni svoje prezime da koristi? – Prave geta za Srbe u Albani sad u nasoj zemlji a nasa vlada samo potpisuje, ustupa, prihvata daje, po cijem to ovlastenju se sve daje izbeglicama iz Albanije koji na kraju otimaju deo drzave. Ako Nemacka ili Francuska daju ovim izbeglicama sada drzavu unutur svojih drzava, onda cu razumeti njihovu politiku. Sve dok oni trguju nasim zivotima i teritorijama, moramo znati da nam nisu prijatelji. Nikada oni nisu ni bili nasi prijatelji. Uverili su me u to nakon titove smrti.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime