Zašto je sporna lekcija na RTV-u?

Kriza izazvana epidemijom koronavirusa prouzrokovala je i nove metode rada u prosvetnom sistemu. Za pohvalu je napor prosvetnih vlasti Srbije da časovima preko javnog medijskog servisa ponudi đacima nastavne sadržaje za koje su uskraćeni tokom prekida redovnog nastavnog procesa. Naročito je vredan hvale napor da se takav vid podrške omogući deci nacionalnih manjina na njihovim jezicima.

Time je nehotice postignut još jedan efekat – široj javnosti je omogućeno da stekne detaljniji uvid u gradivo koje deca danas u Srbiji uče. U takvoj situaciji pojedine lekcije ili formulacije su privukle veću pažnju, a pod lupom se, očekivano, među prvima našla istorija. Jedan od takvih sadržaja bila je i lekcija „Povijest hrvatskoga jezika od 20. stoljeća“ iz predmeta Hrvatski jezik i književnost koji je emitovan 11. maja 2020. na RT Vojvodine. Javnost je na ovaj čas obratila pažnju posle tekstova u nekoliko drugih medija (na primer „Skandal na javnom servisu Vojvodine: Uče decu da se najpravilnije govorilo u vreme NDH“, sajt Sputnik, pristupljeno 14. 5. 2020), kojima je ukazano na nenaučne sadržaje koji su deci ponuđeni ovim predavanjem, pre svega delom u kome je govoreno o hrvatskom jeziku u NDH.

RT Vojvodine je reagovala saopštenjem u kome je navedeno da se ta medijska kuća slaže da je čas „s pravom izazvao gnev javnosti, u delu u kome se pominje istorija hrvatskog jezika u vreme NDH“. Saopštenje je završeno stavom da su ti podaci „apsolutno u suprotnosti sa programskom i uređivačkom politikom Radio-televizije Vojvodine“ i da ta kuća ne može da utiče na izbor i sadržaj udžbenika. („RTV: Čas istorije hrvatskog jezika s pravom izazvoa gnev javnosti, ali RTV nije odgovoran za sadržaj i izbor udžbenika“, sajt RTV, pristupljeno 14. 5. 2020). Takav pristup RT Vojvodine je ispravan, ali je u saopštenju ukazano samo na jedan nenaučan deo pomenutog časa, a to je deo u kome je govoreno o godinama ustaške NDH. Na žalost, nenaučnih delova, iskrivljavanja činjenica i prećutkivanja podataka ili konteksta ima mnogo više. Doduše, uredništvo RT Vojvodine nije dužno da poznaje istorijske činjenice koje ukazuju na nenaučne konstatacije iznete u drugim delovima ovog časa, ali stručna javnost jeste.

Reagovao je i ministar prosvete Srbije Mladen Šarčević. Najavio je odgovor prosvetnih vlasti – povlačenje iz upotrebe udžbenika sa takvim sadržajem. To je potvrdio i direktor Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja Zlatko Grušanović. („Udžbenik za hrvatski jezik za 8. razred će biti povučen“, sajt Politike, pristupljeno 15. 5. 2020). Predsednica Hrvatskog nacionalnog veća u Srbiji Jasna Vojnić reagovala je drugačije. Za nenaučne školske sadržaje okrivila je državu koja ih je odobrila, a ukazivanje na takve sadržaje nazvala „interpretativnim terorom“ nad hrvatskom zajednicom u Srbiji. U duhu spornog predavanja i ona je hrvatski narod, ovoga puta u Srbiji, predstavila kao žrtvu, tražeći zaštitu države. („Hrvatska zajednica u Srbiji: Nismo veličali NDH, izloženi smo interpretativnom teroru“, sajt Politike, pristupljeno 15. 5. 2020)

PREĆUTKIVANjE ŠIREG KONTEKSTA
Najsporniji deo ovog časa su zaista delovi o periodu NDH, ali ne zbog toga što su ti zaključci više neutemeljeni od drugih već zbog karaktera te države koji se ne sme prećutati. Rečenice „Za vrijeme NDH-a vodila se briga o čistoći i pravilnoj javnoj uporabi hrvatskoga jezika i pravopisa“ i „Hrvatski državni ured za jezik provodi jezično čistunstvo (purizam)“ same po sebi ne sadrže krupne materijalne greške, ali koja je njihova poruka kada su stavljene van bilo kakvog konteksta? Kakav je bio karakter te države (NDH)? Može li se govoriti o jezičkoj politici u NDH bez objašnjavanja deci da se radilo o zločinačkoj tvorevini u kojoj je izvršen genocid nad Srbima i da je takva jezička politika bila deo opšte politike i karaktera te produžene ruke Trećeg rajha?

Za kontekst ove priče bilo bi važno pomenuti i da je u NDH bila zabranjena ćirilica. Slično važi i za pominjanje knjige Petra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika iz 1940. Ta knjiga, koja je doprinosila zatvaranju u nacionalne granice i netrpeljivosti prema uticajima sa strane i u kojoj su autori zahtevali borbu protiv svega što je dolazilo sa srpske strane bila je inspiracija ideolozima ustaškog pokreta. Cilj pisaca je bio kulturna integracija Hrvata putem jezika i jezička asimilacija „muslimana Hrvata“. Srbi su poistovećeni samo sa ekavcima i time je od srpskog nacionalnog bića otiman onaj deo koji je govorio jekavskim narečjem. To je istovetno stavu hrvatskih lingvista koji su stajali iza „Deklaracije“ iz 1967, pomenute kasnije u ovom času.

Oko 130 strana knjige čini rečnik u kome su date hrvatske zamene ili tumačenja za srpske reči uz objašnjenje da je autore vodila želja „da uklonimo iz hrvatskoga književnog jezika njemu tuđe riječi, koje su posljednjih godina raznim putovima počele prodirati s istočnih strana u naše škole, urede, knjige, novine, a po njima i u svakidašnji govor“. Na osnovama te knjige tokom NDH je zabranjena ćirilica, formiran Hrvatski državni ured za jezik, osnovano Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistotu i pravopis, a čišćenje hrvatskog jezika od srbizama bili su osnova ustaške jezične politike . Na žalost, u predavanju je takva knjiga pomenuta samo u kontekstu borbe hrvatskih jezikoslovaca protiv navodne dominacije srpskog jezika, pri čemu se iz izlaganja može zaključiti da su uslovi za borbu za očuvanje posebnog hrvatskog jezika stvoreni tek osnivanjem banovine Hrvatske 1939, iako je još 1922. Rudolf Horvat objavio u Slobodnom domu niz tekstova kojima je počeo jezički rat sa ciljem čišćenja hrvatskog jezika od srbizama.

Sadržaj časa obuhvata veliki hronološki okvir, koji delimično izlazi iz perioda kojim smo se mi bavili, pa ćemo se više koncentrisati samo na razdoblje ili teme koje smo istraživali, odnosno period posle 1945.

NEISTINE O NOVOSADSKOM DOGOVORU
Iako je najviše nezadovoljstva u javnosti izazvala sekvenca o hrvatskom jeziku u doba NDH, opis posleratnog perioda u predavanju je daleko više ispunjen netačnim i nenaučnim konstatacijama. Odmah je konstatovano „jačanje politike unitarizma“ za čiji je vrhunac proglašen Novosadski sporazum iz 1954. Za Novodaski sporazum je rečeno da je njime negirano postojanje hrvatskog jezika i da je on izjednačen sa drugim, sličnim ali različitim jezikom (misli se na srpski). Istaknuto je da je nametnuto korišćenje ćirilice Hrvatima. Štaviše, navedeno je da je jezik bio sredstvo sprovođenja unitarističke politike, da je u službenoj komunikaciji preovladavao srpski jezik i ćirilica. Ovakve tvrdnje ne odgovaraju istini, a Novosadsski sporazum i jezička praksa jugoslovenske socijalističke države su prikazani sasvim iskrivljeno.

Šta je predstavljao Novosadski dogovor? Nastao je kao rezultat trodnevnog skupa 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu i imao je deset zaključaka. Zaključke je predložila komisija na čijem je čelu bio hrvatski lingvista Mate Hraste. U njemu je zapisano da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik, te je stoga i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. Predvideo je kao nužno da se u nazivu jezika u službenoj upotrebi koriste oba njegova sastavna dela (i hrvatski i srpski). Zagovarao je ravnopravnost oba pisma, latinice i ćirilice, i potrebu da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma u školskoj nastavi, kao i ravnopravnost oba izgovora, ekavskog i ijekavskog.

Preporučivano je da se izradi priručni rečnik savremenog srpskohrvatskog književnog jezika i zajednička terminologija za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života. Zajednički jezik je trebalo da ima i zajednički pravopis i njegova izrada je proglašena za najhitniju kulturnu i društvenu potrebu. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije trebalo je da odrede tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu), Matica srpska u Novom Sadu i Matica Hrvatska u Zagrebu. Zaključke je potpisalo 25 učesnika ovog savetovanja. Kasnije je redakcija Letopisa Matice srpske sastavila tekst podrške ovim zaključcima koji je potpisalo još nekoliko desetina naučnika i književnika koji nisu prisustvovali savetovanju. Među piscima i lingvistima potpisnicima su bili: Ivo Andrić, Aleksandar Belić, predsednik Društva književnika Hrvatske Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Ham, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Petar Šegedin, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović, univerzitetski profesori Josip Badalić, Siniša Stanković i Antun Barac, Vjekoslav Kaleb, Desanka Maksimović, Borislav Mihajlović, Gustav Krklec, Vlatko Pavletić, Branko Ćopić, Eli Finci, Oskar Davičo, Marija Crnobori, predsednik JAZU Andrija Štampar, potpredsednik SANU Milutin Milanković, Miroslav Krleža i drugi.

Vidljivo je da je tekst sporazuma zagovarao ravnopravnost oba izgovora i pisma zajedničkog jezika Srba i Hrvata. Dakle, nije bilo govora o nametanju. Ravnopravna upotreba ćirilice i latinice je značila da oni koji govore zajedničkim jezikom mogu slobodno da koriste oba izgovora i pisma, a ne da Hrvati moraju da koriste ćirilicu. Pogledajmo potpisnike. Među njima su vodeći hrvatski lingvisti i pisci, najveći stručni autoriteti poput prof. dr Ljudevita Jonkea, najveći pisac Miroslav Krleža, predsednik Društva književnika Hrvatske, predsednik JAZU i drugi. Ko je te autoriteti primorao na sporazum? Kako objasniti da su Jonke, Krleža ili Gustav Krklec potpisali sporazum koji je predstvljao „vrhunac unitarizma“ i kojim je Hrvatima nametana ćirilica? Da li je Krleža posle sporazuma pisao ćirilicom? Ko ih je naterao da ga potpišu i založe svoj stručni autoritet iza stava da je jezik Srba i Hrvata jedan jezik sa dva izgovora i dva pisma koja se mogu slobodno i ravnopravno upotrebljavati? Kako je sporazum koji je baziran na punoj ravnopravnosti mogao da bude vrhunac unitarizma, kako je navedeno u predavanju za decu osmog razreda?

NEPOSTOJEĆI JEZIČKI „UNITARIZAM“
Drugo pitanje jeste sprovođenje jezičke politike socijalističke Jugoslavije u praksi. Netačna je tvrdnja da su u službenoj politici preovladavali srpski jezik i ćirilica. Najpre, socijalistička Jugoslavija je počivala na veštačkoj nacionalnoj simetriji i izjednačavaju žrtve i zločina iz Drugog svetskog rata. Ravnopravnost naroda i „narodnosti“ (nacionalnih manjina) je bila proklamovana u ustavima, zakonima i partijskim dokumentima i sprovođena u praksi do najveće moguće mere. To je važilo i za jezičku politiku. Unitarizma nije bilo. Snježana Kordić je to već objasnila: „Kod tvrdnje da je u obje Jugoslavije vladao jezični unitarizam ne spominje se osnovno: jezični unitarizam bi bio da su u Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su školski udžbenici bili na ekavici, da su gramatike, rječnici, pravopisi koji su izlazili u Hrvatskoj bili na ekavici, da su književna djela u Hrvatskoj izlazila na ekavici (…) Međutim, ništa od toga nije slučaj“.

Kako ona zaključuje, problem je bio u tome što zakoni nisu mogli napraviti velike jezike malim i male velikima. Iako je 73 odsto stanovnika države govorilo srpskohrvatskim jezikom, u Jugoslaviji nije bilo državnog jezika na saveznom nivou, već je odluka o tome prepuštena svakoj republici i pokrajini. Suprotno tvrdnjama hrvatskih lingvista da je u Jugoslaviji vladao unitarizam koji je ugrožavao hrvatski jezik, zapravo se može reći da je federalizam bio maksimalno izražen. Novine, radio i televizija su koristili čak 16 jezika, nastava u školama je vršena na 14 jezika, a na fakultetima na devet. U Saveznoj skupštini su postojale četiri komisije za objavljivanje autentičnih tekstova zakona na jezicima naroda Jugoslavije, pri čemu su bile zasebne srpskohrvatska i hrvatskosrpska komisija. Službeni list SFRJ je štampan u četiri izdanja, hrvatski poslanici su nesmetano koristili svoju varijantu jezika, u školama u Srbiji i Hrvatskoj korišćene su obe varijante naziva jezika. Organ SKJ, Komunist, izdavan je na srpskohrvatskom, hrvatskosrpskom, slovenačkom i makedonskom, a organ SSRN, Borba, na srpskohrvatskom i hrvatskosrpskom jeziku. JRTV nije imala jedinstven program, već je on sklapan uključivanjem iz svih studija, na svim jezicima. Železnice i PTT su bili decentralizovani i niko im nije propisivao na kom će jeziku komunicirati u svom internom saobraćaju (videti i Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, Zagreb, 2010).

U praksi državne administracije SFRJ zaista je češće korišćena istočna (srpska) varijanta zajedničkog jezika, ali ne kao vid politike unitarizma već iz razloga što je savezna administracija bila smeštena u Beogradu gde su većinu činovnika i daktilografa činili oni koji su koristili terminologiju istočne varijante. Otuda je većina materijala koja je slata iz saveznog centra republikama bila na istočnoj, ekavskoj varijanti, ali to nije merilo da li je postojala ravnopravnost ili ne. Merilo je to da li su republički predstavnici imali pravo da slobodno koriste svoj jezik i pismo u svojoj republici ili u komunikaciji sa centralnom administracijom, a jesu. Dakle, iz Makedonije su dopisi saveznom vrhu mogli biti slati na makedonskom jeziku i na ćirilici, iz Slovenije na slovenačkom i na latinici, a iz Hrvatske na hrvatskoj varijanti zajedničkog srpsko-hrvatskog (hrvatsko-srpskog) jezika i na latinici. Nikakvog nametanja ili unitarizma nije bilo.

Slovenački pisci su izveštaje sa putovanja u inostranstvo slali Savezu književnika Jugoslavije na slovenačkom, ako su tako želeli. Makedonski na makedonskom, a hrvatski na hrvatsko-srpskom, tj. hrvatskoj varijanti tog jezika, onako kako su i inače govorili ili pisali. Naravno, hrvatski pisci su pisali na latinici. Kada već govorimo o praksi, a ona je pomenuta i u času o kome je reč, bitno je pomenuti da je po pitanju jezika preovladala istočna varijanta srpsko-hrvatskog jezika, ali da je po pitanju pisma dominacija latinice bila izražena. Savezna administracija je vršena skoro isključivo na latinici. I tu su razlozi bili praktične prirode.

VESNIK „HRVATSKOG PROLjEĆA“
Razmatrajući pitanje unitarizma, dolazimo do „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ koja je pomenuta na ovom času. Tu se ponovo vraćamo na problem koji postoji u opisu hrvatskog jezika u doba NDH. Ono što je rečeno o „Deklaraciji“ je tačno, ali je izostavljen vrlo bitan deo, onaj u kome je zahtevano da „službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju“. Drugim rečima, 624.000 Srba u Hrvatskoj bi mogli da u službenoj upotrebi koriste samo hrvatski jezik, koji bi prethodno bio priznat kao zaseban jezik, prema zahtevima „Deklaracije“. Nepriznavanje Srbima u Hrvatskoj prava da službeno koriste svoj jezik, tj. obaveza da moraju da koriste hrvatski jezik bila je, samo dvadesetak godina posle genocida u doba NDH, jasna asocijacija na ratne godine i ustašku državu. Drugim rečima, nije jugoslovenska socijalistička praksa, a pogotovo politika, bila unitaristička po pitanju jezika, niti je jezik korišćen kao sredstvo unitarizma, već je, naprotiv, „Deklaracijom“ zagovaran unitarizam i diskriminacija u republičkim okvirima. I nije Hrvatima nametana ćirilica Novosadskim dogovorom već je „Deklaracijom“ Srbima u Hrvatskoj nametan hrvatski jezik u službenoj upotrebi.

U okviru priče o unitarizmu i potiskivanju hrvatskog jezika u Jugoslaviji još samo jedna kratka napomena. U izrazito antisrpskoj i antikomunističkoj knjizi Život sa suvremenicima. Političke uspomene i Svjetonazor Miroslav Brant, jedan od potpisnika „Deklaracije“, potpisivanje Novosadskog dogovora smešta u kontekst „svih drugih mjera komunističke vlasti koja je gotovo odmah nakon svršetka rata počela sistematski ostvarivati sveopću kulturnu unifikaciju tzv. jugoslavenskih naroda, sa svrhom da ih, oko srpske jezgre, stopi u jedinstvenu cjelinu i time dokine etničku i nacionalnu posebnost svih nesrpskih naroda. Bio je to projekt što ga je srpska vlast ostvarivala još i prije rata, u kraljevskoj monarhiji, a sada je uza nj prionula sa svom neograničenom moći komunističko-velikosrpske diktature“ (M. Brandt, Život sa suvremenicima. Političke uspomene i Svjetonazor. Zagreb, 1996, 62, 63).

Za ovoliku ostrašćenost i napade na jugoslovenski komunizam devedesetih godina Brantu nije smetalo to što je svojevremeno bio sekretar partijske organizacije u Matici Hrvatskoj. Kada se 1967. pravdao pred Partijom, čiji je bio član, zbog toga što je podržao „Deklaraciju“, govorio je sasvim drugačije o komunizmu. Hvalio se da je postao komunista u doba Kraljevine, kada su se za to dobijale batine i kada su komunisti hapšeni. Iako je tvrdio da su na polju jezika, i uopšte kulture, Hrvati bili izloženi nasilnoj unifikaciji, njegova knjiga Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka iz 1980, pisana hrvatskim jezikom (ili zapadnom „varijantom“ hrvatsko-srpskog jezika) i na latinici bila je u upotrebi u Srbiji kao fakultetski udžbenik baš u vreme kada je objavljena njegova knjiga uspomena 1996. u kojoj je tvrdio da su Hrvati bili izloženi unitarizmu.

Važno je pomenuti i kontekst u kome je „Deklaracija“ nastala. On je u predavanju delom dotaknut pominjanjem da je „Deklaracijom“ najavljeno „Hrvatsko proljeće“, što je konstatacija koja se može prihvatiti, ali je potrebno istaći da je „Deklaracija“ imala političku podršku hrvatskog republičkog rukovodstva i da je upravo i nastala na nacionalističkom talasu u kome su hrvatski lingvisti i drugi istaknuti intelektualci zanemarili svoja dotadašnja naučna gledišta i stavove i stavili se u službu nacionalnih zahteva. Zato se desilo da su potpisnici Novosadskog dogovora o zajedničkom jeziku samo 13 godina kasnije postali protagonisti „Deklaracije“ kojom se negira zajednički jezik. Pitanje je da li se nešto suštinsko promenilo u jeziku za tih trinaest godina ili su se promenile političke okolnosti?

BROZOVIĆEV ZAOKRET
Štaviše, prof. dr Dalibor Brozović, uz Jonkea vodeći hrvatski lingvista, je još 1965. i 1966. lingvistički dokazivao da je u pitanju jedinstven jezik, a marta 1967. je podržao „Deklaraciju“ kojom je zagovarana podela jezika na srpski i hrvatski. U tekstovima iz 1965. i 1966, poštujući postojanje jedinstvenog hrvatskosrpskog „standardnog“ jezika, a insistirajući na njegovim dvema varijantama, Brozović je zapisao da se razlike između varijanti tiču samo „pojedinih konkretnih činjenica u hrvatskosrpskom standardnom jeziku (…) pri čemu količina tih razlika iznosi samo 3 odsto od ukupne jezične materije, a u sustavu u koji je ta materija organizirana razlika praktički i nema“. Pravio je poređenje sa američkom i engleskom varijantom engleskog jezika i tvrdio da teza o dve varijante hrvatskosrpskog jezika nije „nekakva opasna i štetna rabota, maltene svetogrđe“. Za te varijante je pisao da nisu imale različite glasove ili oblike, već su se razlikovale samo po nijansi u izgovoru jednih te istih glasova ili upotrebi istih oblika.

Priznajući postojanje jedinstvenog „standardnog“ srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika u tekstovima u Telegramu 1966, Dalibor Brozović je isticao da ne postoji ozbiljan lingvista koji bi želeo da od varijanti standardnog hrvatskosrpskog jezika napravi dva standardna jezika i da je mnogo važnije „kultivirati golemu većinu zajedničkoga u jeziku nego trošiti energiju oko relativno neznatnih razlika“. Pisao je da se hrvatskosrpski standardni jezik može razvijati samo u saradnji hrvatske i srpske strane, jer je u lingvističkom smislu to jedan jezik. Bez te saradnje ne bi došlo do razbijanja na dva standardna jezika, kao što „su se naivno nadali razni nacionalisti, osobito naši hrvatski“, nego bi došlo do potpune anarahije i „barbarizacije“ u standardnom jeziku i to posebno na onoj strani koja bi bila doslednija u udaljavanju. (Dalibor Brozović, „I varijante, i jedinstven jezik“, Telegram, 8. 10. 1965, 2; Dalibor Brozović, „Jezik i međunacionalni odnosi“, Telegram, 17. 6. 1966, 2; Dalibor Brozović, „Lingvisti i društvo, standardni jezik i varijante“, Telegram, 18. 3. 1966, 2)

Šta se moglo u jeziku promeniti za tih godinu ili dve od trenutka pisanja ovih tekstova do pisanja „Deklaracije“? Ništa suštinsko. Ovakvim obrtima u stavovima hrvatski lingvisti su uzmicali pred pritiskom nacionalista i vremenom sve više zauzimali mesto u prvim redovima nacionalnog pokreta. To je veoma važan politički i društveni kontekst za razumevanje pojave „Deklaracije“. Zahtev da se raskine dogovor o zajedničkom jeziku i prizna postojanje posebnog hrvatskog jezika ne mora biti sporan, jer je pravo svakog naroda ili njegovih književnika i lingvista da se odrede o jeziku kojim govore ili pišu, ali je sporno negiranje prava Srbima u Hrvatskoj da u tom slučaju slobodno i ravnopravno koriste svoj jezik u državi u kojoj su bili konstitutivni narod i za čije su oslobođenje i obnavljanje 1945. podneli ogromne žrtve. Zato je đacima neophodno istaći i objasniti političku pozadinu „Deklaracije“.

Da završimo vraćanjem priče na početak. Predavanja preko javnog servisa omogućila su lakši uvid javnosti u nastavne sadržaje današnjeg prosvetnog sistema Srbije. U novim okolnostima veliki broj prosvetnih radnika našao se neočekivano oči u oči sa kamerama umesto sa đacima. Prema našem skromnom mišljenju, nimalo lak zadatak su velikom većinom obavili odlično. To mislimo i o času čiji smo deo sadržaja analizirali, jer predavači (nastavnici) nisu odgovorni za sadržaje udžbenika. Nemajući pred sobom udžbenike iz kojih uče istoriju ili istoriju književnosti i jezika svog naroda pripadnici nacionalnih manjina u Srbiji, pa time ne znajući da li se stavovi iz ovog predavanja nalaze u tim udžbenicima, zaključićemo samo to da neki od stavova iz ovog predavanja, poput teze o brizi za hrvatski jezik u doba NDH bez podsećanja đaka na karakter te tvorevine i genocid nad Srbima ili tvrdnje o unitarizmu i nametanju Hrvatima zajedničkog jezika u jugoslovenskoj državi, ne bi smeli naći mesto u školskim udžbenicima Republike Srbije, jer predstavljaju nenaučni sadržaj.

Dr Slobodan Selinić je viši naučni saradnik na Institutu za noviju istoriju Srbije. Ekskluzivno za Novi Standard.

Dr Slobodan Selinić
Izvor: Novi Standard