Zašto patriotski blok nije moguć?

0
1401

patriotski-blok-

Nije se dogodilo ni za martovske izbore mesecima izvikivano okupljanje stranaka i organizacija koje sebe vole da zovu patriotskim – mada bi im, s obzirom na današnji odnos Srbije prema EU, možda više pristajao termin suverenisti, ili, zbog odnosa prema Kosovu i Metohiji, konstitucionalisti. Ali to to neće biti pouzdan znak armagedona, kako neki pokušavaju da predstave, pa čak ni toliko rđava vest. Jer već i sam slabašni pokušaj okupljanja pokazao je da ono nije moguće budući da je trećina tog nesuđenog bloka rezonovala kako je okupljanje potrebno da ne bi došlo do rasipanja glasova, trećina da bi ispunila svoje političke ambicije, a trećina zato što, ni uz najbolju volju i mnogo kukanja, buke i besa, ne razume ni šta se događa ni šta će se događati u Srbiji. Tako će, na kraju, ipak doći do novog rasipanja patriotskih glasova – što je zlo, mada ne i najveće. Jer izostankom okupljanja ono je možda i izbegnuto – da svi koji se nazivaju patriotama kao čopor trče za istom loptom koju bi, po pravilu, napucao onaj ko najviše viče, a ne onaj ko najbolje misli. Tako su barem izbegli da jedni drugima smetaju, svako ponaosob u ovom momentu vredeći više od onoga što bi mogli i umeli zajedno. Zašto?

Sve što se poslednjih desetak dana događalo oko okupljanja, posebno kad su među sobom počeli da koriste ucenjivačke kapacitete i traže krivca, pokazalo je da su serije višegodišnjih poraza ostavile traga na tom delu političkog spektra, beznadežno zaraženog kompleksom gubitništva, do te mere da mu je već pošlo za rukom da uživa u sitnim međusobnim pobedama i, što je još gore, da je, poput druge Srbije, već zapatio onaj specifični prezir prema narodu koji je tolika stoka da ne razume sjajne ideje koje se rađaju u tom političkom krilu.

Naravno, da je glavna linija političkog fronta u Srbiji uoči martovskih izbora bila postavljena između suverenista i evrounionista, ujedinjenje bi se dogodilo lako i odmah jer bi ga diktirao duh vremena. Ali nije, bez obzira što je iza Srbije ostala godina u kojoj je predato Kosovo, jer jedni nisu imali ideju da postave tu liniju, drugi nisu hteli jer su verovali da je prerano, a svi zajedno nisu za to imali snage. Otuda izborna linija političkog fronta nije postavljena između branilaca i protivnika briselskog sporazuma, nije čak ni između vlasti i prozapadne opozicije, već unutar vlasti. Zato je patriotski politički korpus danas u dubokoj pozadini fronta – na mestu gde se i greške i gluposti još uvek ne proveravaju u borbi, pa se mogu predstaviti i kao vrline – oni su taman tamo gde prolazi granica sistema, iza koje počinje margina – to beskrajno polje političkog idealizma, na kome, međutim, budući neuređeno, raste i svakovrsna vrsta korova.

KOŠTUNICA ILI POVRATAK U SISTEM Na portalima, mestu gde se skuplja patriotska publika, za najvećeg krivca što do okupljanja nije došlo imenovan je Koštunica. Objašnjavajući zašto neće, on se uglavnom branio time da se njegova politka previše razlikuje od politike većeg dela patriotskih stranaka. Na kraju, kada je ponovo uoči izbora aktuelizovao svoju politiku neutralnosti, nisu ga zbog toga napale atlantističke partije, već patroti, i to oni koji su mu samo koju nedelju kasnije ponudili koaliciju, a onda ga, pošto ih je odbio, optužile da minira i ometa patriotske napore.

Reklo bi se, međutim, da je Koštunica imao i mnogo većih, iako neizgovorenih, razloga da ide sam. Pošto se 2008. godine suprotstavio proglašenju nezavisnosti Kosova, on je mekom rukom zbačen sa vlasti. Teško da je u novijoj istoriji jedna stranka za tako kratko vreme na miran način prešla put od vlasti do potpune margine, čak neke vrste političke parije. Iako je i tada bilo onih koji su verovali kako Koštunica ne radi dovoljno za odbranu države, dok su ga bodrili da udari frontalno i pogine kako bi konačno počeli da mu veruju, on je uspeo da plamičak otpora donese do majskih izbora 2012. Možda je tada i bio trenutak da Koštunica i Dveri, budući tada u dubokoj margini i jedni i drugi, naprave neku koaliciju. Svako je, međutim, imao svoje razloge, taj trenutak je trajao možda do Briselskog sporazuma, i sve posle toga bilo je manje povoljno i manje realno.

Da Vas podsetimo:  Kako su se srpski "pacifisti" potresli zbog najave obaveznog vojnog roka u Srbiji, a iskulirali američku isporuku "DŽavelina" Prištini

Podrškom Nikolićevoj pobedi nad Tadićem Koštunica je uspeo da napravi korak sa margine prema mainstream-u. Briselski sporazum i stvari koje su usledile posle pred njega su to stanje između stavili kao privremeno – nije imao mnogo vremena da odluči hoće li u mainstream, koliko god on bio iščašen i ispunjen nekom vrstom antipolitike, ili će nazad na marginu po nove udarce. E sad, ako postoji neko ko je mainstream u Srbiji, onda je to Koštunica, politički strejter koji ne voli ni ulicu ni neformalne politike, ukratko reakcionar u najboljem smislu te reči. Uostalom, i danas, kada bi ga pitali kada je postao predsednik SRJ, on bi rekao da se to dogodilo na izborima 24. septembra 2000. godine, a ne Petog oktobra. Naravno, ta politička karakterna crta samo je deo odgovora zašto je Koštunica uoči martovskih izbora rešio da se vrati u sistem.

Možda još više od karaktera, prema sistemu ga je opredelila procena situacije. Da se ne lažemo – od sve patriotske opozicije jedino Koštunica i novosadska Treća Srbija, druga sistemska patriotska stranka, ne vide rasplet tako što će jednog dana izaći besan narod na ulicu, upasti u vladu, rasterati „izdajnike“ i dovesti „patriote“. Naravno, Koštunica, neka vrsta političkog šahiste, rasplet ne vidi tako, a i kada bi ga video, ne bi mu se obradovao, već bi se nasmrt preplašio.

SISTEMSKE STRANKE Stvari u Srbiji u mandatu sledeće vlade neće nalagati dinamiku događaja između vlasti i opozicije, posebno ne one antisistemske, već unutar vlasti i unutar sistema, koji će biti doveden do pucanja u trenutku kad se sudare nemogućnost elementarnog funkcionisanja države i njen evropski geopolitički izbor, ako tu o izboru uopšte može da bude reči. To će biti trenutak eskalacije duboke višedecenijske krize i smisao sistemskih suverenističkih stranaka biće u tome da će iz institucija imati veću šansu da spreče preteći građanski sukob nego sa ulice. Zbog toga verujem da bi bilo dobro kada bi stranke, poput DSS i Treće Srbije, koja takođe na izbore ide sama, uspele da na izborima ostvare sistemski uticaj.

Naravno, nije ta pozicija za Koštunicu bez velikih rizika. Budimo pošteni, svoj povratak u sistem morao je s nekim da dogovori, a za tog nekog Vučić je nisko. Zato će Koštunica to morati da propisno plati. Naravno da se tu kao smisleno ne postavlja pitanje hoće li uspeti da prevari Imperiju, već da li će za Srbiju moći da bude korisniji unutar ili izvan sistema. Pre svega, moći će da legitimizuje evroskeptični diskurs, makar ne više od toga kako to radi Nejdžel Feridž u Strazburu; imaće pozornicu za svoje stavove u parlamentu, gde bi ovaj put, već samim tim što ološ-medijima neće služiti za iživljavanje, mogao da osvoji između sedam i deset odsto; ako uđe u vlast u Beogradu, imaće dobre šanse da sačuva stranku, možda čak i da je ojača; i, što je najvažnije, imaće neku institucionalnu poziciju u trenutku kada – svakako za mandata sledeće vlade – započne srpski rasplet, i njegova uloga u tome mogla bi da bude veoma važna.

Da Vas podsetimo:  Prihvatanje mandata sa pokradenih izbora značilo bi izdaju građana i priznanje legitimiteta čitavog izbornog procesa

Naravno, biće, sa druge strane i napadan, delom i s razlogom – iako sam bliži tome da je on svoje greške napravio mnogo ranije nego da ih je napravio odbijajući da se stavi na čelo patriotskog bloka. Ti koji će ga optuživati da je mogao više imaće svoje argumente, sve dok ne pomisle na to da je mogao i manje – odnosno koliko malo je Srbiju delilo od toga da svaki drugačiji politički glas u njoj bude skršen i udavljen.

DVERI ILI POVRATAK NA MARGINU Dveri, najprijatnije iznenađenje prošlih izbora, takođe su, kao i Koštunica, neko vreme posle maja 2012. plivale između mainstream-a i margine. Posle Briselskog sporazuma, one su, teško optužujući vlast, bile potpuno u pravu. Ali nisu bile u tome što su ideju o smeni vlasti, linearno tretirajući stvari, videle kao rešenje i za Kosovo i za Srbiju. Za razliku od njih Koštunica je, čini se, na novu vlast posle 2012. gledao kao na deo procesa, na nešto kroz šta Srbija mora da prođe. To, naravno, ne znači da je podržavao vlast, ali je, birajući kritičke reči, veoma, čini se, pazio na to da zbog očajne vlade ne da podsticaj reverzibilnom procesu, o čemu Dveri nisu mnogo razmišljale.

Nije to bio jedini razlog zašto je Koštunica na kraju završio u sistemu, dok su Dveri, radikalizujući svoju retoriku, opredeljene na margini, što je već pozicija iz koje i jedni i drugi teđko da mogu razmišljati o međusobnoj koaliciji. Koštuničin dobar pregled međunarodnih prilika nalagao mu je da će se još morati sačekati mogućnost ozbiljnijeg, temeljnijeg i dubljeg ruskog prisustva u Srbiji. Iako Putin povlači šahovski precizne poteze, čuvajući se svakog rizika koji se može izbeći, Rusija je danas u nekoj vrsti političke defanzive u Ukrajini, i njeno prisustvo u Srbiji ne može da ima onaj intenzitet zbog koga bi uopšte bilo mudro da poželimo da rasplet u Srbiji počne sutra. Sa druge strane, Dveri kao da svojom nevelikom snagom rasplet žele da ubrzaju, pozivajući se na Rusiju, otvoreno se zalažući za evroazijsku integraciju. Ako bismo mogli da zamislimo situaciju u kojoj će Dveri na martovskim izborima uzeti 50 odsto glasova i same formirati vladu, ta vlada, ukoliko bi krenula u realizaciju svojih predizbornih obećanja, u boljem slučaju bi Srbiju dovela u suviše ozbiljan rizik, a u gorem bi je izložila slamanju pred zapadnim silama.

Sa druge strane, Dveri poseduju onu vrstu političke čistote i nepatvorene energije, koje ih čine sasvim drugačijima od celokupne ponude. Njihovo sazrevanje će se sigurno nastaviti onako kako im se linija glavnog političkog fronta bude primicala ili one njoj, tako da je danas teško zamisliti budućnost Srbije bez te stranke. Veliko je, međutim, pitanje da li ta budućnost za njih počinje u martu iako bi u jednoj iole regularnoj i fer političkoj utakmici ta stranka mogla da se domogne cenzusa. Ali neće biti ni fer ni regularno, i Dveri će biti u situaciji onog đaka u razredu koji će morati najviše da radi i najviše da zna da bi dobio prolaznu ocenu, zbog čega bi njihov ulazak u parlament ipak bio prijatno iznenađenje.

Da Vas podsetimo:  Dejtonsko BH-praznovanje: Zbogom Sveti Dejton, merhaba Sveti Jovan ZAVNOBiH Milostivi!

DVE SILE Poslednji član ovog patriotskog trojstva – radikali – svoju unutrašnju sposobnost za prevazilaženje raskola podredile su čekanju Vojislava Šešelja iz Haga. Kad se pokazalo da od toga neće biti ništa i da se Šešeljeva sudbina pretvara u još jedan zločin Tribunala i njegovih političkih pokrovitelja, tako su unutar njegove stranke padali energija i interes za politku, pa čak i za sudbinu Srbije. Zato je za radikale važnije od rezultata ovih izbora da pokušaju da sačuvaju stranku i čekaju svoju priliku, koja će im se, ako ne pre, ukazati onog trenutka kada birači sasvim potroše naprednjake, što će se, koliko god danas izgledalo daleko, svakako dogoditi.

Patriotsku opoziciju bi u narednim mesecima i godinama – presudnim, treba li reći – moći da, pored ostalih, podignu i dve unutrašnje sile. Jedna je razumevanje procesa koji se odvijaju a druga međusobno razumevanje pozicija pojedinih stranaka i grupa iz tog korpusa. Pre svega, važno je razumeti da Srbijom niti su vladali niti će posle izbora vladati oni koji budu izabrani. Kako se vođenje Srbije odvija napolju, tako će se i ključni podsticaji za promene desiti napolju, što, naravno, ne oslobađa odgovornosti unutrašnju scenu. Promene u vlasti neće biti uzrok promena, već njihova posledica.

Zato će, nažalost, od događaja na patriotskoj sceni ovaj put biti važnije kako će posle izbora biti formirana vlast i kako će u njoj biti realizovan interes velikih sila. Na primer, ako se bude pravila vlada bez Dačića (pošto je sada gotovo izvesno da za Koštunicu neće biti ni mesta, a ni njegove želje za tim), to će biti sasvim jasan znak da je ruski interes izneveren i da je Južni tok u pitanju. I ne treba se nadati da će Rusi, pored, recimo, Čede i Tadića, kao garanta svojih interesa prihvatiti samo naprednjake, pa makar Vučić Mihajlovićku poslao u beogradsku vlast. Ako se formira vlada sa Borisom Tadićem, to će značiti da zapadne sile dobro razumeju da procesi koji se odvijaju u Srbiji nisu povoljni za njih i da pokušavaju da, uz Tadićevu pomoć, stihiju, koja danas vlada, umire i uspore. (Otuda moje nerazumevanje za one koji se predstavljaju kao patriote dok svoje razložno nezadovoljstvo Vučićem leče time što im DS ili bar neka od frakcija te stranke više ne izgleda crna kao ranije. Zato je veoma važno da nijedna od patriotskih stranaka ne sklizne u tu grešku i, očajna pred stvarima koje živimo i koje nas čekaju, ne počne da točak vrti naopako.)

Druga važna stvar biće međusobno razumevanje patriotskih stranaka. Jer Koštuničin povratak u sistem biće i mnogo efikasniji i daće bolji rezultat ako Dveri budu snažna i osposobljena vansistemska snaga, Istovremeno, artikulaciji one vaninsticionalne energije, kojom će nastupati Dveri, podsticaj unutar sistema davaće DSS, a ne neko drugi. Šta god danas mislili jedni o drugima, kada Srbija udari u zid i kada uđe u svoj burni proces preispitivanja svega, ni jedni ni drugi neće imati nikoga bližeg. To razumevanje biće veliki adut da se burno preispitivanje, sa jedne strane, ne pretvori u kozmetičko resetovanje pod vođstvom Imperije, ali ni da se, sa druge, ne pretvori u novi čin srpskog građanskog rata.

Željko Cvijanović

www.standard.rs

like-button.net here

wordpress-themes.org here

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime