Zašto Savez za Srbiju

3
1465

Demokratska Srbija je izgubila kredibilitet samo šest meseci nakon što je 2000. godine došla na vlast. Nju nisu pobedile „narodna zaostalost“, „zatucanost“, „privrženost krvi i tlu“, „Haški lobi“ ili izostanak svitanja političkog „6. oktobra“.

Nova vlada nije ispunila obaveze iz Ugovora sa narodom. Ustavnoj reformi je pretpostavila partijske interese. Nije ostala u dovoljnoj meri privržena demokratskim idealima. Treba reći i da je nepošteno samo kritikovati Demokratsku opoziciju Srbije. U uslovima koje je odredio Milošević, opozicija je mogla da se razvija otprilike koliko i palme na Marsu. Potisnuta, kriminalizovana, ravnopravna samo po tome što je dozvoljena, opozicija se razvijala i ujedinjavala kako je mogla. Njena pobeda iz 2000. bila je čudo koje nije mogla objasniti činjenica da je po prvi put bila materijalno ravnopravana sa režimskim partijama. Mesto pobedi načinila je samo velika Miloševićeva greška. Kao i sve velike političke greške u istoriji i ona je nastala na gordosti.

DOS je, međutim, bio jako kontroverzan već i etimološki. Vladao je pod nazivom „opozicija“ pune tri godine. I bio je u neprekidnim, često besmislenim, unutrašnjim svađama. Opozicija samom sebi. Uostalom čak i pre pobede iz 2000. DOS nije bio baš opozicija – jer trećina stranaka njegovih članica hronično je sarađivala sa Miloševićevim režimom. Pa i oni koji nisu – kao što je slučaj sa DS-om i DSS-om – teško su mogli da se otrgnu od koruptivnog srpskog diktatora. DSS je do početka 2000. bio omiljena opoziciona grupacija režimskog RTS-a, 1998. ga je od bankrota spasio jedan od prvih Miloševićevih bogataša. DS je do 1996. više namigivao režimu nego što je bio deo opozicionih saveza. Zato je i nagrađivan na razne načine. Jedan od najočiglednijih, suštinski nebitan da nije simbolike, bila je nesrećna kuća u Krunskoj gde je tokom dve decenije bila smeštena centrala stranke. Dobili su je u najam milošću fonda diplomatskih nekretnina (zloglasnog Diposa). Obnovili su je, a sliku vlasnika (ili se bar tako verovalo) – slavnog srpskog pronalazača i Dizelovog saradnika Dobrivoja Božića – koju su nekako pronašli, okačili su na zid sa ponosom priprostog nuovo riša. Taj ponos može se meriti sa prezirom sa kojim su se odrekli uspomene na Ljubu Davidovića, Dragića Joksimovića ili Đuru Đurovića. Jer Dobrivoje je bio „energija“, „vizija“ – „stekao je takvu kućerdu… nije bio polovina od čoveka, tunjevina i suklata“ kao ova nepoznata trojka. Otimanje mandata izabranim poslanicima, zlonamerno neuspešna reforma sudstva, trapavo donošenje ustava i unutrašnji odnosi, pokazali su da ove stranke nisu bile baš ni demokratske. Nikada neću zaboraviti kako se DSS obračunao sa Drakulićem, a DS vodio svoje zloglasne skupštine od 2000. nadalje. O Dinkiću koji je mislio da je „demokratija“ grčko ostrvo, ne bih ni da govorim.  Ova činjenica omogućila je promenu pola i identiteta SRS/SNS i uspostavu današnjeg odvratnog kompetitivnog atoritarizma koji u svetu ima podršku sličnu onoj koju je uživao nesupešni i po naš narod kobni režim Josipa Broza.

Da Vas podsetimo:  INTELEKTUALCI MIRNO POSMATRAJU SUNOVRAT SRBIJE

Bilo je, nažalost, i logike u takvom držanju srpskih demokrata. Našem najvećem filozofu među političarima trebali su tehničari političke borbe, a ne naduveni profesori koji su mislili da će poraziti jedan nasilni režim tako što njemu, predsedniku vanparlamentarne opozicione stranke, povremeno daju neupotrebljive, detinjaste, banalne i često nezanimljive savete. Problem je bio samo u tome što politika uvek ima i vaspitnu ulogu.  Tu je naš Hajdelberžanin iz Konstanca smatrao da će evolucija učiniti svoje. „Otopiće se kost u mozgu glasača režima, mi to nećemo dočekati ali stvaramo uslove da se desi…“ Bio je uveren da će se narod vremenom opametiti, jednako kao što se i uspravio na dve noge. Da će našem „homo-rakijašu-pečenjaru“ postati belodano jasno je „princip dobar“, a da Žika, Goran ili Dejan nisu ono za šta se izdaju, pa će kao i sva „bića noći“ sa danom slobode i demokratije otići nazad u mrak, sa plenom ali i ponosom što su pomogli demokratskoj zori… Uostalom, bar je on govorio ne samo o „moralu i crkvi“ već i o tome da u politici nema emocija, da nikome nije „keva“ i da ni „guske, iako su spasile Rim, zbog toga nisu dobile penzije.“

Dobar je bio…

Međutim, politika je, nažalost, višedimenzionalna. Stranka jeste preduzeće, ali nije samo to. Po takvoj logici dogradonačelnik Vesić nije tek sitni preletač i politički podlac, već je i jedan uspešan direktor koji je samo promenio kompaniju. Politika nije samo posao, ona je i strast, kako ju je definisao predsednik-sirmah, čestiti Urugvajac Hose Muhika. Strast prema slobodi, pravdi i naciji, ne prema vlasti i svemu što ona može da donese onome ko je obavlja.

DOS je bio samonikla koalicija koja je u onim uslovima jedina mogla da obori Miloševića. Alternativa ustanka bila je nerealna. Atentat ili dvorski prevrat imali bi posledice u odnosu na koje su loše tekovine decenije vlasti demokratskih stranaka, beznačajne.

Kraj tranzicije doveo je do velikih promena. Stranke bivšeg režima su prihvatile gotovo sve ideje i baš ni jedan ideal srpskih demokrata. Javnost je međutim počela da veruje da su srpske demokrate, ili tutumraci zamišljeni nad formalnim statusom Kosova ili našminkani seljoberi zainteresovani iznad svega za to kakav je kvalitet automobila u ministarskom „eskortu“. Niko nije mogao da deli njihove  ideale, zato što niko više nije verovao da ih zaista imaju. Zato je pobedio SNS. Stvorili su ga DS i DSS, kada su zaratili zbog sitnih razlika i bezumnog uverenja da sa polovinom od 30% narodne podrške (koliko su zajedno zaista imali) mogu sami da steknu trajnu i apsolutnu vlast. Oslanjali su se na SPS, SRS i SNS, rehabilitujući ih i pretvarajući u politički faktor.  Izgubili su onda kada su prezreli demokratiju – kada su počeli da određuju potpredsednike stranaka i ministre ne konsultujući nikoga, a poslanike smenjuju na telefonskim sednicama poslušničkih strančkih predsedništava. Vlast nisu predali 2012. godine, već onda kada su počeli da svoje političke štake i kurtone upotrebljavaju uz setne komentare „Ma dobar je Ivica/ Toma/ Alek…“

Da Vas podsetimo:  „Srbistan”

Savez za Srbiju je naša politička budućnost. Njena bolja verzija. On još uvek nije prava koalicija, nema ni istinski program. Ali, reč je o ideji. Takođe radi se i o instrumentu – jedinom koji obara autoritarne režime kakav je Vučićev. Možda se u času pobede ovaj savez neće zvati tako, ali jednog dana, jedna takva koalicija, trijumfovaće na izborima. Tirani će poništiti izborne rezultate, ali će slobodu na ulici uzeti narod Srbije predstavljen od strane milion ili više okupljenih – 15% ili 20% svog ukupnog broja. Taj dan će doći za mnogo godina ili uskoro, a to ne zavisi toliko od stranaca i režima, koliko od vođa demokratske opozicije (danas Saveza za Srbiju). Oni treba da stvaraju svoje stranke – kao što je 1997. jedini od svih to ozbiljno radio Đinđić (nasledinicama je trebalo petnaest godina da unište ono što je uradio od 1997. do 2000). Tako danas, nažalost od početka i temelja, sa svojom Narodnom strankom radi Vuk Jeremić. Stranke demokratske opozicije treba da prestanu sa besmislenim međusobnim sukobima i bavljenjem sitnim strančarstvom i banalnim kritikama režima. Mišljenja treba da budu i različita, a debate moraju da postoje. Sve drugo – sujete, uverenje da se može nastaviti sa starom praksom trgovine ili pripitomljavanja režima ili da se može samostalno – treba da bude prekinuto.  I to ne do pobede, već do demontiranja režima i njegovih drevnih temelja, donošenja novog ustava i obnove demokratije.

Srbiji danas treba plan uspostave demokratije, ukidanja režima, reformi i velikog političkog, privrednog i civilizacijskog skoka unapred. Plan koji je nemoguće izraditi i operacionalizovati ako u njega ne verujete. Vođe, siđite u narod ! Pitajte ga. Možda je narodni interes važniji od vaših ambicija. Možda bi, baš kao i oklevetani Đinđić, trebalo da se malo sklonite u organizaciju, radionicu politike i pustite popularnije da se pokazuju pred narodom. Jer ovo nije izbor za mis, niti školsko prvenstvo u fudbalu. Ovo je borba za slobodu u kojoj svako treba da radi ono što najbolje zna i gde je u najvećoj meri prihvaćen.

Da Vas podsetimo:  Strane banke vole srpske pare, ali im smeta – srpska ćirilica

Kada učinite tako, oko vas će se svake subote okupljati hiljade vaših pristalica. Neki od njih će doći zato što očekuju da ih zaposlite u državnoj službi, toga će uvek biti, ali većina će doći zato što dele vaš san. Vaše mane znamo, i one koje nemate prilepila vam je psihopatska medijska hobotnica Aleksandra Vučića.  Vaš san još uvek ne znamo. Posebno ne neki koji bi mogao postati veliki cilj srpskog naroda.

Niko ne traži, niti očekuje, da Savez za Srbiju preuzme izuzetno uspešne subotnje proteste koji se iz Beograda šire celom Srbijom. To je nacionalna a ne partijska stvar. Od SzS bi moglo da se očekuje da sa hiljadama svojih pristalica bude kičma i korektiv narodnog bunta. Da na ulici ne budu najglasniji mračnjaci i budale sa komunističkim znamenjima i razmažena tatina i mamina deca koja bi da u budućnosti ovde grade Kardeljevu ili Cicvarićevu distopiju. Ritam protesta i radikalizaciju određuju okupljeni, a ne organizatori. Verujte mi, znam to iz iskustva i bolje od svih vas vođa SzS zajedno.

Danas nam treba rezultat preciznog pregleda stanja Srbije – kakvu je DOS imao 2000. godine i neprekidno je predstavljao građanima. Potreban je detaljan plan reforme i nemojte brinuti da će vam ga Vučić ukrasti, pošto marketniška promocija nema veze sa političkom misijom.

Neuspeh demokratske decenije može se svesti i na činjenicu da su pristalice DOS-a bile definisane samo u odnosu na Miloševićev režim, kada je on svrgnut, a njegova personifikacija umrla, demokratskim vladama je ostala samo inercija vlasti. Vučić ne može uspešno da vodi Srbiju zato što je zarobljen u prošlosti. Ako nismo uz njega, to ne znači da ne možemo biti zarobljenici sopstvene istorije. Svako od nas je ima. Vreme je dakle za stranke sa idejama, programima i za njihove organizovane članove na ulicama. Pritim ne mislim na zastave i slavljenje stranačkih vođa, već zastupanje ideja, programa, demokratije i srpske države koju je Vučić ugrozio. Vreme je za nove ideje protesta i njegovu radikalizaciju. Stranke mogu imati svoje zahteve paralelno sa listom ciljeva nezavisnog protesta. Konačno, vreme je za političko delovanje na ulici, a ne za odbore i filozofiranje. Ako se SzS odluči za kampanju bojkota izbora, znači da se opredelio za  miran ali krajnji otpor, političku radikalizaciju, da je spreman za progone a vođe da budu zatvarane, što je u tom slučaju jedini put ka pobedi, slobodi i demokratiji

Podsetio bih da mi ne prodajemo narodu budućnost. Mi se za nju borimo.

Čedomir Antić
Izvor: intermagazin.rs

3 KOMENTARA

  1. Gospodine Anticu citam i neverujem ! Pa zar i vi sa tom UDBA-skom kamarilom , cuj DOS, banda lopovska UBILI SU NADU SRPSKOM NARODU . Gospodine Anticu nemam reci da vam opisem svoje razocaranje u vas !!

  2. Kada netko napise ovakav tekst i izostavi najvaznije cinjenice, onda se moze tvrditi da je autor zlonamjeran, potkupljen, podmukao …………… Neoboriva cinjenica koju je autor “ zaboravio” jeste
    To da je Slobodan Milosevic srusen organiziranom akcijom Amerikanaca !!! Knjiga “ Porodicni dragulji” americkog autora detaljno opisuje koliko je novaca kostalo podmicivanje svakog pojedinog politicara u rusenju Milosevica . Dolarima Su bili nagradjeni i “spontani “ Narod koji je izasao na ulicu da protestvuje !! Bilo je tu i neizbjeznih „korisnih idiota“
    Domaci izdajice i pucisti su svoju veleizdajnicku aktivnost ovjekovjecili pred kamerama, snimivsi film u kojem detaljno opisuju svoje odlaske u americku ambasadu u Madjarskoj po novce i uputstva sta i kako dalje……..
    Ono sto autor teksta opisuje kao nedostatak sposobnosti da se vodi Narod i Drzava poslije prevrata, je potpuna neistina!!! Prije svega DUG koji su morali i dan danas moraju da plate onima koji su ih doveli na vlast jeste pravi uzrok toga sto se politika vodi „u korist vlastite stete “ a za interes stranaca!!!
    Od petooktobarskog prevrata je u toku puzeca VELEIZDAJA,!! Razlika izmedju DS i DSS nije ni priblizno tako mala kako ju opisuje autor. Hvaljeni Djindjic je trazio bombardovanje Srbije, ali i nastavak bombardovanja Dok on ne bude ustolicen na vlasti!! Nikada kao premijer nije osudio bombardovanje upravo zato sto ga je on trazio!!! U slucaju rata i neposredne ratne opasnosti svaka ozbiljna Drzava pod normalno suspenduje demokratsku praksu! To bi morao znati i jedan polovican analiticar, stoga zamjeriti Milosevicu na nedostatku demokratske prakse je neozbiljno.!!!!
    Primjedbi gdje je to konkretno Milosevic pogrijesio i grijesio tesko se moze procitati, osim uopstenih
    Kritika koje bi se svakom politicaru u svim vremenima moglo „priljepiti“ !!! Konkretno NISTA ,!! Svjetlost u slucaju Milosevic doneo je nazalost i Haski sud!!! Poslije svega treba stvarno imati veliku „hrabrost “ i debelu krokodilsku kozu na licu da se olako za sve optuzi Milosevic!!

  3. Antic pise da je ,,DOS je bio samonikla koalicija ,,. Pre bi se moglo reci da je bila napabircena i nategnuta koalicija sa jednim ciljem i jednim interesom, koji je vrlo brzo potrosen i poslednji je bio isto tako brzo obelodanjen. Cilj okupljanje bila je LAZ a zajednicki interes je novac. Obelodanjeno je kako susticali novac i na koji nacin. Jedino ih nije jos stigla ruka pravde.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime