Zašto se grozomorna likvidacija šestorice bošnjaka nameće kao sudbinsko pitanje celog naroda i države?

Srebrenizacija Srba i Srbije

0
1101

Za zločin u Srebrenici se treba i kajati i izvinjavati, a i najoštrije kazniti krivce. Ali, nikako ćutati o zločinima nad Srbima u Srebrenici, Sarajevu ili na Kosmetu. Narodi koji prihvate nepostojeću kolektivnu krivicu bivaju prokaženi i kratkovečni

Piše: Željko Vuković

srebrenica“Ako se pokaže da su snimci autentični, to će biti ne samo dokaz u procesu Miloševiću: građanima Srbije biće sada veoma teško da i dalje potiskuju prošlost” – ocenjuje nemački dnevnik “Zidojče cajtung”, povodom obelodanjivanja video-filma o zločinu pripadnika “Škorpiona”.
U istom tekstu se još naglašava: prikazivanjem tih snimaka “ruši se čitav jedan svet i mit o poštenoj i herojskoj borbi za srpstvo”. Uz konstataciju da su “koreni srpskog šovinizma veoma duboki”.

Nema potrebe za citiranjem komentara koje su istim povodom dali ostali nemački i mediji u drugim zapadnoevropskim zemljama. Jer, praktično, kao da su pisani istom rukom i iz iste glave.

Dakle, zapadnoevropski mediji (čitaj: i političari), posle prikazivanja snimaka nečovečnog, jezivog i bezdušnog streljanja šestorice srebreničkih Bošnjaka na nekoj ledini kod 150-ak kilometara od Srebrenice udaljenog Trnova – misle da srpski narod više ne može izbegavati suočavanje sa svojom prošlošću. Snimak jezivog zločina pripadnika “Škorpiona” tretiraju kao dovoljan dokaz da su “Srbi” na isti način likvidirali još oko 8000 Srebreničana.

S PREDUMIŠLJAJEM

Na domaćoj medijskoj i političkoj sceni otišlo se i dalje: u nastojanjima da što više utiču na srpski narod ne bi li se “konačno suočio sa prošlošću”, neke televizije, novine, nevladine organizacije i političari izriču tvrdnje i stavove koji, praktično, podrazumevaju da su Srbi faktički kolektivno ne samo znali za zločin “Škorpiona” i kolektivno ga krili do sada, već i da je on učinjen na njihov bezmalo plebiscitarni zahtev.

Pozivanje srpskog naroda da se suoči sa svojom prošlošću – nije nikakva novina. Naprotiv. Odavno je to vaspitno-pedagoška “mantra” domaćih i stranih prevaspitača i samozvanih usrećitelja Srba, u kojoj je sakrivena perfidna i dalekosežno opasna podvala!

Takvi stalno govore: “zločini učinjeni u ime srpskog naroda”, kako bi pojačali tvrdnju o postojanju ne samo kolektivne krivice, nego i odgovornosti. Kao da je u pitanju kakva blanko menica iskorišćena uz punu saglasnost emitenta – naroda.

Pozivanje srpskog naroda da se suoči sa svojom prošlošću – nije nikakva novina. Naprotiv. Odavno je to vaspitno-pedagoška “mantra” domaćih i stranih prevaspitača i samozvanih usrećitelja Srba, u kojoj je sakrivena perfidna i dalekosežno opasna podvala!

Naime, već u samom pozivu “Srbi, suočite se sa prošlošću”, prošlost srpskog naroda se posredno, ali sračunato, s predumišljajem, proglašava – nesporno i dokazano zločinačkom!

A ide se i dalje, pa se ta srpska prošlost ne retko i uporno poistovećuje sa “nemačkom prošlošću” iz vremena Drugog svetskog rata!

Ta opasna podvala, kojom se prošlost srpskog naroda proglašava zločinačkom, počiva na tvrdnjama da Srbi odbijaju da se suoče sa ratnim zločinima počinjenim “u njihovo ime”. A te tvrdnje, jednostavno, nisu bile niti su – istinite!

Od petooktobarske smene vlasti u Srbiji, Srbi se gotovo svakodnevno suočavaju sa tzv. “srpskim zločinima” – u medijima, bioskopskim salama, raznim izložbenim, debatnim prostorima…

I ne pamti se da je neko u te protekle četiri i po godine – javno negirao ili odobravao i jedan jedini zločin za čije postojanje je ponuđen bar jedan dokaz.

ISTINU O – SVIMA

Ljutnje i negodovanja je bilo, ali ne zbog toga što se kazuje o zločinima koje su počinili Srbi, a za koje se do tada u srpskoj javnosti nije znalo ili nije htelo da zna, već što se kazivalo samo o tim zločinima, a istovremeno ćutalo o zločinima nad srpskim narodom.

Srbi i država Srbija moraju insistirati na utvrđivanju cele i potpune istine o svim zločinima, bez razlike ko ih je i nad kim ih počinio. Punu istinu utvrđuju istrage i sudovi, a ne političari i nevladine organizaciju. I ta puna istina, ma kakva bila, uvek je u interesu srpskog naroda, njegove budućnosti i istine o njegovoj prošlosti. Biti protiv utvrđivanja pune istine, znači biti ne samo protiv pravde, već i protiv ljudskosti, interesa i dostojanstva svog naroda i svoje države

To je, naravno, itekako – bolna nepravda! A zajedno sa minimiziranjem i prikrivanjem zločina nad Srbima – sastavni deo je srebrenizacije Srba i Srbije.

Da su samo, kojim slučajem, na primer, u Hrvatskoj, BiH i NATO zemljama, bili jednako suočavani sa “njihovim” zločinima nad srpskim narodom – ni te ljutnje i negodovanja ne bi bilo. Ili bi bilo mnogo manje.

Stalno ponavljanje kako Srbi moraju da se suoče sa vlastitim zločinima, uz istovremeno ćutanje o zločinima nad Srbima, nije imalo pokriće ni u stvarnosti, ni u elementarnom moralu, ali jeste imalo cilj – da srpski narod shvati i prihvati da mu je uzalud da podseća i kazuje o vlastitom stradanju i tuđim zločinima.

Išlo se i ide se, očito, na izmaranje, i u tome se umnogome već uspelo. Srbi, posebno oni na vlasti, prestali su bezmalo da govore o zločinima počinjenim nad sopstevnim narodom.

A da je neporeciva i lako proverljiva istina da srpski narod ne negira i ne amnestira tzv. srpske zločine i grehe – svedoče i reakcije na prikazivanje snimaka stravične likvidacije šestorice srebreničkih Bošnjaka. Srpski narod je užasnut zbog tog zločina.

To što se ta i takva reakcija ne vidi ili prećutkuje u nekim medijima i u nastupima nekih političara i nevladinih organizacija – ne može, naravno, biti dokaz da je nema. A, ipak, na tom se propagandnom triku gradi još veća laž – da su Srbi do te mere zločinački narod da su, eto, sasvim neosetljivi na monstruozne zločine svojih sunarodnika.
Ni jedan narod, bar u Evropi, počev od albanskog i hrvatskog, pa do nemačkog i engleskog, ne bi ćutao o svom stradanju i nepravdama koje mu se nanose, a samo govorio o “vlastitim zločinima”. Ne bi to uradila ni njihova vlast. Jer, narodi koji nepravdu bespogovorno prihvate kao pravdu – pristali su zapravo da budu prokaženi i kratkovečni.

Zašto se od Srba traži da u tome budu jedini izuzetak? Zašto se srpski narod proglašava primitivnim i zločinačkim kada samo traži istinu o svim zločinima? I svojim i tuđim. Bez izuzetka.

UPORNO ODBIJANJE

Zbog čega su brojni domaći i strani prevaspitači srpskog naroda tako energično protiv toga da se i srpskoj i svetskoj javnosti prikažu i predoče svi filmovi i dokumenti o svim zločinima učinjenim na prostorima bivše Jugoslavije? Plaše li se da tada više neće moći da tvrde ono što već godinama čine – da su Srbi jedini zločinci i jedini počinili genocid?
Ti lažni humanisti i prosvetitelji, ovih dana, besramno i bezdušno love svoje zlatne ribice u tragičnoj sudbini šestorice ubijenih Bošnjaka. A zarad svojih politikantskih ciljeva ili dobrih zarada i statusnih priznanja koje dobijaju za klevetanje, obezglavljivanje i eutanaziranje srpskog naroda i njegovih nacionalnih institucija.
Činjenica da i dalje uporno odbijaju da bar jednu reč izuste o bar jednom zločinu nad Srbima – dovoljno kazuje o njihovoj misiji, njihovom ljudskom i moralnom liku. Uzgred, oni ćute o jednako nespornom faktu da su Srbi narod koji – oprašta. Ako to ne vide, neka pitaju Solanu, NATO i Ameriku, na primer.

Ne treba biti baš politički analitičar da bi se uočilo da se poslednjih dana i nedelja sve jače zateže “srebreničko uže” oko “srpskog vrata”. Od Srba i države Srbije se sa svih strana i sve rezolutnije zahteva da zvanično priznaju i prihvate da je “srpska strana” u jugo-ratovima bila najzločinačkija, i jedna jedina genocidna. Kao što su to Nemci priznavali posle Drugog svetskog rata.

U deklaracijama i rezolucijama o Srebrenici – i onim dvema podnetim američkom kongresu i domaćim (nevladinim) u nacrtima – stoji da su Srbi krivi za genocid i da je za to dovoljan dokaz “najveći zločin posle Drugog svetskog rata” – zločin nad srebreničkim Bošnjacima.

Od najviše vlasti države Srbije se, dakle, traži da službeno potpiše priznanje za genocid, to jest da, poput Nemaca prizna “zločinačku prošlost”. A da pritom ćuti o zločinima nad srpskim narodom.

ŽURBA I UCENE

Žurba je velika. Desetogodišnjica tragičnih događaja u Srebrenici je izuzetno povoljna prilika da se tako nešto isposluje. Možda se zbog nje i čekalo do sada sa prikazivanjem filma o zločinu “Škorpiona”.

Za zločine u Srebrenici se treba i kajati i izvinjavati, i najoštrije kazniti sve koji su odgovorni za njih. Ali, da li se pritom, može i sme ćutati o zločinima nad srpskim narodom, uključujući i onaj nad Srbima u Srebrenici i oko nje, ili u Sarajevu, ili na Kosmetu?

Srbi i država Srbija moraju insistirati na utvrđivanju cele i potpune istine o svim zločinima, bez razlike ko ih je i nad kim ih počinio. Punu istinu utvrđuju istrage i sudovi, a ne političari i nevladine organizaciju. I ta puna istina, ma kakva bila, uvek je u interesu srpskog naroda, njegove budućnosti i istine o njegovoj prošlosti.

Biti protiv utvrđivanja pune istine, znači biti ne samo protiv pravde, već i protiv ljudskosti, interesa i dostojanstva svog naroda i svoje države.

Ali, nikakva ucena ili ponuda – bilo čija, bilo kojim povodom – ne može i ne sme da bude razlog da se odustane od traženja pravde za svoj narod, a kamo li da se prihvati nepostojeća i nezaslužena kolektivna krivica i kazna.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime