1.KOMPLEKS GOSPIĆ-JADOVNO-PAG
Kompleks logora smrti NDH, Gospić-Jadovno-Pag definitivno najispravniji oblik naziva, i oblik naziva koji se ustalio u nauci, ali i u nastojanjima memorijalizacije (uz još „Gospićka grupa logora“ – o čemu se može usko-stručno raspravljati), ili skraćeno Jadovno 1941. jeste klasičan primjer izvršenja genocida. To dokazuje veliki broj činjenica, a nekima od njih ćemo posvetiti pažnju i u ovom osvrtu.
Sam pojam genocida možemo posmatrati na više načina: istorijski, formalno-pravno, politički, sociološki, pa i kulturološki. Polazeći od pojma definicije genocida moramo se vratiti do 1943. godine i Rafaela Lemkina, američkog advokata, Jevreja porijeklom iz Poljske. Podstaknut stradanjem Jevreja, on je napravio prijedlog definicije genocida, koji je kasnije, doduše nešto modifikovan političkim uticajima, usvojila Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija 1948. godine. Ovaj organ UN je prvo11. decembra 1946. godine proglasio da je po međunarodnom pravu genocid zločin osuđen od civilizovanog svijeta, i u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih Nacija; Zatim je 9. decembra 1948.godine usvojena Rezolucija 260 (III) Ujedinjenih Nacija o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Naravno, ne ulazeći sada duboko teorijski u detalje, genocid je narodoubistvo, ili jednostavnije rečeno: sistemsko, organizovano uništenje grupe. Samo pitanje definicije grupe, tj. šta podrazumijevamo pod grupom donijelo je najviše nedoumica u nauci, i sa istorijskog, pravnog i dugih stanovišta. Tako u jednom običnom pregledu definicija pojma genocida možete naći u zavisnosti od autora i po dvadeset različitih definicija. Ne ulazeći u detalje, oni koje to više zanima ili se jednog dana budu bavili time, na tom putu naći će i priču vezanu za tzv. Raselov tribunal i definiciju genocida vezanu za tretiranje odnosa grupe i pojedinca, između ostalog i pod uticajem jednog nam poznatog imena- Vladimira Dedijera. Takva definicija (i definisanje pojma grupe) imaće dosta uticaja na dešavanja vezana za kontekst analogije genocida vezanih za 90-e, gdje naravno najdeblji kraj izvlače Srbi. No, o tome više neki drugi put.
Američki naučnik, naš savremenik, Gregori Stenton kao rezultat svojih istraživanja donosi dvije skale stepeni, tj. faza zločina genocida. U nauci je prihvaćena i ustalila se ona od 8 stepeni: razvrstavanje, obilježavanje, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, identifikacija, istrijebljenje, poricanje.
Upravo na primjeru kompleksa logora smrti NDH, Gospić-Jadovno-Pag, pokušaćemo predstaviti samo neke stepene na koje ćemo posebno obratiti pažnju.
Sistemski pristup izvršenju zločina narodoubistva pokazuje više činjenica. Rasprostranjenost logorskog kompleksa, njegovo narastanje, ali i zatvaranje (preseljenje epicentra genocida u Jasenovac) pokazuju osnovne karakteristike genocida, namjeru i sistemski pristup. Prvi zatvorenici u centralni gospićki geriht primljeni su već desetog aprila poslijepodne. Vidjećemo malo kasnije zašto je to značajno. Čitava državna infrastruktura NDH kroz 132 dana postojanja kompleksa učestvuje u izvršenju ovog strašnog zločina. Žrtve sa teritorije cijele NDH stižu u Gospić, kasnije na Velebit i ostrvo Pag i niz usputnih i drugih stratišta, jama logorskih mjesta koje nikako ne smijemo zaboraviti. Putovali su tako stočni „g vagoni“ sa natpsiom pokvareno voće, s ljudima predodređenim isključivo za surovo uništenje. Postoje dokumenti – okružnice, o upućivanju prvo elite, a zatim i ostalih slojeva naroda Srba i Jevreja u Gospić. Zanimljivo je da je prvo uništena elita naroda u kompleksu, pa se onda kasnije krenulo sa organizovanim dovođenjem širih slojeva. Dakle, obezglavljivanje, onemogućenje otpora, pa uništenje dobro poznat i uhodan scenario.
U isto vrijeme, recimo, pojedini Hrvati i drugi poltički neprijatelji ne upućuju se za Gospić, što, kako kaže u svom radu na konferenciji o Jadovnu profesor Milan Koljanin, jasno svjedoči o namjeni kompleksa – uništenju[1].
Ovdje moramo razmotriti jednu važnu činjenicu vezanu za društveni i državni sistem koji čini genocid i ulogu pojedinca. U modernoj nauci o holokaustu i genocidu često se raspravlja o ulozi društva i pojedinca. Otprilike, dosadašnja dostignuća se mogu sažeti u sljedećem.“Krivicu imaju zločinci,i nalogodavci, a odgovornost svako ko je, na ma koji način, učestvovao u procesu genocida, dakle u transportu, industriji, intelektualnoj sferi, čak se raspravlja o tome kolika je odgovornost onih koji nikako nisu učestvovali, ali su znali i nisu pokušali spriječiti“ Tu se najčešće navodi primjer skretničara koji preusmjerva vagone sa žrtvama ili recimo slobodnog intelektualca koji se pravi da ne vidi izvršenje zločina. Taj sistem izvršenja i posmatranja možda je najočiglednije definisan u knjizi o holokaustu, vrhunskog naučnika iz ove oblasti Raula Hilberga što se vidi iz njenog samog naziva : Zločinci, Žrtve, Posmatrači
Sistem logora, kao što smo rekli, raste a samo neki od hronološki važnijih datuma-prelomnica su :
10. april – Gospićki geriht prima prve zatočenike;
Druga polovina maja – formiranje logora Jadovno – na mjestu Čačić dolac na Velebitu;
24. jun – Jadovno dostiže svoj maksimalni obim i kapacitet, a na ostrvu Pagu formiraju se logori za Jevreje i Srbe;
21-23. avgusta zatvaranje logora poslije reokupacije druge okupacione zone od strane Italijana.
Hronološka skala je jako bitna i kod pokazivanja namjere, kapaciteta, ali i nadogradnje i sistemskog funkcionisanja kompleksa ždernjače. Na nju ćemo se vratiti još i kasnije, kod govora o poricanju.
Bitna činjenica koju moramo, još jednom, naglasiti, da kako neki pokušavaju predstaviti Jadovno nikako nije lokalno ni po obimu, ni po značaju, niti po porijeklu žrtava. Zašto je lokacija kompleksa logora baš tu gdje jeste? Postoji više razloga za to.
Prvo: Gospić je željezničko središte, dakle, opet se vraćamo na taj infrastrukturni momenat.
Drugo: taj prirodni fenomen kraških jama.
Treće: Lika kao ustaško središte prirpemano još iz „italijanskih dana“ ustaškog pokreta – ta propagandna veza sa tzv. Velebitskim ustankom u Brušanima.
I četvrto, možda najbitnije, pogotovo kod dokazivosti namjere, jeste koncentracija srpskog stanovništva. Dakle, osim dovoženja žrtava iz svih krajeva NDH, namjera je jasna: uništiti lokalno srpsko stanovništvo Like i Krajine.
Sve su to pokazatelji jasne namjere kao i neka predratna ispitivanja jama i terena, još niz činjenica o kojima bi mogli raspravljati, koji jednostavno prikazuju namjeru zločinca, tj. namjenu sistema. Ove činjenice su bitne i zbog planskog djelovanja, tj. planiranja zločina. Taj momenat namjere i plana je krucijalan, za specifičnost zločina genocida i njegovo dokazivanje.
Jadovno je jako značajno i kada se posmatra sa međunarodnog konteksta holokausta i genocida. Postojanje logora smrti za Srbe i Jevreje mnogo prije konferencije u Vanzeu i „rješenja konačnog pitanja“ samo su djelimično obrađena tema. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj , njenom rukovodstvu, društvenom sistemu, nije trebao nikakav podsticaj od strane NJemaca za uništenje Srba, dok su i uništavanje Jevreja i Roma pored malih podsticaja bila dovoljna, prije svega, želja za dodvoravanjem moćnim saveznicima. Jako značajno, ono što često zaboravljamo, da naglasimo logor za žene i djecu u mjestu Metajna jeste prvi te vrste u ratnoj Evropi. Dakle, jedan sistem svjesno žene i djecu šalje u logore i to je osim tih specifičnosti i ideologije društva i države NDH za globalni kontekst značajno i zbog aspekta dehumanizacije žrtve, koji je kao što ste vidjeli ranije jedan od osnovnih preduslova izvršenja zločina genocida. Uvjeriti potencijalnog budućeg zločinca da žrtva nije uopšte ljudsko stvorenje, da njeno ponižavanje i ubistvo nisu kažnjivi, naprotiv, donose dobro svome narodu. Ovdje moramo uvesti jedan novi momenat ideologije hrvatskog pravaštva i njegovog rodonačelnika Ante Starčevića i konstantnog prozleitizma i jezuitizma krstaškog pohoda Rimokatoličke crkve. To su postali temelji državnog i povijesnog prava, time i hrvatskih nastojanja čiju eksplicitnost najbolje vidimo upravo u oličenju sistema logora NDH, prvo Jadovna, onda i Jasenovca. To pokazuje suštinu jednog sistema koji u svom središtu sadrži negaciju, dehumanizaciju i uništenje, prije svega, onog što je srpsko. Naravno ni antisemitizam tu ne nedostaje. Izjave koje, između ostalog, vidimo i u materijalima izložbe Moje Jadovno, pokazuju klasičan udžbenički primjer dehumanizacije:
Ante Starčević (1823-1896) osnivač Stranke prava, ideolog mržnje i srbofobije: ,, Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje, stupanj razboritosti i stupanj uma. Slavenoserbi nisu potpuno dostigli ni najniži stupanj i iz njega se ne mogu dignuti“.
Ambroz Kuzmić upravnik imanja Zagrebačke biskupije o Srbima u izvještaju od 13.novembra 1700. godine: ,, Bilo bi bolje Vlahe vsze poklati nego ztaniiti, niti czeszarova svetlozst orszag snimi nigdar ne bude ztalan niti miran“.
Ovo su nam pokazatlji i da je hrvatsko pravaštvo ušuškano u osnovni sistem vrijednosti jednog društva, samo ispunilo u NDH i ustašama uprvo nastojanja i iz 19. vijeka, da ne govorimo o definitivnoj ugradnji tih postulata pravašta u sve pore hrvatskog društava i političke scene između dva velika rata, kroz hrvatsku seljačku stranku itd. Na ovom primjeru jasno se vidi neistinitost onog nastojanja gdje se danas pokušava da se za sva zla NDH okrivi grupa ustaša stigla na dva kamiona iz Italije. Naprotiv, iz ovoga možemo vidjeti da su to viševjekovni socijalni, vjerski, ideološki procesi dugog trajanja koji su samo rezultirali genocidom u najpovoljnijem za njih momentu, tj. u NDH, odnosno u međunarodnom okviru koji je, između ostalog, prouzrokovan holokaustom.
Uloga Italijana kod posmatranja ovog kompleksa logora smrti je vema specifična. Da ne ulazimo sad u taj komplikovani sistem odnosa na relaciji Rim – Zagreb – Berlin, što se tiče Jadovna, Italijani su znali za zločine i konkretno u ovom sistemu ne čine gotovo ništa, pogotovo na Pagu (iz više razloga) sve dok ne dolazi do opasnosti ustanka srpskog naroda u borbi protiv fizičkog uništenja i nemoći kontrolisanja istog, tj. dok ne dolazi do reokupacje druge okupacione-interesne zone i zatvaranja kompleksa logora u drugoj polovini avgusta 1941. U drugim dijelovima srpskog prostora Like i Krajine imamo dosta primjera spašavanja srpskog stanovništva i to treba reći i naglasiti, ali ne smijemo padati u idealizovanje, čemu smo definitivno skloni. Pri svemu tome moramo shvatiti interese i nastojanja više strana u ratu, ratni kontekst, hrvatsko-italijanski sukob interesa, interese NJemačke, koketiranja sa saveznicima, itd….
Ime, lice i broj – surova statistika
Sastavni dio zločina genocida jeste odmah nakon izvršenja uklanjanje tragova. Odabravši kraške jame, more i druga mjesta zločnci su znali da će kasnije eventualno jako teško biti ući u trag žrtvama. „Tako je Tuđmanova nemoralna ideja o „jasenovačkom mitu“ samo dio šireg morbidnog procesa poricanja,umanjivanja i sakrivanja zločina čiji su početak istraživači ovog fenomena locirali još u toku samog Drugog svjetskog rata. Na primjer, SS Sonderkommando 1005 je bio posebna jedinica formirana već 1942.godine sa zadatkom da iskopava i spaljuje žrtve masovnih pokolja da bi se sakrili tragovi zločina. Ta jedinica je to radila kako po Bjelorusiji i Ukrajini, tako u Beogradu u Jajincima, perfektno usaglašena sa ustašama koje su u isto vrijeme prekopavale masovne grobnice u Donjoj Gradini i tijela bacali u Savu ili ih topile u kazanima koji se i danas mogu vidjeti na Gradini“.[2] U Jadovnu imamo začetke tih procesa i sa takvim činjenicama moramo računati u nauci, memorijalizaciji i kulturološkom sklopu.
Ova etapa zločina značajna je zbog toga što se ulazi u noviju nama bližu, pa i savremenu etapu relativizovanja i poricanja zločina. I oni koji se bave izučavanjem genocida, nažalost, danas su suočeni sa tim. Nauka je objasnila takve mehanizme i danas smo svi njihovi svjedoci. Ima tu još jedan novi mehanizam poricanja i relativizacije koji je jako perfidan, a to je inflacija pojma genocida[3], gdje se prosto rečeno sve i svašta proglašava genocidom kako bi se, uslovno rečeno, obezvrijedili oni zločini koji to zaista jesu.
2. PORICANJE , RELATIVIZACIJA – KULTUROLOŠKO POLITIČKI OKVIRI
S ubicama su crkve stvarali
i s izdajnikom gorde tvrđave,
u zakletvi te svakoj varali,
na vodi digli moste rđave.
Na zgarištu ti drže govore,
na gubilištu podlo piruju,
na bunjištima sade lovore
i mrtve uče sad da miruju.
(Jovan Dučić: Svome rodu – odlomak)
Poricanje je sastavni dio zločina, ono je elemnat zločina karakterističan po tome što se sa njim susrećemo i danas i to u velikom intenzitetu. Poricanjem, ali i relativizacijom zločina može se slobodno smatrati i period u bivšoj Jugoslaviji kada se žrtvi oduzimao, lični, vjerski i nacionalni identitet zbog koga je i stradala. Stavljanje žrtve u revolucionarni kontekst, a znamo da je ustanak bio privilegija samo jedne strane, bar po tom istorijskom konstruktu, bila je masovna sistemska pojava, u socijalističkoj Jugoslaviji – vladajući narativ. E, tu je Jadovno bilo karakteristično zbog nemogućnosti vezanja za ustanak i time, je li, i revoluciju. I to je jedan od bitnih razloga zapostavljanja, iskrivljivanja konteksta i sakrivanja činjenica o genocidu koji je počeo ovim kompleksom.
Danas, kada bar tako verbalno vjerno dozivaju tekovine „antifašizma“, Hrvatska istoriografija, publicistika, javnost, političari na sve moguće načine pokušavaju da omalovaže, prikriju, iskrive činjenice o Pagu, Jadovnu, Gospiću. Iz kojih razloga to nam je svima jasno i to govori, između ostalog, i o karakteru jednog društva. I nema tu ništa sporno, oni će to raditi na sve načine (u jamama ne postoje kosti, nije bio sistemski zločin, četnici su krivi za ustanak i zločine) a mi potomci i poštovaoci žrtava treba da znamo svoje i da neoborivim činjenicama čuvamo istinu i sjećanje na naše pretke – mučenike. Problem je što danas u našem etničkom korpusu imamo pojedince, interesne grupe i organizacije koje ili sprovode, svjesno i nesvjesno elemente hrvatske kulturološke borbe protiv istine o genocidu, ili jednostavno rade unutar tog sistema i za materijalne i druge beneficije.
Princip omalovažavanja i diskriminacije žrtava
Ovi koji rade nesvjesno, rade to zbog lijenosti, nedostatka osjećaja pijeteta prema žrtvi genocida, ili jednostavno zato što idu u svojim djelima i karijerama linijom manjeg otpora. Navešću jedan svjež primjer, koji nema konkretne veze sa Jadovnom, ali pokazuje determinante u kojima funkcioniše taj princip, način ili javni stil. Naime, bio sam nedavno prisutan na prezentaciji rada okružnog tužilaštva Banja Luka u vezi sa ratnim zločinima. I izađe glavni tužilac, onako valjda, po diflutu samouvjeren, malo i potcijenjivački prema studentima i punih usta priča o urađenim stvarima u prethodnom periodu. Sadržala je ta besjeda teoretski uvod o ratnim zločinima, genocidu nad Jermenima, holokustu, deklaraciji UN o genocidu, zatim o nezastarijevanju ratnog zločina. Onda se prešlo na ovaj posljednji rat, pitanja i dileme u vezi sa tzv. Haškim tribunalom i sl. Inače, radom tužilaštava za ratne zločne BiH mogu biti zadovoljni samo oni koji nisu Srbi. Nažalost, ni pravosudni sistem RS kome ovo okružno tužilaštvo pripada ne daje za sada rezultate koje očekujemo kao odgovor na sistemsko insitucionalno pravosudno proglašavanje Srba krivim za sve na prostorima Balkana.
I kad je završen tako taj uvodni dio nastupa, tu, nedaleko od Drakulića, Šargovca i Motika, gdje je 7. februara 1942. bez ispaljenog metka ubijeno 2500 Srba, od čega 550 djece; nedaleko od najvećeg srpskog podzemnog grada Gradine i Jasenovca ni jednom riječju se ne spomenuše srpske žrtve genocida iz Drugog rata. Ne mogavši da ne postavim pitanje i naglasim niz nekih faktičkih grešaka, koje su se iznijele i ona najkrupnija, da tu, u središtu velikog zločina ni jednom riječu se nije spomenuo genocid u NDH. To nam između ostalog govori koliko je to i kulturološki – samoporicajući problem. Naglasio sam i naš sistemski nerad povodom istraživanja i sankcionisanja zločina iz Drugog svjetskog rata s obzirom na deklaracju koju je i sam napomenuo o nezastarijavanju ratnih zločina, a naročito zločina genocida. Spomenem tu i nedavni slučaj iz okoline Gradiške kada se nakon sumnje u porijeklo određenih zemnih ostataka saznalo da nisu iz ovog posljednjeg rata nego iz prethodnog i kada je jednostavno pređeno preko toga. Jasno je izneseno pitanje nije li to diskriminacija žrtava kojoj svi prisustvujemo, neka nova i perfidnija, koja se svakako nadograđuje na onu nacionalnu. Tu „drug tužilac“ predstavnik jedne institucije koja bi trebalo da o tim stvarima vodi računa, punih usta odgovara, u stilu „koga to još zanima“ i da je odmah čim je došao na tu dužnost zaustavio sve istrage vezane za Drugi svjetski rat. Pomenuvši mu rezoluciju i zakonske akte, i dužnost kao i ponovljeno pitanje nije li to diskriminacija žrtava, pokušao sam još jednom da dobijem adekvatan odgovor. Onako ljut, u nevjerici kako ga tako nešto možemo pitati prešao je na sljedeće pitanje. To vam nabolje pokazuje da je pored institucija i rezolucija potrebno, prije svega, imati svjesnog pojedinca, osnovu društva koje razumije procese i ima pravilan odnos prema stradanju. Eto dok centar Simon Vizental i danas širom svijeta proganja ratne zločince, vrši pritiske na sve svjetske vlade za izručenje i zadnjeg starog zločinca , mi smo tu gdje jesmo i dobijamo odgovre kakve dobijamo. Težak je put pred nama, ali ako smo išta naučili ovim dosadašnjim radom jeste da i pored svega nema odustajanja.
Nećemo ovdje posebno pričati o tim očitim načinima relativizacije, negacije poricanja zločina genocida u NDH uopšte i posebno u kompleksu Gospić – Jadovno – Pag. Potpuno nam je jasan kulturološki sklop – sistem vrijednosti iz kojeg oni (načini poricanja) dolaze. Kad smo kod tih načina mnogo opasniji su oni perfidni načini u kojim učestvuju, nažalost, i pripadnici srpskog naroda, nekih institucija i predstavnici organizacija koje uveliko djeluju i na našim državnim prostorima u Republici Srpskoj i Srbiji.
Naime, potpuno je jasno da sistem koji generiše atake na istinu o Jadovnu, na perfidne načine ima svoje produžetke u „angažovanoj nauci“ (mada je pitanje da li je to nauka, ako je angažovana) . Pa, danas imamo tako ljude koji izjavljuju na nekim komemoracijama i dešavanjima koje organizuju npr. srpski organi iz Hrvtaske, da je u Jadovnu za dva mjeseca stradalo oko 15 000 ljudi.[4] U toj jednoj rečenici rečenoj u glasilu – tjedniku Novosti, tj. vođstva SNV iz Zagreba koji samo deklarativno nastupaju sa srpskog stanovišta memorijalzacije, a u isto vrijeme sprovode sve takve događaje onako kako odgovara onima koji poriču i relativizuju zločine, pokazano je mnogo namjere. U ovoj jednoj rečenici koju je izgvorio istoričar iz Beograda ima mnogo perfidnijeg načina poricanja od pukog smanjivanja broja žrtava. Naime, ovom rečenicom se cijepa, smanjuje vrijeme funkcionisanja logora – sistema. Uskraćuje mu se početak, a samim tim ideološka osnova i vezuje se za, recimo, samo šesti mjesec, pa tako i za kontekst ustanka i dr. Dakle, cjepkajući hronologiju logora, izdvajajući pojedine njegove teritorijalne i funkcionalne dijelove gubimo privid sistema izvršioca. Pa, tako na naše pitanje odakle takvi podaci i kako to rečeno je da je takve podatke izbacio kompjuter. A šta se dešava? Tako recimo, lokalno stanovništvo koje je stradalo u blizini kompleksa logora na pojedinim stratištima i jamama ne vodi se kao žrtva kompleksa logora – tu je slučaj jame Jamine iznad Tribanj Šibuljine. Grubišnopoljci koji su tu dovedeni i ubijeni po tim i takvim tvrdnjama jesu žrtve kompleksa, a Srbi iz okoline te jame, takođe, tu pobijeni nisu žrtve tog sistema logora. Dakle, poricanje u stilu „kada se spustimo u jamu ova kost jeste, a ova nije žrtve iz kompleksa logora“. Pa onda i te lokalne žrtve koje su ubijene su vjerovatno žrtve nekog incidenta, reakcija na ustanak, pa možda na kraju krajeva nisu žrtve genocida. Naravno, protiv ovakvog prostornog, vremenskog, kontekstualnog komadanja kompleksa logora smrti i u istoriografiji može se boriti isključivo činjenicama i odgovornim radom kako naučnim tako i memorijalizacijski. U udruženju Jadovno 1941. stalno to imamo u vidu i nastojimo da tako djelujemo. Tu imamo značajnu podršku u vidu dvotomne monografije JADOVNO Dr Đure Zatezala, koji je samo pokazao sve kontinuitete i cjelovitost funkcionisanja sistema kompleksa logora. Takođe, se ne prepuštamo našoj nacionalnoj rani, inerciji, reagovanju na korak suprotne strane, nego se trudimo da neke korake svjesno preduprijedimo i pređemo u inicijativu. Nažalost, nepostojanje sistema zaštite istorijske istine u kulturološkom i naučnom pogledu sa srpske strane otežava nam u mnogome posao, jer izolovani slučejavi, ma koliko rezultat odgovornog rada bili u sukobu sa jednim sistemom, svjesni smo nemaju veliku šansu za uspjeh. Zato se i trudimo i nadamo se da ćemo uspjeti na razne načine da „stvorimo“ svjesnog pojedinca, koji je najbolji put do sistemske reakcije, koja onda može da iskoristi rezultate koje smo već ostvarili.
Isjecanje iz konteksta – omiljeno oružje
Naravno, ta kretanja u kontekstu poricanja i omalovažavanja genocida i prvenstveno srpskih žrtava imaju i svoje globalne obrise. O tome govori i „slučaj“ Aleksandra Korba, njemačkog istoričara, koji je doktorirao na temi Jasenovca –gdje je donesen zaključak da nad Srbima nije izvršen genocid, i da je to slučaj pojedinačnih ratnih zločina, ekcesa, prirodnih nepogoda, gladi i sl. i sve to isključuvo, kako on kaže, na osnovu dokumenata koje on jedino priznaje kao relevantne, tj. onih ustaškog porijekla. Ovo nam pokazuje da nastojanja određenih zapadnih krugova i proglašavanje Principa teroristom, izmjena konteksata Prvog rata imaju svoj nastavak još jači i intenzivniji za Drugi svjetski rat, čija, uvjeren sam, kulminacija tek dolazi u narednom periodu.
U skladu sa takvim nastojanjima , onog još opasnijeg perfidnog potcijenjivanja srpskih žrtava, trpanja svih na Baklanu u jedan te isti koš, koš bezgranične drevne mržnje i zločina, koji se ogleda i u pisanju neke „dogovorne istorije“, koja je uvijek uzgred budi rečeno isjeckana iz konteksta, i gdje se potpuno pogrešno ističu recimo samo „devedesete“. Takvim nastojanjima nimalo ne smeta što svi mi znamo da korijeni istorijskih procesa današnjih dešavanja sežu i dalje od Prvog i Drugog svjetskog rata. Da su ta nastojanja potpuno u skladu sa hrvatskom kulturnom, prije svega antisrpskom, politikom potpuno je jasno. Imamo, tako recimo, projekat organizacije Dokumenta, koja je naizgled nešto objektivna i alternativna zvaničnom hrvatskom stanovištu. Tu je i projekat Osobna sjećanja gdje je početo sa sakupljanjima sjećanja iz posljednjeg rata, prije svega, hrvatskih žrtava pa onda prošireno na Srbe, pa dodata neka sjećanja i jedna i druga iz onog rata. Tako se po tom scenariju, demagoški gledano bezopasnom, „sve su žrtve bitne“ i kome to može da smeta, faktički ponovo svi trpaju u jedan koš. Isto tako zatamnjuju se mnogi istorijski procesi koji su uticali na devedeste, naravno kontekst srpskih žrtava genocida tu je totalno obezbojen. Nažalost, i predstavnici nekih srpskih krugova pa i onih naučnih učestvuju u takvim poduhvatima, recimo sa sjećanjima partizanskih prvoboraca, i onda opet dobijate kontekst sve je to isto….
Takav isti projekat istorijski neadekvatan, projekat dogovornog pisanja politički prihvatljive istorije koju zanimaju samo devedesete, zločini i slično, gdje slutite da opet tu Srbi treba da izvuku najdeblji kraj jeste projekat koji je istovremeno opasan što se njime pokušava nametnuti i neka regionalna saradnja sa izvjesnom zakonskom osnovom. U slučaju da se neko svojim istraživanjima suprostavi tom dogovornom istorijskom konceptu biće i zakonski sankcionisan. Naravno, riječ je o REKOM inicijativi. I ovaj poduhvat opet funkcioniše na onom sistemu diskriminacije žrtava „ova kost jeste, ova nije poželjna, jer je iz onog rata i vjerovatno je srpska“.
To su samo neki od primjera sa kakvim se perfidnim kulturološkim političkim propagandnim sistemima susrećemo u radu na očuvanju istine. Bez obzira na sve i što znamo koliko je težak put pred nama, trudimo se da održimo adekvatno sjećanje na naše mučenike. Potpuno smo sigurni da savjestan pojedinac, sa znanjem i svijesti o pretrpljenom genocidu, jeste najbolja osnova za sistem, prije svega nacionalni koji ćemo jednoga dana imati u ovoj oblasti. I još jednom da naglasim pogotovo mladim ljudima, uspomena – sjećanje na naše mučeničke žrtve – ne može biti nepoželjan, retrogradni čin, za jedan normalan civilizacijski sistem vrijednosti ma kakav on bio, i ako se bar i formalno zalagao za poštovanje vrijednosti ljudskog života. Dakle, stavri memorijalizacije i sjećanja nisu retrogradne, protivne budućnosti, naprotiv, istina je najbolji osnov nečeg takvog, i one definitivno nisu poziv na bilo kakvu mržnju, revanšizam, ali su ujedno i najadekvatniji način prevencije zločina genocida.
Dijelovi ovog teksta su nastali kao priprema za predavanje o Kompleksu logora smrti NDH, Gospić-Jadovno-Pag 1941. koje je održano na Pravnom fakultetu Univeriziteta u Beogardu 24. decembera. 2013.
Predrag Lozo
(Autor je sekretar UG JADOVNO 1941 i predsjednik Udruženja Studenata Istorije „Dr Milan Vasić“ Banja Luka)
