Zašto su nas ubedili da se samo bagra bavi politikom – da bi nas sklonili i na miru radili šta hoće

0
600
Foto: pixabay.com

To što se većina građana ustručava da se bavi bilo kojim vidom političkog aktivizma, rezultat je dugogodišnje devastacije (uništavanja) političkog prostora u Srbiji. Da se razumemo, nije mnogo bolje ni u ostatku sveta, ali da se sada skoncentrišemo na ono gde smo mi.

Elem, ja ne smatram da je društveni, socijalni ili politički aktivizam, za tamo neke druge, koji za to imaju vremena i jak stomak. Ako bi tako svi razmišljali, oportunisti kojima odgovara da se pošten, skroman svet povuče u svoje domove i prepusti njima da o svemu odlučuju i dele plen, imali bi otvoren prostor da rade šta hoće. Ne bi to možda bilo toliko važno da to što oni rade uglavnom nije na našu štetu, a u njihovu korist. Zato ne dajte se prevariti, kad vam nešto smeta jasno istupite i recite: “Ovo ovako ne može i ja ću se boriti da se uradi kako treba”.

Naravno sa reči treba preći na dela.

Te rogobatne reči: politička participacija, društveni aktivizam, socijalna i društvena odgovornost ne znače ništa drugo nego, da kad vam nešto smeta i osećate nepravdu, prevaru, pokušaj da vas neko napravi budalom ili ovcom za šišanje, koja ide na klanje bez otpora, treba da kažete – NE – DALJE NEĆEŠ MOĆI.

Jer šta se događa? Upravo najbrutalniji krug onih, koji na svim nivoima: od lokalnog, preko nacionalnog i svetskog, računaju na to da će preko politike da se obogate za kratko vreme, ne delujući u korist ljudi zbog koji su izabrani i koji ih porezom plaćaju da zastupaju interese građana, e upravo ti, koji bi uradili i najgnusniju stvar, samo da se dokopaju višeg položaja zbog još većeg novca, ne osvrćići se na štetu koju neki njihovi postupci prouzrokuju ljudima ili životnoj okolini, baš oni računaju na to da će pošten svet reći: “Neću da prljam ruke sa ovom bagrom, neka se neko drugi buni, protestuje, piše peticije organizuje marševe, piše medijima, ionako su svi isti, a moja pobuna neće uspeti jer su oni, bahati političari, jači”.

Da Vas podsetimo:  ŠTA TO IZNENAĐUJE, KOD DOKTORA NESTOROVIĆA?

E, pa jači su dok ih mi puštamo da budu jači!

Navešću vam primer jednog malog lokalnog “nepuštanja da bagra bude jača” i onog , sad verovatno već svima poznatog, globalnog, poljskog fenomena sa milionima protestanata na ulicama.

NE – Poljakinja i Poljaka odluci države da zabrani abortus odjeknulo je do meseca i nazad i tri puta obišlo svet. Ovom prilikom ne bih ulazila u razmatranje same tematike dozvole ili zabrane, jer to nije tema, samo mogu reći da ja lično podržavam pravo žene da odlučuje o tome šta će se dešavati sa njenim telom i da o tome ne može odlučivati niko drugi sem vlasnice tela. Tema je da su ljudi izašli na ulice, pokazali svoju brojnost, upornost i odlučnost. Jasno su stavili do znanja poljskom establišmentu i Ustavnom sudu da se takva odluka ne donosi na prečac i da je ogroman broj onih koji je ne podržavaju. Ženski štrajk je uspeo da utiče na promenu javnog mnjenja: anketa koju je sproveo jedan poljski portal  pokazuje da 54% javnosti podržava proteste, dok se 73% ne slaže sa odlukom Ustavnog suda.

Drugi, mnogo manji, ali nama vrlo važan, lokalni slučaj, desio se u mojoj rodnoj opštini Novi Bečej, kada je lokalna samouprava odlučila da pošto joj fali para u budžetu, protivzakonito naplati dugovanja koja su zastarela. U opštini, koja na papiru broji 19.000 stanovnika sa pravom glasa, poslato je 9000 opomena, što praktično znači da ju je dobilo svako domaćinstvo. Ljudi su se pojedinačno bunili i intervenisali odlaskom u opštinu, ali sve dok se nisu organizovali oko prikupljanja potpisa na peticiji, kao pojedinci bili su lagani i olako shvatani, bez realne šanse da promene nelegalnu odluku opštinskih vlasti. U trenutku kada su funkcioneri na vlasti videli da je broj potpisnika peticije svakog dana sve veći, da potpisuju pripadnici svih političkih partija, čak i njihovi članovi, da mediji izveštavaju svakodnevno, popustili su i priznali da su pogrešili. To je bilo glasno i jasno novobečejsko – NE, pokušaju omalovažavanja, nelegalne pljačke i iživljavanja bahatih moćnika.

Da Vas podsetimo:  "SLIČNO SE SLIČNOM RADUJE!"

Nije uvek lako, nije uvek pozitivan ishod, ali je nezamenenjiv osećaj da nisi pognuo glavu pred nepravdom, da si pokušao da se izboriš za svoje pravo. Da nisi dopustio da bagri prođu malverzacije i prevare u tišini, bez otpora, sa tvojom pognutom kičmom, da nisi okrenuo glavu na drugu stranu uz reči: “Neka se buni neko drugi ja ne mogu… ”

Jer ako se ti ne izboriš za sebe, za svoja prava da ne budeš oštećen, prevaren, opljačkan, ko će?

Kad jednom shvate da im bezočni bezobrazluci neće proći, dva puta će razmisliti pre nego što pokušaju novi i to je ustvari cilj cele priče – da shvate da ih neko posmatra i da ljudi neće dozvoliti novo maltertiranje bez jakog otpora. A to je proces koji traje i zavisi od naše odluke da ne popuštamo pred njihovom bahatošću i njihove sposobnosti da shvate da su oni tu zbog nas, a ne mi zbog njih, da se ne mogu bogatiti nelegalno, “derući kožu sa leđa” malim, običnim, ljudima, da ne mogu zbog svoje zarade prodavati naše prirodne resurse ili dovoditi najprljavije fabrike, od kojih imamo više štete od zagađenja, nego koristi od većeg broja bedno plaćenih radnika.

Deviza da se pristojan svet ne bavi politikom u ovim vremenima “džungle na asfaltu” više nije prihvatljiva. Ne, apslutno je nepristojno zagovarati političku pasivnost, “gledanje svog posla”, zatvaranje očiju pred nepravdom, malverzacijama i krađom.

Pa onda… da budemo pristojni.

Nevena Subotić
Izvor: Hvatači pažnje

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime