Zima našeg (ne)zadovoljstva

22
1804
Foto: ozonpress

Neko iz belog sveta, ko ništa ne zna o Srbistanu i Srbistancima, i ko ove zime zabasa na ove naše nesretne prostore zasigurno se ne može oteti utisku da je u zemlji pravdoljubivog i natprirodno ineteligentnog naroda sve kuva od opštenarodnog nezadovoljstva. Da su nezadovoljstvo i rezigniranost ovih zimskih dana zajednički imenitelj srbistanskog življenja.

Recimo na slavama, to su ovde najpopularnije političke tribine, retko će te od koga čuti neku reč hvale glede aktuelnu vlasti i kvaliteta življenja, a ne daj bože da je neko glasao za gospodara Vučića i njegove, s koca i konopca skupljene, naprednjake. Na društvenim mrežama i internet portalima iz svakog komentara provejavaju bunt i nezadovoljstvo. I nema u tome, s obzirom kako i šta živimo, ništa nelogično. Osim što to opštenarodno srbistansko “nezadovoljstvo” traje decenijama unazad, a ova, kao i sve prethodne, vlasti uprkos svemu što joj se stavlja na teret, na izborima dobija ubedljivu podršku.

Nekome ko je ovde zabasao iz belog sveta sve to može izgledati sumanuto ali ne i nama Srbistancima.

Nama su od malih nogu u glavu usađivali kako šut ne može sa rogatim, kako je strpljen spašen, kako nije uputno ljutiti onoga koga je moliti, odnosno da je najbezbolnije i najlagodnije psovati popa u potoku. I taj nauk, bez obzira koliko smo škola završili i koliko sveta prošli, prihvatili smo kao kao aksiom koji se ne proverava. I džaba ona Andrićeva da kada pametni ućute fukara progovori i obogati se. A kada se uz sve to u vidu ima kako su, tokom pola veka socijalizma po meri čoveka, naše nesretne roditelje ubeđivali da su sve što imaju posao, platu, stan, obrazovanje… dobili zahvaljujući milosti vlastodržaca onda je naša klinička slika donekle razumljivija.

Da Vas podsetimo:  Dinar

I nema to nikakve veze, što neki tvrde, sa nacionalnom neobrazovanošću jer u uređenim državama, koje su nam uzor, većinu ipak ne čine visokoobrazovani. Biće da je nešto drugo tu u pitanju. Biće da je u pravu bio Koča Popović, šta god mislili o njegovoj komunističkoj prošlosti, kada je još pre nepune tri decenije, u vreme nacionalnog onesvešćenja na prostorima blagopočivše Juge, ukazao:

– Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom.

I kako sad iz klopke u kojoj smo sami sebe zatočili?

Aleksandar Arsenijević

ozonpress.net

22 KOMENTARA

  1. @Srdjan
    Приметио сам да волите да поједностављујете ствари. Ко каже да “ smo neduzni jaganjci koje svi hoce da kolju“? Ко одриче „da smo mi Srbi za bilo sta odgovorni“? Не треба полемисати са замишљеном тезом. Знамо да народ није невинашце. Одакле је дошла олош-елита ако не из народа? Право је питање, како се наметнула? Зашто немамо критеријума, где смо их погубили? Када кажете „da je nasa tragedija sto je gradjanska Srbija uvek odstupala pred agresijom ruralne“, Ви у ствари на други начин изражавате ону чувену мисао Латинке Перовић, да је Србија увек у ратовима губила оно што је у ретким периодима мирног грађанског живота мукотрпно стекла. То је она њена чувена реплика на реч Добрице Ћосића, да је Србија у миру губила оно што је стекла у ратовима. А тачно је и једно и друго – делимично. Ја имам утисак да сте Ви један нестрпљив млади човек који хоће да проведе свој живот у материјалном изобиљу и ван оптерећујућег домашаја дневне политике. Ја Вам то не замерам. Ви сте, са свог аспекта потпуно у праву, као што је уосталом свако са свог становишта у праву. Ипак, смета оно што рекосте, да је Коча Поповић „, jedan od najobrazovanijih i najcasnijih ljudi koje smo imali.“ Није ваљда?! Прво о части. Цинцар Коча је из трговачке породице војних лифераната, који су српској војсци испоручивали брашно помешано са песком. Зато их Београђани зову Пескари. А да је један од најобразованијих… А шта је са Браном Петронијевићем, Ивом Андрићем, Исидором (Секулић, не Бјелицом),Аницом Ребац, Слободаном Јовановићем – могао бих дуго да набрајам. Коча је завршио филозофију на Сорбони. Прикључио се тада помодном надреалистичком покрету, такав је човек био, покушао да га пресади у Београд, крахирао је као писац. Доказао се као војсковођа, дакле у ономе што није учио. Међу шумцима њему није тешко било да буде фаца. Волеле су га жене, то је ОК. Волеле су га жене оба пола.

    • Daleko sam ja od mladog dragi gospodine, ove godine cu napuniti 58 i to vec odavno u inostranstvu. A Latinku Perovic duboko postujem, kao i Kocu Popovica, iako nikada nisam bio komunista. Kada govorim o sukobu gradjanskog i ruralnog, ja govorim o jednom sizofrenom fenomenu. Ovde u Americi ljudu odu u velike gradove, jer zele da iskuse i dozive vise od ustajale dosade malih gradova. Nasi provincijalci zive, na primer, u Zitoradji i sanjaju da dodju u Beograd, i kada konacno dodju, odmah pocnu da od Beograda prave Zitoradju. U Francuskoj Pariz je centar svega i ljudi to tako dozivljavaju, a kod nas svi mrze Beograd jer je kobajagi uobrazen, sebican, nadobudan, a nije. Da jeste ne bi Beogradjani sa dva kofera, kao sto sam ja, odlazili, jer nisu dobrodosli, a provincijalci ostajali, sve mrzeci Beograd do podne, a popodne ceo Zapadni svet. I tako u krug do naprednjackog kupleraja koji me zgrazava do dna duse. Postovanje za vas komentar, jer ste pokusali da shvatite o cemu pricam, a niste me oblepili etiketama izdajnika, Sorosevog placenika i ostalih dezurnih krivaca za nasu sopstvenu duhovnu lenjost.

      • Не изненађује што „Срђан“ гаји велико поштовање за Поповића и Перовићку. Обоје имају формално образовање, што импонује комплексашу, а то што из све снаге пљују по српском народу је дословце екстатично. Наравно, Латинка и он деле заједничку црту, коју је сам „Срђан“ тако добро сажео: кад неко почне да прича о родољубљу, он одмах гледа где му је новчаник. И да не би дозволили родољубљу да им случајно угрози новчаник, вредно пљују на Србе. Наравно, с пуним новчаником, с висине своје хоризонтале…

        • Pa ne znam ko se vise napljackao, Latinka ili ova nazovi-patriotska bagra. Nesto ne verujem da je Latinka. U Srbiji se pare mlate na laznom „patrijotizmu“ koji se uvek prelama preko tudjih ledja i zaliva krvlju tudje dece. I ne pljujem ja po Srpskom narodu, vec po svima vama, koji ste nas u crno zavili, zemlju od mladih i obrazovanih ispraznili i u Farmu pretvorili. Mi iz Druge Srbije nikada nismo vladali Srbijom, vi ste i svaka vam cast na rezultatu. I jos nesto, moje ime je Srdjan i nema potrebe za navodnicima, ja pisem pod svojim imenom, a ne detinjastim profilom tipicnog kompleksasa.

          • Не знам да ли је сенилност, или навика врдања, али ено те у посту изнад – да не идемо даље – како пљујеш српску „провинцију“, која је за тебе очигледно све што није „Београд са педигреом“. У том контексту, то што кажеш да пљујеш на мене чини да се осећам стварно добро. А што се тиче Латинке, врло је илустративно што ти је икона она, која никад ништа за српски народ није урадила, осим што га је пљувала да би лизала чанак најјачих, а не рецимо Михајло Ђурић, српски академик коме је, за Тита, спаковала две године строгог затвора зато што је 1971. критиковао амандмане на устав СФРЈ, који су на крају довели до рата и крвопролића. Успут, видим да је „комлексаш“ погодио мету, и нисам изненађен…

            • Извињавам се, треба: …коме је за ћопавог Броза спаковала две године строгог затвора…

              • Ajde sto je ta komunistcka spodoba od Latina „smjestila“ divna Covjeka u zatvor, no sto ga je raspinjala, ubijala, psihicki satirala… Za zasluge u progonu stpske pameti gazda joj Copavko nagradio ju je: po obavljenom joj prljavom zadatku noga u straznjicu! A Copavko: bez problema nasao druge „srbe“- nadmetali se da mu vise o straznjici. A ova od Latina: nepismena baba po drugima najpismenija- kao i k o c a im…

      • Mili nas Srdjane,
        Nas si- vrati se!
        Znamo mi sta te otjera, kao i bezbroj drugih, ali ti nisi za t a m o njih- vidi se po pisanju Ti. Nikakvi smo mi, ali za sebe, a t i Tvoji su z l o za svakog; ovi „nasi“ (i mi s njima) ubijaju nas- kao svoje, ti Tvoji i „svoje“ i tudje!- kakva razlika! A Srbin- ako je?!- ne doprinosi- svojim radom!- ubijanju nekog t u dj e g, nije mu po dusi; Tvoji, za kratka vremena, na hiljade djece nazvjerskije pobise, a i Ti ih finansiras, Srdjane; jos zboris kako je to „uredjeno drustvo“!Ne sporim, kao sto fizicki ne mogu da spore ona pobijena djecica… Zato, bjezi od kuge, nisi Ti za to… A nisi ni da bydes robotom- rad/malo jadna kreveta/rad… Zato: bjezi od kuge, idi u narod…

        • Ма које хиљаде убијене деце, немој да им закидаш. Само један скорији пример, у Ираку су пре првог испаљеног метка санкцијама побили између трећине и пола милиона деце испод 5 година. О овом су писали амерички мејнстрим медији, М.Олбрајт, тада амерички амбасадор у УН, упитана да ли се може оправдати смрт пола милиона деце, више него у Хирошими (и Нагасакију), ладно изјављује на националној телевизији да је вредело тог што желе да постигну. Очигледно, Американци су се сагласили, јер није било никаквих протеста, власти цинично наводе то као један од разлога за инвазију, „да би спасили ирачку децу“. Санкције се настављају, а најгоре по ирачку децу тек долази, у виду 2000 тона осиромашеног уранијума због којих данас, између осталог, прво што младе мајке у Ираку питају докторе није „да ли је дечак или девојчица?“, него „да ли је нормално?“. И ту ће опет доћи неки „Срђани“ да нам „објасне“ да су примитивни Ирачани сами себи криви за све, а да су западне убице узор цивилизованости и културе…

          • Ne zakidam skotovima, Vlado, nego tesko prevaliti: milione grobica…uzasno, nepojmljivo, cudo od Planete koja je sposobna nositi takvo zlo, a sve od onih skotova… Jedan grobic- Iljusenka- i Nebo pjeva na Zemlji- kakav duh za razliku od ovih skotova od kojih i Nebo lelece… Daleko nam njihov „lebac“.

  2. Gospodine Arsenijevicu, u svemu ste u pravu, To komentari dezurnih narikaca nad Srpskom sudbinom, najbolje pokazuju. Ne daj boze da smo mi Srbi za bilo sta odgovorni. Mi smo neduzni jaganjci koje svi hoce da kolju. A sto se tice pokojnog gosp. Koce Popovica, on je, sto god mislili o njegovim politickim ubedjenjima, jedan od najobrazovanijih i najcasnijih ljudi koje smo imali. I jos da dodam da je nasa tragedija sto je gradjanska Srbija uvek odstupala pred agresijom ruralne. Nije ni cudo, jer ruralna Srbija nikad nije mrzela nikoga vise od svog gradjanstva. Zato i jesmo informersko-rijaliti plemensko nadri-drustvo.

  3. ako sam dobro razumeo da se danas vrate turci na vlast i da organizuju izbore kao ovi danas,turci bi stalno pobeđivali.Ako sam dobro razumeo pisac je to hteo da kaže.

  4. Daleko pamet dogurala kada joj za govor o duhu jednog naroda sluzi, kao primer, „misljenje“ n e k o g koce; jos gore: tesko duhu naroda kome je merilo vrednovanja pljuckanje nekih k o c a; i kraj: kraju se primak’o duh naroda kojem se prima pljuckanje
    k o c a…

  5. Nije lepo početi tekst pominjući Srbistan i Srbistance. To je već neka distanca. Tu je i neskriven prezir. Kao, oni (oni?) su primitivni, nerazumni, za razliku od mene koji poznajem ovaj svet i zakone po kojima se on vlada, mene koji sam racionalan, emancipovan itd itd, sve u superlativima. Primitivizam postoji u našem narodu. Glupo ga je prevideti, ili ignorisati. Borba protiv primitivizma mora biti zadatak nad svim zadacima, imperativ i lajt-motiv delovanja jednog osvešćenog a dobronamernog subjekta. Istovremeno, borba protiv primitivizma ne sme dovesti u pitanje ljubav prema narodu iz koga je dragoceni subjekt potekao, jer bi se u suprotnom pretvorila u prinudu, izgubila svoj smisao i postigla obrnute efekte, a tu priču veoma dobro znamo. Primera, baš u tom inostranstvu na koje se kao uzor poziva autor, ima koliko hoćete, ali ne onakvih kako on, autor to misli. Šta mislite, da li su Gandi, Nehru, Indira bili na nivou prosečnih Indusa? Ne, oni nikada nisu osetili oskudicu, bili su vrhunski obrazovani, mladost im je prošla po engleskim školama i univerzitetima, ali nikada nisu prezreli svoj siroti narod nego su se vratili u onaj jad i očaj, delovali iz sve snage i učinili koliko su mogli. Dostojevski se nije odricao svojih Rusa, mada je veoma dobro znao i opisao njihove mane. Njegovi uzori nisu bili Nemci. De Gol se nije postideo Francuza čak ni kada su svojim držanjem u ratu možda to i zasluživali. On je iz pepela podigao Francusku. Može li neko to da negira? Oko 1900. bilo je u Srbiji dosta mladića koji su se školovali na zapadu, ali su se vraćali i radili s energijom koja je bila ravna njihovoj ambiciji da preobraze, na bolje, Srbiju, čiju su zaostalost bolno videli i osećali i propatili. Da pomenem samo Skerlića, Davidovića, Draškovića, Jovana Cvijića, a ima ih mnogo. Nisu to Brnabići, niti Kori Udovički, niti Đelići. Druga je stvar šta su i koliko postigli, da li je to bilo ono što su hteli, koliko su lično stradali i koliko gorčine progutali. Ima jedna podela ljudi, potiče od reditelja Džona Hjustona, koja mnogo govori. Postoje ljudi koji dolaze i prolaze (Đelići, na primer). Postoje i ljudi koji žive i umiru (Nadežda Petrović, Isidora, Desanka, Mića Popović, Selenić). Kada već potičete iz jednog naroda – a drukčije ne može – onda treba da pravite razliku između naroda i izroda. U ove poslednje spadaju, između ostalih, i skorojevići. …Ali ovde je bilo reči ponajviše o oportunizmu, ljigavosti, ketmanu (Česlav Miloš), apatiji rođenoj iz očajanja, kao i prihvatanju vlasti najnižih i najglupljih iz koristoljublja. A to je jedna već mnogo prizemnija tema i ne želim o tome da govorim. Ozonpres je, mislim, iz Čačka. Žao mi je što je tako. Očekivao sam više.

  6. Шекспировски наслов не поможе аутору да не буде болно плитак, да не кажем нешто горе. Цитира комуњару Кочу Поповића, који за живота једним словом није признао да су комуњаре водиле политику тихог (не увек тако тихог) геноцида против Срба, а камоли да покаже трунку жаљења што је у томе лично учествовао. Или да се на било који начин покаје због тога што је тражио да „савезници“ бомбардују Лесковац, кад је град сравњен са земљом и убијено тричавих хиљадицу-две цивила. Једног комуњару који да би заштитио своје мизерно „ја“ пред самим собом спремно блати тај исти српски народ, који га је изнедрио. А да аутор за две секунде отвори очи, видео би да – јесте, српски народ није савршен, као и сваки други, али – оно што му доноси несрећу је увек било и остало уплитање недобронамерних страних сила, које својом моћи и новцем данас извлаче на површину најгори муљ, у ком се цела земља гуши. Зашто аутор одбија да отвори очи, то је пре свега његово питање…

    • Hm,hmm…da bombarduju nemce !!! A,zasto su promasili ciljeve pitaj amerikance !! Postoje,i zahtevi Draze,da se bombarduje to ne spominjes ??

      • Ма нису промашили, све су погодили, до последње куће. А Коча је са Петровца гледао да се увери да ће Лесковац добити „озбиљно бомбардовање“, баш како је тражио. Немаца је у самом граду било врло мало, у Лесковцу и околини је било више четника, који су га вероватно и држали од краја августа. Коча је неуспешно покушавао да га освоји, и то је био разлог да тражи бомбардовање (као и за Врање, Приштину, Прокупље, Куршумлију…). Све у операцији ћопавог Броза, који је Србе из Босне (партизане) повео у поход на Србе у Србији (четнике) да се Срби закрве и поделе, док су Британци задовољно трљали руке. Оценили су да ће ћопави као несрб бити ефикаснији у неутралисању Срба у послератној Југославији – посебно имајући у виду да су се тзв. „Хрвати“ тешко компромитовали са НДХ – и већ су с њим имали аранжмане, што се показало већ за неколико година. Тако су Срби постали народ који је у новој Југославији био подељен на пет република и две покрајине, где су покрајине постале републике над републиком, јер је ужа Србија морала да има њихову сагласност у доношењу одлука на републичком нивоу, а покрајине нису морале да имају сагласност Србије на покрајинском нивоу. Зашто су Срби једини народ који је у СФРЈ био национално разбијан и сакаћен („Црногорци“, „Хрвати“, „Македонци“, „Муслимани“), док су други само јачани национално? На то бих волео да Коча одговори, мада одговор већ знам: „Партијска линија“. Биће да су им линију писали Британци…

        • Gram pojasnjenja: da je namjera da se bombarduje samo s r p s k o- ne ni cetnicko, ne ni partizansko, mada su i jedni i drugi, nazdravlje!, Srbi ( !tako htio Broz i „srpske“ zlikokomunjare)- najbolji dokaz ono sto , vec, napisah, a u „obracanju“ „srbi“: ni cetnika, ni partizana, Nhemaca, ni Italijana, vec samo srpski seljak (a okolo sve hrvatski seljaci!) i „nasi“- srpski- ondasnji i danasnji najveci prijatelji Englezi bombarduju Srbe, a divno zdanje Manastira Krka unistavaju- rastao sam uz te tridedet godina pod vedrim nebom unistene, spaljene freske; a nadomak tog zdanja katolicke crkve- pa, naravno, niti tuku njoh ni njihove stanovnike- ta, oni su Hitlerova, tj. „saveznicka“ vojska, jer rat se blizi kraju, snage se prestrojavaju: zajedno, kako Cercil isplanira, sa Njemcima po pravoslavnim narodima; i znam dobro: nekoliko seoskih dzilitkomunjara radovalo se tom cinu „saveznika“ ,a narod- Srbi-,zbunjeni, masovno bjeg u brda; hrvati nisu bjezali! Za istinitost ovoga obratiti se Eparhiji Dalmatinskoj; moze i „Eparhijskoj Centrali“ u Beogradu- mada je ovo, sada, biskupskom ispostavom Vatikana, te nisam siguran u verodostojnost njihovog moguceg iskaza…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime