Živi ili mrtvi

0
1064

krst-1Moramo koračati oprezno, nažalost se i suviše često dešavalo da zalutamo. Zato je sada važno da stalno proveravamo da li smo na onom pravom, ispravnom putu. Ako budemo slušali druge, skoro sigurno ćemo zalutati. Nemojmo očekivati da nas neko podržava dok hodamo onim jedinim pravim, Bogougodnim putem. Kako da oni koji nemaju ni srce ni duše budu ravnodušni prema tome. Oni ni manje „grehove“ nisu mogli da nam oproste. Dok idemo putem predaka nećemo sigurno čuti kako nas takvi iskreno bodre. Jedino je sigurno: da smo krenuli nekom drugom a ne stazom svojih predaka, tada bi dobili podršku. Tada bi čuli bodrenje, obavezno bi bili propraćeni aplauzom.

Kada bi se to dogodilo, morali bi dobro da oslušnemo ko nas to bodri, aplaudira, daje podršku. Morali bi dobro da razmislimo gde smo to kad nam ti i takvi daju podršku, ima li nam spasa kad nam oni tako radosno aplaudiraju. Možda nekome prijaju aplauzi, ali ne smemo smesti sa uma da se od njih ne živi. Aplauzi brzo prolaze a tada svakom ostaje da se suoči samo sam sa sobom. Da se suoči sa onim što smo bili i onim gde smo, nažalost, sada. Tada ćemo moći da pogledamo u ogledalo samo ako nismo izdali veru, pretke, potomke i sebe. Suočiti se sa sobom i svojim delima je najteže. Kada ostanemo sami pred svojim odrazom, nema više nikog kome se možemo pravdati, koga možemo zavarati. Tada nema nikog ko nam pred samima sobom može staviti novu masku ili nas sakriti.

„Vreme ne postoji. Postoji samo trenutak, a u tom trenutku je sav naš život. I stoga, u taj trenutak treba da uložimo svu svoju snagu.“

Lav Nikolajevič Tolstoj

Ako propustimo svoj trenutak, svaki sledeći će biti samo puko preživljavanje. Naš život je sada, zato je samo sada naš trenutak. Ne možemo i ne smemo ostaviti potomcima da ispravljaju manjak naše hrabrosti i nemanja vere. Oni koji nemaju vere plaše se da žive, strah ih je od njihovog trenutka, a u stvari nisu ni svesni da su takvi već mrtvi. Mrtvi i živi nemaju mnogo zajedničkog, jedino što će se mrtvi uvek truditi da za sobom povuku što više živih. Oni koji to ne shvate na vreme biće uhvaćeni u tu mrežu zla i neživota.

Šta rade i šta uopšte traže živi među mrtvima? Zašto bi oni koji žive po onim jedinim mogućim vrednostima pokušavali da razgovaraju sa onima koji su davno izgubili sve vrednosti? Sa onima koji su, nemajući hrabrosti za častan život, izabrali onaj prividno lakši, pun laži i prevara. Sa onima koji, ne uspevši da odbrane sebe i svoje lažne vrednosti, nemajući dovoljno snage da prihvate istinu, sad izmišljaju opet nešto nemoguće i ponovo to žele da predstave kao normalno.

Da Vas podsetimo:  O Dari i Dijani iz drugog ugla

Zapad nam nameće lažnu slobodu, ubeđujući nas da je to onaj privid koji nam pružaju njihovi nemoralni zakoni. Oni zakoni koji dozvoljavaju sve pod parolom ljudskih sloboda i nekakve demokratije. A čini se ipak da im je ponajviše stalo da dozvole one nelogičnosti koje oni nazivaju slobodom a koje za rezultat imaju neprirodnu, nehumanu , neiskrenu i nepravednu sredinu. Da bi varka izgledala logičnije, sve to nazivaju slobodom izbora. Sloboda sigurno nije raditi sve ono što je neko uneo u sulude zakone po kojima te posle primoravaju da živiš. Sloboda je kad te ne primoravaju na činjenje onog što ne želiš. Onda kada živiš u skladu sa prirodom, po zakonima humanosti, ljubavi, pravde, istine.

Ne sme se dozvoliti vampirima današnjice da u nama nađu žrtvu. Da mrtvom zapadu dozvolimo da se, hraneći se pravoslavnom duhovnošću, oživljava dok ubija pravoslavnu dušu. Vraćajući zapadne vampire na trenutke u život mi istovremeno guramo sebe u ambis njihove beživotne sredine. Kao što pravi vampiri preživljavaju hraneći se uvek svežom krvlju nove žrtve, mrtvi zapad preživljava hraneći se iskrenom pravoslavnom duhovnošću. Dobro znajući da ćemo, kad nam to iscrpe, postati kao oni – živi mrtvaci. Postaćemo isto što i oni: telo bez duše, još jedan narod bez života. Telesa koja bezidejno hodaju i, nemajući više odakle da napajaju svoje duše, gube svaku vrednost, postaju mrtvaci bez nade u spasenje.

Ne možemo više lagati sebe, a na to i nemamo prava. Nema nikakvog smisla kriti se iza lažnih krilatica poput onih: „pa neće valjda nas“, „šta smo mi mogli“, „pa nije se moglo izbeći“, „ako je već jednom bilo, neće valjda opet“ , „ nisam ja kriv, drugi su izdali“… Tačno je da mi nismo izdajnici samom činjenicom da su nas vlastodršci izdali. Tačno je da to što je neko trenutno u mogućnosti da odlučuje u naše ime ne znači da je to ujedno i naša odluka. Ali je netačno da nismo krivi: mi snosimo odgovornost za svaki trenutak vremena u kome živimo. Ne možemo očekivati da je dovoljno naše deklarativno neslaganje koje iznosimo za nekim kafanskim stolom, a suštinski samo sležemo ramenima. Život se mora braniti realnim delima. Onaj ko je zaista pravi Srbin i nosi kod odgovornosti u sebi uvek će naći pravi način za delovanje, za pobedu.

„Kad su te izdali, isto je kao da su ti polomili ruke. Oprostiti možete, ali zagrliti već ne uspevate.“

Lav Nikolajevič Tolstoj

Zašto bi i pokušavali da zagrlimo one koji su nas izdali? Samo, nemojmo zaboraviti da je naše nečinjenje isto što i zagrljaj. Sreću i ponos možemo da vratimo samo onda kada shvatimo koliko moramo da budemo zahvalni za ono što nam je Bog već dao. Za ono što nam je ostavljeno u amanet a za šta su naši stari natapali svojom krvlju svaki pedalj Otadžbine. Srećni i ponosni možemo biti samo onda kada ne budemo od drugih čekali da nam čine, kada od mrtvog zapada ne budemo tražili da nama udahnjuje život, već kad prihvatimo činjenicu da smo mi ti koji smo živi i koji moramo da uradimo nešto da bi to i ostali. Srećni i ponosni ćemo biti onog trenutka kada ponovo postanemo Srbi. Ne trebaju nama rešenja mrtvaca sa zapada, poslušajmo svoju dušu i ne zaboravimo da smo živi.

Varate se nije gotovo
Pamtimo kišu pepela i dušu
Jednog naroda koji živi večno.
Pamtimo srca vojnika i vreme
Koje je nekad bilo srećno.

Pamtimo sirene i gromove,
Pamtimo topove i sve što je
Htelo da nas pregazi. Mi ćemo
Zauvek uspravno stajati, a zlo
Više neće moći da prolazi.

Prestaće kiša pepela, izrašće
Beli božuri ponovo.
Varate se ako mislite
Da je sa nama gotovo.

Mi se još uvek borimo,
Još uvek volimo i krojimo
Sreću od kamena.
Dušu Svetosavca ne dotiče
Zub vremena

Jelena B. Lončarević

Nikakav zub vremena ne sme nagristi svetosavsku dušu. Kao što će beli božuri uvek iznova nicati, i duša pravih Srba uvek će se boriti puna vere u budućnost kakvu zaslužuje. Živeće ovaj narod večno bez obzira na planove i želje zapada. Naravno da nas zapad ubeđuje u svoja verovanja ali svetosavac zna da za život nije presudan novac. Da novac nikad nije činio suštinu života već da su mu oni bez duše, nemajući čemu drugom, davali preveliki značaj. Pokazaće nam se da, kad živimo svetosavski, svega ima dovoljno i ničega previše. Pokazaće se da je težnja za materijalnim težnja za prekomernim. Zapitajmo se ko su u stvari oni kojima nikad nije dovoljno. Razmislimo ako neko ima previše, da nije možda neko drugi ostao bez dovoljnog?

Da Vas podsetimo:  AFORIZMI-NAŠA SPREMNOST

Čim čovek nečeg ima previše ili prekomerno a to ne deli sa onima koji nemaju dovoljno, postaje gord, počinje da gubi dušu. Čovek koji je ponosan, čovek verujući moći će uvek uspravno da hoda bez obzira na količinu svog materijalnog bogatstva. Onaj ko zbog materijalnog izgubi dostojanstvo nastaviće da se kreće kroz život puzeći. Dok živimo ispravno, uvek će nam se pružati prilika da steknemo i dovoljno materijalnog. Izgubimo li duhovnost iz duše zbog materijalnog i počnemo da puzimo, nikad više nećemo moći da povratimo izgubljeno dostojanstvo. Nikad više, i ni sa kakvim novcem nećemo moći da hodamo pravo. Ponos i dostojanstvo su nam samo jednom dati, samo se jednom mogu izgubiti. Ako dozvolimo da se to dogodi moramo biti svesni činjenice da ih više nikad nećemo povratiti.

Nećemo valjda biti od onih koji svaki dan čekaju „bolje sutra“, cele godine lepše vreme, nismo mi oni koji misle da sreća dolazi sama od sebe. Znamo mi da sreća prati hrabre i dolazi samo onima koji je zasluže. Svetosavska duša je uvek znala kako da sreću zasluži. Možda je jedina greška što je, ne želeći da se gordi, Srbin nekako uvek manje verovao u sebe nego što je to trebalo. Kao da nikad nismo bili svesni svoje snage, sve dok nam sateranima uza zid ta snaga nije postajala jedini izbor. Možda smo i sada već saterani uza zid od zapada, samo toga još nismo svesni. Možda je vreme da počnemo da koristimo svoju snagu. A ako i nismo još uvek saterani uza zid, nemojmo to ni dozvoliti.

Ostanimo svetosavci u duši i pokažimo da smo lavovi u srcu, oterajmo zapadne miševe. Neka znaju da jesmo Božja jagnjad za sve iskrene duše ali da smo i vukovi za one koji nas ne poštuju, za one koji hoće da unište naše živote. Možemo čekati da se loše vreme popravi, to ima nekog smisla. Ono što sigurno nema nikakvog smisla je da od pokvarenog i trulog zapada očekujemo pravu i iskrenu ruku ili podršku. Oni za tako nešto nisu sposobni, oni se na iskrenost i pravednost moraju uvek prisiliti.

Da Vas podsetimo:  O nezavisnosti Srbije

Odluka za prave Srbe je odavno doneta, nećemo dozvoliti da nas zapad svojim prevarama drži u mraku, obećavajući da će biti sve u redu i da će nam uskoro upaliti svetlo. Mi svetlost vere i vatru života nosimo u sebi. Svetlost i vatru koju su nam preci ostavili i koju niko ne može da ugasi, jer su je oni izvojevali nikad se ne odričući pravoslavlja, nikad ne gubeći čast i ponos. Ta svetlost i vatra uvek iznova ozari naša srca, uvek rasprši i rastera zapadnu tamu. To je ona svetlost i vatra koja uvek podiže temperaturu naših srca do vrednosti koja ne dozvoljava zapadnim virusima da prežive. Upravo uništavajući te viruse uspeli smo kroz vekove da preživimo.

Nije važno da li je čovek živ ili mrtav biološki, mnogo je važnija duša, mnogo je važnije ono suštinsko. Jedino važno je da znaš za šta živiš i da li znaš zbog čega bi umro. Ako ne znaš zbog čega živiš, već si mrtav, iako ti to trenutno možda nije jasno. Ako znaš zbog čega bi umro, ostaćeš kroz svoja dela zauvek da živiš. Pravi Srbin je uvek znao zbog čega, kako i zašto. Zato će uvek i ostati da živi.

Nenad Blagojević

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime