Životna klackalica

0
1422


Levi bek  Partizana Refik  Kozić požuruje nezainteresovane skupljače lopti na stadionu pod Bežigradom u Ljubljani. Nije ostalo mnogo vremena do kraja odlučujuće utakmice sa domaćom Olimpijom. Rezultat 0:0  raspršuje im snove o šampionskoj tituli kojoj su bili nadomak posle 11 sušnih godina.

“Makso, daj još minut „,

molećivo  iz očaja dobacuje sudiji Dušanu Maksimoviću iz Novog Sada.  Plaši ga već pripremljena za poslednji zvižduk pištaljka u njegovim ustima. Posle izvedenog auta sa sredine terena odigrava pas, a lopta se odbija do Nenada Stojkovića. Razmišlja kako te samo trenuci dele da u životu i sportu budeš čas na tronu, čas ispod  njega. Plaši ga saznanje da je sudijski zvižduk tako blizu i da će cela sezona u trenutku otići dođavola. U pokušaju da šutne na gol Ljubljančana Stojković je samo odvalio jedan poveći busen trave i lopta je odskakutala do slobodnog golgetera Bjekovića. Spretan okret i odmeren šut centarfora Partizana i lopta je  napokon našala traženi cilj.

“Goooool “! – nebo se para nad stadionom. Ima li šta slađe i draže nego osvojiti titulu u zadnjim sekundama nadoknade vremena?  Navijači sa crno-belim zastavama su prepravili zeleni tepih, grleći se sa igračima i valjajući se po terenu. Fudbalski teren sad više liči na zabavni park nego na sportsko borilište. Penje se levi bek na ramena saigrača koji su u zagrljaju napravili živu ružu sreće, hoće još višlje, hoće gore ka nebu gde ga je lansirao nepredvidivi  ringišpil života. Na klackalici sportskog uspeha Koki i drugovi stigli su na vrh u zadnji čas.

Baš tad u isto vreme na stadionu OFK Beograda na Karaburmi razočarani igrači Hajduka ustaju sa trave na  kojoj su sedeli slušajući sa razglasa prenos utakmice iz Ljubljane. Do pre par sekundi bili su šampioni. Rezigrirani šire ruke pogledavajući u nebo:

Da Vas podsetimo:  Za Kosovo Albanci nikada nisu imali svoje ime, kao što ga nemaju ni dan-danas

-Ajme Bože ima li te?

Nekako baš u tim trenucima,  vojnik plavac, baca u oduševljenju konzervu graška u zid slovenačke kasarne u Cerklju kao kakvu ručnu bombu. Ne zna šta će sa sobom od radosti pa vrišti?

Refik Kozić je već na ramenima navijača dižući ruke ka nebu:

-Hvala  ti, Bože!

Nenad Simić – Tajka

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime