U vrijeme kada je gospodar Zete Ivan Crnojević prenio sjedište Zetske mitropolije u novoosnovani Cetinjski manastir, Cetinjsko polje se imenovalo kao Podlovćenski dolac.
Vremenom će ovaj naziv iščeznuti i zamijeniće ga naziv Cetinjsko polje, koji će kao toponim opstati sve do naših dana. Cetinjsko polje i Cetinje kao nekadašnji državni i duhovni administrativni centar Crne Gore dobilo je ime po rijeci Cetinji ili Cetini koja je u daljoj starini proticala sredinom Cetinjskog polja.
Prvi pomen Cetinja u arhivskim izvorima nalazimo u Istorijskom arhivu Kotora (Spisi notara, VII, 13), u dokumentu iz 1440, u kome se između ostalog kaže:
„Godine 1440. indikcije treće, prvoga septembra: Tudor Nenojev Ivanović sa Cetinja (Thudor Nenoe Ivanovich de Zetine), u ime svoje i svojih nasljednika i potomaka izjavljuje ….Sačinjeno u Kotoru, u opštinskoj kancelariji, u prisustvu gospodina Mihaila Pelegrina, suca i gospodina Dragona de Luka, auditora.“
Po dolasku na Cetinje, vojvoda Ivan Crnojević je 1482. u Cetinjskom polju podigao dvorac za rezidenciju, pa se zato 1482. godina i uzima kao godina utemeljenja,tj. postanka Cetinja. Kada i na koji način je dvorac Crnojevića uništen, nauci nije poznato. Jedini dokument o njegovom izgledu je zanimljiva gravira u Cetinjskom Oktoihu petoglasniku iz 1494. godine.
Jedan od potomaka najstarijih stanovnika Cetinja i ktitora najstarijeg hrama Rođenja Presvete Bogorodice, u narodu poznate kao „Vlaška crkva“, Jovan-Jošo Ivanišević (sin popa Filipa), sekretar ministra pravde dr Valtazara Bogišića i poznati kulturni poslenik, u narodopisu pod naslovom ,,Podlovćensko Cetinje“ štampanom u časopisu ,,Javor“ 1892. godine piše o naseljenju Cetinja (Podlovćevskog dolca) prije dolaska Ivana Crnojevića sledeće:
,,Predanje kaže, da nije bio nastanjen Podlovćevski dolac u početku XV vijeka, no tek pri kraju prve polovine HV vijeka doseli se na njega vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatiborac).
Vojvoda Ivan življaše s fameljom u Nišu u vrijeme turskog nasilja, pa se ataka u jednom boju s Turcima, te mu pogine najstariji sin Dragoljub, — on preprati famelju u Raču, a s četom pribježe planini Starog Vlaha, u svoje rodno mjesto, zadržavši kod sebe dva starija sina, Boroja i Vladislava Pošto je prepratio famelju u Guču, Ivan je živio dvije godine u planinama Starog Vlaha, boreći se s Turcima, a u tome rane mu oba sina, te bude prinuđen voditi ranjene sinove kod famelje, a i s druge strane bio je prinuđen ostaviti društvo, budući vojvoda, arambaša četi…
Pošto mu prebolješe sinovi, namisli ponovo tražiti skloništa, pa krene s fameljom iz Rače i na sami Mali Gospođin-dan dođe na Podlovlovćevski dolac ( kako se nazivalo današnje Cetinje) i počine pod današnje selo Ivaniševiće, u Gomile, đe su do skora bile razvaline kućišta, koja je Ivan gradio sa sinovima.
Ivan se doselio na dolac okolo 30—40 god. prije dolaska Ivana Crnojevića na Cetinje, a doveo je sobom ženu Jelicu i sinove: Boroja, Vladislava, Vušura i Dragoslava. Riječica Cetinja. kao da je bila prije toga ostavila tok cetinjskim poljem — te je bilo malo vode, kao obična potočina.
Više je puta Ivan savjetovao sinove, da što prije podignu — đe vide da je najzgodnije mjesto — malenu crkvicu i da je posvete rođenju sv. Bogorodice, pošto toga dana dođoše na podlovćenski dolac.
Još ih je savjetovao, da njega i ženu mu Jelicu ukopaju onđe, gđe uzmisle crkvu graditi — ako 6i umrli prije podignuća crkve; da paze dolac i da ga dobro rade; da im je najljepše mjesto kućama ispod prisoja sjevernijem krajem doca ; da se ljube, slušaju i složno žive; da lijepo primaju gonjenu braću Srbe i da im daju mjesta kod sebe, a da se ne uznose od siromaha; da budu čuvari narodnijeh običaja, svojijeh svetinja, branioca slobode, branioci vjere i zakona i da budu pokorni zetskijem gospodarima.
„Budete li izvršili moje amanete — obično Ivan svršavaše savjetovanje — bićete dostojni zvat se sinovima vojvode Ivana, imaćete pristupa i mjesto kod ljudi i imaćete ovo prvijenstvo, koje od starine ima naša kuća!“ — Ivan je bio u dubokoj starosti i poživio je u novoj postojbini pet-šest godina, pa umre, a naskoro po njegovoj smrti umre i žena mu Jelica. Sinovi ih ukopaju na „Velju Gomilu,“ đe odrede graditi crkvu, a na grobove navale dva velika kamena, koji se i danas mogu viđeti pred Vlaškom crkvom.
Ivanovi sinovi poitaju što prije izvršiti očev amanet i oko trideset godina prije dolaska Ivan-begova na Cetinje na pVelju Gomilu,“ koje je mjesto — đe je danas Vlaška crkva — očito svakom kutu cetinjskog polja, opletu od pruća, a pokriju slamom crkvicu i posvete je rođenju sv. Bogorodice, a u isto vrijeme odrede: ko-god bi se naselio na Podlovćenski dolac mora slaviti ili prisluživat Malu Gospođu, pa je i ovi uzmu za prislugu. Taj njihov dogovor, ta njihova odredba i zbilja izvršavata je kod svijeh stanovnika Cetinja, što je jaki nepobitni svjedok, da su „Cetinjani“ bili prvi naseljenici Podlovćenskog dola. Stanovnici iz okola nazvaše ovu crkvicu „Vlaška“ crkva s toga, što su je podigli dodigaoci iz Starog Vlaha, pa joj to ime ostade za vazda.
Podlovćenski dolac, prozvat je Cetinjem po riječici Cetinji, no pošto je ona gotovo presušila, i pošto je Ivan-Beg- ogradio manastir i dvorac na uvoru rečice Cetinja, pa stanovnici izokola i sinovi vojvode Ivana ne šćeše pošlje zvat Starovlašanima, no „ Cetinjani,“ tako ih nazivahu i docniji doseljenici na Cetinje, pa docnije to ime „Cetinjani“ primiše svi naseljenici Podlovćenskog doca.“
Jovan-Jošo Ivanišević dalje piše da su od četvorice sinova vojvode Ivana Borojeva ( koji je bio Srbin sa Zlatibora,iz mjesta koje se kao toponim naziva Stari Vlah- kao i čitava oblast koja se prostire od Zlatibora do rijeke Ibar) i žene mu Jelice (koja je bila Srpkinja iz mjesta Rača kod Kragujevca) nastali potomci sa prezimenima: Ivaniševići (na Cetinju,Beogradu,Petrovom selu u Šumadiji,Mostaru i Popovu u Hercegovini), Ivanovići(na Cetinju i u Bjelicama), Vušurovići( na Cetinju i u Bjelicama), Dragoslavići (od njih Šabani na Ljubotinju), Dapčevići (sa Vranjine i iz Mrkojevića), Boškovići(sa Cetinja) i Marinovići ( u Grblju, Kotoru i Trstu).
Od Ivaniševića vode porijeklo: Ivaniši u Budvi, Ivančići na Korčuli, Radulovići u Župi Nikšićkoj, Radulovići u Gacku i Popovu u Hercegovini, Ljepave u Hercegovini, Mačuge u Hercegovini, Glavati u Hercegovini i Perašinovići u Kladovu. Borojevića od kojih je vojvoda Ivan Borojev ima i danas na Zlatiboru i Užicama. Krsna slava potomaka vojvode Ivana Borojeva na Cetinju je Đurđevdan a poslužuju Malu Gospođu( Rođenje Presvete Bogorodice) kako su se zavjetovali njihovi preci.
Znameniti srpski etnograf dr Jovan Erdeljanović poslije dugogodišnjih naučnih istraživanja u voluminoznoj studiji „Stara Crna Gora“( Beograd, 1926, st.126), samo potvrđuje pisanje Jovana-Joša Ivaniševića iz 1892.g, i zaključuje sljedeća: „Predanje o doseljenju Ivana Borojeva iz Starog Vlaha i o tome, da su njegovi sinovi podigli poslije nazvanu Vlašku Crkvu, vrlo pouzdano, jer je zasvjedočeno sa raznih strana (kao što smo pokazali)“
Kao što piše Jovan-Jošo Ivanišević crkva je nekoliko puta prepravljana, dok najzad, sredinom 19. vijeka, nije dobila današnji izgled. U prilog tome govori i natpis uklesan iznad ulaznih vrata:
,,HRAM OVI ROŽDESTVA PRESVETE BOGORODICE SAGRADIŠE DONJOKRAJCI PRVI PUT 1450. GODINE – POSLJE PREPRAVLJANJEGA TRI PUTA POSLJEDNI PUT PODIGOŠEGA OVAKO 1864. GODINE“.
Današnji oblik hrama Rođenja Presvete Bogorodice (Vlaške crkve), datira iz 1864. godine. Te godine je proširena i „iznova u klak ograđena“. Oko crkve je bila nekropola sa stećcima, koji su tom prilikom ugrađeni u njene zidove. To je jednobrodna crkva, sa zvonikom ,,na preslicu“, oltarskom apsidom na istoku i portalom na zapadnoj strani. Enterijer ukrašava divan ikonostas, koji je 1878. godine uradio Vasilije Đinovski, ikonopisac iz Makedonije, koji je slikarsku vještinu izučio u Rusiji.
Hram Rođenja Presvete Bogorodice ima svakako jednu od najoriginalnijih ograda u svijetu: oko njene avlije je krajem 19. vijeka podignuta simbolična ograda od 1544 puščanih cijevi koje su Crnogorci zaplijenili od Turaka u ratovima 1858 i 1876-1878. godine. Kada su, 1896. godine Rusi poklonili veliku pošiljku od 30.000 pušaka (ostraguša, ili moskovki), došlo se na originalnu ideju da se potrebna količina trofejnih pušaka izdvoji i da se od njihovih cijevi sagradi ograda oko Vlaške crkve. Ova ideja je realizovana 1897.godine.
Cijevi su raspoređene u 98 polja, između isto toliko stubova. U vrhove cijevi, postavljeni su metalni šiljci u vidu koplja.
U posljednjoj deceniji 19. vijeka zabranjeno je sahranjivanje ispred ove crkve, kako bi se ona pretvorila u svojevrstan spomenik kulture. Groblje je nivelisano ili konzervirano. Jedan broj grobnica je očuvan, i to onih u kojima su sahranjene značajne ličnosti crnogorske prošlosti, kao što su: mitropoliti Ilarion Roganović i Visarion Ljubiša, rektor Bogoslovije na Cetinju-protojerej Stanko Ivanović, knez Grujica Lopičić, Jovan Pavlović – prvi ministar prosvjete i crkvenih djela, Ilija Beara, direktor Cetinjske gimnazije, komandir Zrno Popović, kapetan Tripko Grubačić, ađutant knjaza Danila Marko J. Bjeladinović, Sula Radov Radulović – narodni mudrac i dr.
Zanimljivo je napomenuti da su u hramu Rođenja Presvete Bogorodice (Vlaškoj crkvi) 27.oktobra 1860. godine vjenčani knjaz Nikola Petrović Njegoš i Milena Vukotić, kćerka katunskog vojvode Petra Stevanovog Vukotića, a da je povodom krunisanja Nikole I za kralja, pedeset godina kasnije, 1910. godine upravo u njoj obavljeno blagoradenje kraljevskog para.
