Zlatna milijarda

Sveti savez

0
1825

the-grand-chess-board--e1322080690924Dominantna ideologija u današnjem svetu je liberalizam. To ne znači da se veći deo planete s njim slaže, pa čak ni da pod punom kontrolom ima celu ili veći deo planete Zemlje. Liberalizam danas u punoj meri kontroliše stanovništvo tzv. „Zlatne milijarde“ – zapadne i centralne delove Evrope, Severnu Ameriku, Japan, Južnu Koreju, Australiju… Postoje razlike (Evropa – Amerika – Japan) koje trenutno ne zabrinjavaju vladajuću elitu, ali one mogu postati i znatno veće.

Liberalizam ima punu kontrolu takođe nad onima koji nisu punopravni deo sistema – novijim ili problematičnim članicama EU (istok i jug), kandidatima za članstvo i kandidatima za kandidate, sve na teritoriji Evrope. Puna (skoro potpuna) ekonomska kontrola postoji i na Bliskom istoku, gde se vrednosni sudovi ne smatraju presudnim, ali se mogu zloupotrebiti (tzv. Arapsko proleće). Liberalizam ima takvu kontrolu i nad delom subsaharske Afrike, nekim zemljama Azije i Latinske Amerike.

Ono što čini liberalizam dominantnim nije samo njegova kontrola, koja u ukupnom ne iznosi preko polovine čovečanstva, već i to što skoro da nema ideoloških oponenata, dok ni sam sebe ne smatra ideologijom (priča o post-ideološkom svetu, gde nema „velikih priča“). Do sada najprofilisanija alternativa je južnoamerički socijalizam, koji je po svojoj prilici nijansiran jer nisu jednako „tvrda levica“ vlasti u rasponu od Argentine do Venecuele. Rusija ideološki luta, pri čemu želja za nekom alternativnom ideologijom zavisi od odnosa sa Zapadom – kako su ti odnosi sada loši, možemo očekivati političko profilisanje. NR Kina ima jednopartijski sistem koji povremeno izlazi sa drugačijim idejama, dok je ekonomski tržišna ekonomija državnog kapitalizma (njegov proizvodni karakter se ističe kao bolji od zapadnog špekulativnog kapitalizma). Vredan je pomena i Iranski, zapravo šia-islam model, dok vahabitski islamizam (teoretski nejekstremniji neprijatelj „zapadnih vrednosti“) treba odbaciti zato što je geopolitički saveznik Amerike.

Srbija je u ekonomskom (najvažnijem!) smislu u punoj kontroli liberalizma, teoretskoj i praktičnoj. Oni kontrolišu sve privredne tokove, finansijski kapital, dok se svaka drugačije ideja žigoše kao „kočenje“, „parazitizam“ i slično. Do drugačijih ideja se po pravilu dolazi iz ličnih interesa što je, gle ironije, sa stanovišta liberalizma sasvim legitimno (liberalizam se zasniva na sebičnim interesima pojedinaca). Srpski rečeno, bune se, obično s pravom, oni koji gube „merama štednje“, dok ostali rezignirano ćute a veliki broj ih se nada obećanom privrednom bumu (o kojem nas stalno obaveštavaju sa malih ekrana TV prijemnika).

Ostale oblasti političkog i društvenog života u Srbiji sada nisu toliko bitne. U kulturi će se čak dozvoliti izvesni ziheraški nacionalizam i konzervativizam (slavljenje Milanskog edikta, sto godina od početka Velikog rata, priča ali samo priča o „porodičnim vrednostima“ na kojima država takođe štedi, prisustvo vrha SPC na državnim proslavama iako je iznet veoma negativan stav o politici vlasti prema Kosovu i sl.) Sve to se „kompenzuje“ održavanjem Gej parade, te davanjem medijskog prostora a možda još uvek i para za „projekte“ onim „levičarima“ koji su antinacionalni. Vlast smatra pitanje Kosova i Metohije praktično „rešenim“ na način da ispunjavaju sve zahteve, dok se ne drugim mestima (sever Srbije, Raška) održava nekakva ravnoteža.

Da Vas podsetimo:  Naslovna strana / Kolumne i intervjui Velika petorka za Kosovo i Metohiju je BRIKS!

Kao i na svetskom nivou dominacija liberalizma u političkom životu nije toliko zato što je većina za njega, već što se drugi glasovi praktično i ne čuju. Nisu svi članovi i bliski SNS-u liberalisti, zapravo većina mudro ćuti gledajući nešto da ućari, a oni koji su glasni (često isuviše) deluju u nivou prethodnim pasusom zadatih parametara, čemu treba dodati i veoma glasne napade ideološki slične, a interesima suprotstavljene stranke parlamentarne opozicije, te ostatke ostataka tzv. „Druge Srbije“ koji još nisu na SNS-liniji (kao što je na liniji recimo Luković). Ovde ima dosta fingiranih, a medijski spektakularnih sukoba. Dobra stvar je čišćenje od niza zamlata i pravih parazita, kako političkih (DS, DSS, LDP, G17…) tako i medijsko-„intelektualnih“ (Olja Bećković, Sarapa…).

Postoji bitna razlika između domaćeg i svetskog nivoa događanja. Dok su zemlje BRIKS-a često ideološki neutralne, to ne znači da geopolitički slede žrece liberalizma, zapravo im se ponašanje kreće od opstrukcije do otvorenog sukoba sa planovima Zapada. Nedostatak ideološke dimenzije ima pozitivnu stranu jer se tako izbegavaju sektaške podele ili insistiranje na nebitnim stvarima. Loša strana je što dosta toga zavisi od (ipak trenutne, ma kako ona čvrsto izgledala) vlasti, pa se često izbori čekaju sa dozom nervoze (osim u Kini gde ih nema). Sa druge strane, Srbija je odustala i od svojih osnovnih interesa, pa o geopolitici ovde nema ozbiljnijeg govora, posebno posle napuštanja Južnog toka. Političku situaciju u Srbiji najbolje su opisali prošlogodišnji izbori – jeste skoro 50% izašlih glasalo za SNS koji je potpuno podređen svom šefu, ali zato 50% građana nije uopšte izašlo na izbore.

Međutim, i tamo gde se drugačiji glasovi mogu čuti, i jedino se čuju, na internetu odnosno „društvenim mrežama“, katastrofalna je situacija! Iskrene patriote ili oni koji se tu vrte zarad ličnih interesa, svejedno se ograničavaju na ponavljanje onoga što vide, ideološko čistunstvo i pravoverje, podele na milion „organizacija“ bombastičnih imena i beskrajne međusobne svađe. To nas dovodi do potrebe stvaranja jednog (za početak) foruma gde će moći da se prvo razmenjuju stvarno različite ideje, a onda možda nešto i dogovori.

Da bi se odbranili od zla liberalističkog monopola, neophodan je Sveti Savez svih njegovih neprijatelja – pravoslavnih i rodnovernih, katolika i muslimana, budista i judaista. U političkoj sferi oni mogu biti u spektru od tzv. ekstremne levice ili desnice, do klasičnih liberala koji su protiv ukalupljivanja sveta. Neophodno je napustitu politiku sektašenja, isticanja samo svojeg i cepidlačenja oko razlika koje inače mogu biti bitne, ali sada su nevažne jer je plan „da vas više ne bude“ (kako je rekao poslanički kandidat LDP-a na jednom forumu).

Da Vas podsetimo:  O Njegošu, britanskom arheologu i KiM

Kako bismo se najzad sabirali, a ne oduzimali, potrebno je za početak omogućiti razmenu ideja i znanja (a ne samo vesti i tuđih stavova) što bi se moglo postići jednom fejsbuk grupom. Kasnije je moguće tešnje organizaciono povezivanje i možda i neka akcija. No, pre toga je neophodno doći do ideološke saglasnosti oko najbitnijih pitanja, dok bi ostala bila u potpunosti prepuštena željama pojedinih članova. Jedno od najbitnijih pitanja po kojima je nužna saglasnost, je upravo dozvoljavanje i poštovanje različitih mišljenja o onome što nije ključno za suprotstavljanje pogubnom hodu liberalizma. Za „obračun“ po tim pitanjima mogu poslužiti drugi forumi…

Veća pažnja biće posvećena onome što donekle posprdno nazivaju „levi nacionalizam“. Prvi razlog za to je što je među onima koji sebe smatraju patriotama već sasvim dosta pažnje posvećeno „desnici“ pri čemu se često nekritički sagledavaju i uzdižu neke ličnosti i pojmovi koji to ne zaslužuju. Drugi razlog je što socijalnim i ekonomskim pitanjima nije posvećeno dovoljno pažnje, kapitalizam se prećutno prihvata ili je njegova kritika sasvim jalova (obavezno se kritikuje samo kao „liberalni kapitalizam“ , dok smo protiv bilo koje alternative kapitalističkom sistemu, čak je otvoreno napadamo kao „komunjarsku“). Mi već neko vreme živimo u kapitalizmu, pa ako vam je on dobar – onda ništa!

Što se tiče ideja navedenih u prethodnom pasusu postoji jedna činjenica koja može biti problem, a može biti i prilika. Poznato je da je „elita“ u Srbiji veoma niskog ljudskog kvaliteta, što se odnosi na celu političku klasu. Postoje oni koji zastupaju ideje „levog nacionalizma“ (socijalnu pravdu i borbu za nacionalne interese) no oni ne samo da su ljigavci, nego su o tome svesne i šire narodne mase. To može biti problem, a može biti čak i dobro jer teško da će nam neko doći da iskreno i svesno sledi Vulina ili Vučelu. Postoje i neke minorne socijaldemokratske partije koje su osnivali ljudi koji su poznati po svojim atlantističkim stavovima i mešetarenju oko Kosova ili sistema bezbednosti.

Posebnu pažnju treba posvetiti ekonomiji, koliko god je to moguće. Tu jedini limit treba da budu stručne kvalifikacije, odnosno stručnost onoga ko govori o ekonomskoj situaciji i predlaže rešenja. Koliko se malo pažnje posvećuje ekonomiji vidi se po tome što je DSS trebalo da padne ispod cenzusa, skoro da više ne postoji, pa da se doseti da u program ubaci kako je protiv liberalnog kapitalizma. I to je ostalo na tome, s obzirom da od njih (a ni drugih velikih patriota) ne čusmo šta misle o kursu dinara, referentnoj kamatnoj stopi, nezavisnosti centralne banke i sl.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDAR VUČIĆ I NJEGOV „ZAMBA“

Evroazija i evroazijstvo prirodno su opredeljenje ljudi koji žive na ovim prostorima, na način koji je najbolje opisao A. Dugin. 1) Evroazija je kontinent, jedinstveni prostor od Lisabona do Tokija. 2) Evroazijstvo ima i šire značenje, kao udruživanje zemalja Istoka i Juga protiv hegemonije Zapada. Što se tiče prvog, to se ostvaruje osovinom Peking – Moskva, koja se vidi kroz ŠOS, te niz bilateralnih ugovora, uključujući i onaj gasni od 400 milijardi (najveći ekonomski ugovor u istoriji sveta). Ovoj osovini može se priključiti Berlin (preko njega Evropa) kada napusti atlantizam. Ono drugo ostvaruje se kroz BRIKS kao paradigmu novog povezivanja sveta.

Međutim, kod nas postoji jedno uže posmatranje evroazijstva, koje se bazira na integracije Rusije i njenih suseda, odnosno Evroazijsku uniju (EAU). Stiče se utisak da je ovakvo evroazijstvo samo (marketinški) bolji naziv za političku rusofiliju. Uz to ide i nekritičko sledbeništvo aktuelne ruske vlasti, dok će svaki „donosilac kritike“, ma koliko bila benigna ili dobronamerna, biti optužen da je izdajnik, plaćenik i slično. Evroazijske organizacije u Srbiji se dele na bezbroj frakcija, dok se patriotske (inače vanparlamentarne) stranke u Srbiji raspravljaju oko toga jesu li „evroazijske“, „državotvorne“ ili „suverenističke“.

S tim u vezi, potrebno je ukazati na sledeće činjenice: 1) Srbija nije pozvana u EAU, istina Beograd je pominjan kao nekakav regionalni centar iste oko 2020, no to je delovalo više senzacionalistički nego ozbiljno. 2) Rusija ima i dovoljno svojih problema, svako dobro Rusiji, no Srbija ne može igrati samo na jednu kartu 3) Posle odustajanja od Južnog toka izgleda kao da se Rusija povlači sa ovih prostora, dok je NR Kina sve više prisutna sa svojim strateškim ekonomskim projektima. 4) U Srbiji ima isuviše evrofila i rusofila, a premalo srbofila.

Ukazaćemo na ono što ne želimo, kako smo Sveti Savez definisali počevši od religija, biće korišteni baš ti termini. Ako si budista nemoj mi pričati o „okupiranom“ Tibetu i kolačićima sa Dalaj Lamom; ako si pravoslavac neću da vidim svuda neku opasnost od „komunista“ ili opterećivanje sa unutarcrkvenim problemima; ako si rodnoveran nemoj smarati sa nju-ejdž glupostima, i posebno ne želimo promovisanje rasizma. Činjenica da najveći problem Americi nije Rusija nego Kina (ma kakvi bili trenutni odnosi), a Kinezi ipak nisu belci (pa šta!)

S obzirom na sve navedeno, smatram da je došlo vreme za Sveti Savez dobronamernih ljudi, na način koji je gore opisan. Dobronamernih ljudi sposobnih da nešto promene ima, ali im energiju stalno krade Ahrimanski duh vremena, na način koji je gore opisan i što se vidi kroz delovanje raznih patriotskih organizacija. Zato je došlo vreme za jedno novo okupljanje.

Ivan Vukadinović

Vidovdan

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime