13 sumpornih godina

0
103
Foto: Ekološki ustanak

Nekome dođe petak 13, a nekome produžena crna subota posle crnog petka. Vučiću je trinaesta godišnjica stranke pala baš u tu subotu. Taman je pomislio da je ušao u najlakšu fazu svoje diktature, u kojoj bi trebalo samo nastaviti sa investitorskim planiranjem razvoja i propagandom, kad je nastupilo vreme naplate decenijskog lošeg rada SNS-a. I to baš na dan proslave 13. rođendana, koja je upriličena bez Tomislava Nikolića. Usred pandemije, okupilo se preko 10 000 naprednjaka, dok se Vučić još jednom pojavio kao mesija koji treba da izbavi Srbiju iz kandži „žutog ološa“. Zato je nastupio mesijanski ne mareći za rokove i mandate, pa je uprkos tome što je rekao da se više neće kandidovati za predsednika SNS-a, uspeo da izdejstvuje neograničeni mandat na tom mestu, koji će trajati onoliko koliko verni naprednjački narod to bude zahtevao od njega. Može do aprila, do kraja izbora, dok se ne konstituiše nova skupština, a može i do jeseni dok nova vlada ne profunkcioniše u punom kapacitetu. Stranački statuti više nisu važni, jer on ionako upravlja tim interesnim udruženjem, koje distribuira privilegije i obaveze kao neka berza, na kojoj rade svi potencijalni privredni subjekti u Srbiji: od visokih funkcionera, preko privrednika, šefova klanova, lokalnih feudalaca, ratnih zločinaca, preko navijačkih grupa, paramilitarnih organizacija, čuvara murala do bagerista. I zaista, Vučićeva stranačka berza raspolaže sa mnogo radnih mesta, tako da jedan subjekt može da pokrije zaista širok dijapazon poslova, što nam je ovog vikenda pokazao Nebojša Stojićević Jarin, šabački SNS aktivista, nekada sakupljač sigurnih glasova naprednjaka, danas direktor preduzeća „Pekarska oprema NG Bakery“, koji je na dan proslave 13. rođendana vladajuće stranke radio kao vozač grtalice za uklanjanje demonstranata sa šabačkih ulica.

Da Vas podsetimo:  I na selu može lepo da se živi

Sinhronost događaja, koja je protekle subote doživela svoj puni kapacitet, pokazala je kako Vučić i njegovi najbliži saradnici reaguju pogrešno kada su u pitanju aktivnosti neđilasovskog opozicionog spektra. Pre svega, radilo se o reakciji predsednika na protestnu blokadu puteva u Srbiji koju je demonstrirao Pokret Ekološki ustanak nakon što je u Skupštini izglasan Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi, kao i Zakon o eksproprijaciji. Blokada puteva u Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu i Šapcu dogodila se istovremeno kada i Vučićevo bustovanje partije, koja je tog dana utrostručila svoje stranačke organe. Predsednik je izašao sa zahtevom, koji je tobože primio od vernog naprednjačkog naroda: a to je da pobeda na izborima mora biti veća nego ikada pre. Reklo bi se, istorijska, mada je i svaka prethodna bila upravo takva. To jedinstvo trebalo je da simbolizuje i naprednjačka masa, koja je autobusima dovožena sa svih strana, da bi jedan njen deo ostao ispred Arene, jedući sendviče i prateći zbivanja u hali preko video bimova. Da bi se ova moć pokazala i na ulicama, stiglo je naređenje da se demonstracije brutalno razbiju, što je svoje najradikalnije forme imalo u Šapcu, gde su maskirani batinaši sa identičnim palicama i čekićima, izrađenim po SNS standardu, ispunili nalog svoje partije. Brutalni su bili i policajci u Novom Sadu i Beogradu, gde smo mogli da vidimo prizore hapšenja, prebijanja, bacanja žena preko ograde autoputa. U isto vreme, Vučić je sa tribine u Areni predstavljao mlade lidere svoje stranke i mahao programskim načelima naprednjaka, koja sa političkom i društvenom realnošću izvan zidova Arene nisu imala mnogo veze.

Ipak, bila je očigledna nesaglasnost između demonstracije moći predsednika Srbije, tobože zadovoljnog postignutim rezultatima, i njegove reakcije na ekološke proteste. Pre svega, radilo se o prekomernoj upotrebi sile, koju je Vučić distribuirao preko svojih zvaničnih i nezvaničnih snaga za održavanje poretka. I dok bi ranijih godina radikalni oblik nasilja bio upotrebljen tek nakon dužeg održavanja protesta (na primer u Beogradu), ovoga puta je Vučić očigledno izdao nalog da se svaki vid pobune uguši u svom zametku. On i premijerka bili su posebno ponosni na inovativni oblik krčenja puteva za one koji su se iz Šapca autobusima uputili na proslavu godišnjice SNS-a. Bager usmeren ka građanima na putu, koji je išao „polako, polako, 2 ili 3 km/h“, predstavljao je paridigmu novog upravljanja krizom. Ona bi trebalo da glasi: razvaljuj i gazi! Ovakvim nastupom, Vučić je otvorio najrizičniju predizbornu kampanju u novijoj istoriji Srbije. Njen početak obeležen je nasiljem. Dodatni razlog za to je još jedno neprijatno poklapanje. Naime, posle dugog niza godina ispitivanja zemljišta za eksploataciju litijuma nastupila je i poslednja faza – eksproprijacija zemljišta (što Vučić sada mora da izvede paralelno sa predizbornom kampanjom). To je, nakon izglasavanja spornih zakona, pokrenulo lavinu građanskog nezadovoljstva ali i osećaja nesigurnosti, pri čemu je glavni uzrok te nesigurnosti prepoznat u samom predsedniku, koji predano radi na sumporizaciji životne sredine. Kako će izgledati nastavak predizborne kampanje već sada je moguće nazreti, jer su za sledeću subotu najavljeni još radikalniji ekološki protesti, dok predsednik s druge strane tu akciju vidi kao protivustavnu, a to znači da je protiv demonstranata dozvoljen svaki oblik sile.

Da Vas podsetimo:  Šta je sa „našim“ strankama?

Pravdanje naprednjaka da nisu oni doveli Rio Tinto u Srbiju već Tadić i njegova stranka, ovoga puta ne može da prođe. Za razliku od opozicionih partija koje su nedavno sklopile predizbornu koaliciju, ekološki pokreti imaju višestruku funkciju: odbrane slobode, zemljišta, vazduha, vode, privatne svojine, ljudskih prava, ali i permanentne edukacije građana. Naposletku, njihovog informisanja usled totalne blokade medija. I što se ekološka pobuna bude više širila, rašće i broj onih koje će osvestiti slike zemlje spržene tonama sumporne kiseline i jalovišta koja treba da niknu u najzelenijim regionima Srbije. S druge strane, Vučić ne preza od projekata permanentnog zagađenja, bilo da je reč o termoelektranama, deponijama, rudnicima ili čak nuklearkama, o čemu se uveliko govori u medijima bliskim vlasti, posle njegove posete Moskvi. Nakon opomena iz SAD i najave promene politike nemačkog ministarstva spoljnih poslova, lideru naprednjaka preostaje samo rasprodaja zemlje za brzu i jeftinu eksploataciju ili deponovanje štetnih materija. Naravno, tu je i Kosovo, koje je trebalo da bude rešeno još 2013, ali po svemu sudeći to neće biti postignuto ni 2023. Na početku ove kampanje, pored manifestacije golog nasilja, jasno je i to da politika Aleksandra Vučića ne vodi više zemlju ka EU, ali njemu EU više i nije potrebna da bi opstao na vlasti. Sada su zaista dovoljne bejzbol palice, čekići i bageri. A on može mirne duše da nas zatvori u karantin neliberalne sumporne demokratije.

autor:SAŠA ILIĆ

https://pescanik.net/

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime