Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)

0
338
Foto: pixabay.com

„Lora“ u Splitu

konačno stigosmo. Ivan se još malo muvao oko pri­ javnice i po krugu „Lore“, nakon čega je došao po nas sa još dvojicom policajaca.

Izveli su nas iz kola, uveli u hodnik i postavili licem prema zidu. Ruke su nam još bile vezane lisicama nazad. Stajali smo jedan pored drugog iščekujući dalji tok događaja. Zatim se pored nas pojavio Dugonjče. Poznao sam ga po glasu. Prišao je prvo Fejzi i počeo ga udarati uz psovke i prijetnju:

„Platit ćeš što si u četnicima a Musliman si, i što si oženio Srpkinju. Prisjest će ti srpska pič­ ka!…“

Potom je prešao na mene. Prve udarce sam osjetio po laktovima. Osjetio sam veoma jake bolove, iako mi se či­ nilo da me ne udara jako. Mislim o tome čime me to udara i zaključujem: električnom palicom. Do tada nisam ni znao kakvo je to sredstvo ni kakvo dejstvo ima.

Ruke su odmah postale teške i bez kontrole.
Zatim je prešao na šake i prste. Kljucao je sitno, kao da prebire po ranama. Potom je prešao na leđa. Si­ stematski je prebirao po leđima, podbijao pod rebra i bubrege, pa onda ispod koljena i po listovima. Činilo mi se: pucaju krvni sudovi i gubim kontrolu stajanja. Noge su počele da klecaju koje više nisam ni osjećao.
Tako me obrađivao dok se nije umorio i zadovoljio.
Povremeno se vraćao i na Fejzu.

Valjda zadovoljan, ili umoran, prestao je sa tučom i odvodi me u neku kancelariju. Tu, ispred stola, morao sam po naređenju kleknuti na koljena i nasloniti čelo na kancelarijski sto. Od podataka koje je ispitivač tra­ žio bilo je samo ime i prezime, mjesto i datum rođenja i zdravstveno stanje. Kada je konstatovao i zapisao da sam odličnog zdravstvenog stanja, uplašio sam se. Možda će me upotrijebiti za prodaju organa, jer sam već čuo da su i to radili. A da je istina i moguće, da potkrijepim istinitim podatkom iz zločina nad Srbima u Sarajevu, to jest u Kazanima, gdje je komandir snajperskog odjeljenja Omer Tendžo, obezbjeđujući to mjesto, potvrdio da su „Un­ proforci“ iz Britanije, Njemačke i Italije od ubijenih Srba uzimali vitalne organe: oči, srca, bubrege, jetru… i odnosili sa sobom.

Iz misli me vrati policijska palica, i to ona duga sa dodatnom drškom koju policajci nose protiv demon­ stranata. Silovito je zamahivao i udarao uz stenjanje, kao da cijepa drva. U jednom trenutku je zastao upitavši me:

„Koliko imaš godina?“
„Trideset i četiri“ odgovorio sam.
A onda je počeo da odbrojava udarce, od prvog do tri­ deset i četvrtog. A onda još nekoliko dodatnih, koje je počeo da broji uz obrazloženje i to:
„Jedan ti je od Pavelića, jedan od Artukovića, jedan od Ludviga Pavlovića, jedan od Tuđmana, jedan od Josipa Broza… a ovaj zadnji ti je od mene!“

Da Vas podsetimo:  Junak koji je sam branio srpske topove da ne padnu u ruke neprijatelja!

Fejzo je u tom trenutku pao, pa je batinaš otišao da ga, uz dodatne udarce ponovo podigne na noge.

Poslije prve splitske lekcije skidoše nam lisice i Dugonjče nas sa još jednim pratiocem povede prema će­ lijama. Išli smo niz betonirano dvorište objekta. U pozadini se vidi žičana mrežasta ograda, a iza nje ka­ štelski zaliv. Dugonjče nas usput posavjetova:
„Trčite do ograde!“

Na sreću, jedva smo hodali, kamo li da potrčimo, jer su mišići otkazali. Kada je video da od toga nema ništa, izvadio je pištolj i otkrio nam namjeru kako bi pucao da smo potrčali, uz obrazloženje da smo htjeli pobjeći. Na taj način bi ponovio scenario koji se desio nekoli­ ko dana prije nas, kada je jedan uhapšenik pokušao uteći rkoz rupu na mreži, na kojoj su ga upucali.

Uvedoše nas u poseban ulaz, iza objekta, polupodrum­ skog tipa. To je najteži dio objekta vojno­kaznenog zatvo­ ra, takozvani „odjel C“.

Mislim da su nas smjestili u krajnju ćeliju na desnoj strani.
Dugonjče ponovo poče da nas udara ­ čas jednog, čas drugog. Udarao je divljački: šakama, nogama. Koristio je sve metode borilačkih vještina, ne gledajući gdje ti udarci padaju i ne poštujući pravila tih vještina. Ili se nije zadovoljio tučom u prijemnoj kancelariji ili se malo odmorio i pribrao. Udarao nas je dok se nije zamo­ rio. Bijela pjena mu udarila na usta kao kod bijesnog psa. Kao da mu je bilo žao da ode od nas, a za „pozdrav“ nam je zadao još po nekoliko udaraca nogom u stomak.

Mi smo već popadali po podu i nismo više znali ni za sebe ni za njega. Napokon nas je napustio i vrata ćelije se zatvoriše.
Nezasićeni krvnik otvara neku drugu ćeliju pored naše. Čujemo, i tamo nekoga mlati kao što je i nas.

Kada smo kasnije upoznali zatvorenike pored nas, za­ ključili smo da je tada mogao tući Slobodana Zurovca iz Čapljine, ili Zorana Perkovića, popa sa Kupresa, a rodom iz Ilijaša. Možda je tukao i nekog drugog, jer u svakoj ćeliji je bilo po nekolika sapatnika, a u ovakvom stanju mi se nismo mogli skoncentrisati gdje se on tačno nalazi. Uostalom, nije im to bilo prvo maltretiranje i prebijanje, niti je ovdje ikakvo čudo, nego je čudo odakle mu onolika snaga i kako održava toliki bijes da nepre­ kidno i do neiznemoglosti udara nevine ljude.

U našoj ćeliji je zavladala grobna tišina. U jednom ćošku je Fejzo, u drugom ja. Očajnički gledamo jedan dru­ goga, okovani samoćom, tugom i tamom, sa velikom boli u duši i po tijelu. Niko nikome ne može pomoći. Jecamo bez suza i bez glasa. Suze, najviše što čovjek može dati poslije vlastite krvi, ne mogu da probiju od očaja. Nije­ mo se gledamo kao da se na taj način tješimo. To je očaj u kojem više nema ni razmišljanja o porodici, roditelji­ ma, ženi, djeci, prijateljima… Ništa više ne pada na pamet ­ ni vlastiti život. Zavidim mrtvima. O, Bože, da me hoće bar neko ubiti ­ da mi prekrati muke.

Da Vas podsetimo:  Kako je ubijen knez Mihailo Obrenović: Njegove poslednje reči na samrti...

Pokušavamo ustati, ali to ne uspijeva: ni meni, ni njemu. Uz velike napore, uspjeli smo se postaviti u sje­ deću poziciju, malo se duže odmarati i tužno gledati jedan u drugoga. Hvatali smo se tamo gdje nas najviše bo­ li, ali toliko ruku nismo imali, niti smo rukom mogli dotaći bolno mjesto. Padamo u očaj kada Fejzo zagrnu jed­ nu nogavicu da pogleda povrijećenu nogu. Prizor je bio grozan ­ kao da je arterija eksplodirala, ili popustila brana na rijeci, pa se voda razlila svuda okolo. Krv lip­ ti. Gdje god zaviriš prizor je isti.
Leđa išarana palicama, crnomodra od podlivene krvi. Vene na rukama i nogama nabujale kao proljetni po­ toci. Tijelo izbrazdano palicama, preljevaju se crne i modre boje. A to je bio samo početak muka, odnosno split­ ska dobrodošlica.

Poslije pregleda tijela prešli smo na posmatranje ćelije u koju smo smješteni. Bez ikakvog je inventara, prostorija možda dva sa dva metra, betonski pod, bez će­ beta i kreveta. Na jednoj strani zida je bio jedan mali prozorčić sa armiranim staklom, iza koga su sa vanjske strane bile debele rešetke. Po zidovima su se vidje­ li tragovi lijepljenih slika išaranih krvlju. Neko od prethodnika je umakanjem prsta u krv napisao: „Vratit ćemo se opet!“
Po zidovima su bile nacrtane mrtvačke glave i is­ pisan stih jedne pjesme: „Crno vino, crne oči, sve je cr­ no oko mene…“

Bilo je po zidovima još nekih tragova mučenja, uglav­ nom sa mrljama krvi.
Kratko je bilo vrijeme odmaranja i posmatranja. Na vratima je iznenada zaškripao krekun, i ona se najedan­ put otvoriše. U ćeliju su upala četvorica policajaca. Podigli smo se na noge čekajući dalji razvoj događaja.

Jedan od njih nam je saopštio neka „pravila“ pona­ šanja, kojih ćemo se morati pridržavati čitavo vrijeme boravka u Lori, ili tačnije ­ dok smo živi. Sva ta pra­ vila su se svodila na sledeći princip ponašanja: kada bilo ko od njihovih uđe u ćeliju, odmah se mora ustati, zauzeti stav „mirno“ i sa podignutom rukom pozdravi­ ti ga ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“ Potom se moramo predstaviti, okrivljujući se i za ono što nismo bili, niti činili, kao:

„Ja sam Drago Damjanac, sin Obrada i Savke, rođen u Nevesinju. Ratni sam zločinac jer sam pripadnik ne­ legalne srbočetničke komunističke vojske. Klao sam i ubijao nedužni muslimanski i hrvatski narod.“

Da Vas podsetimo:  Pogledajte pretpremijeru filma o Momčilu Đujiću, jednom od najvećih četničkih komandanata...

Nakon ovog izgovaranja, morao sam se okrenuti li­ cem u ćošak, podići ruke iznad glave naslonivši ih na zid, a noge raširiti. Ovo sam morao ponoviti nekoliko puta radi uvježbavanja, a kada im se učinilo da je dovolj­ no, onda su oni prešli na uvježbavanje svojih udaraca. Ista stvar se dešavala i sa Fejzom.
Iako nas je i spostvena košulja povređivala, mo­ rali smo izdržavati i ovaj „obrok“ njihovih udaraca. Pljuštali su udarci po leđima, nogama, rukama, po sto­ palima i glavi. Novi udarci su padali po starim rana­ ma. Osjećali smo višestruki bol. Obično su nas tukli istovremeno: Fejzu dvojica i mene dvojica.

Kada bismo se pod udarcima povijali ili kliznuli prema podu, oni bi se izdirali i uz psovke naređivali da se uspravimo. Ako se može reći, mnogo bolje bi bati­ njanje podnosili dok smo na nogama, jer kada padamo, još više tuku, psuju i udarcima podižu na gore. Toliki de­ genek se ne može izdražati na nogama. Kada padnemo na pod, onda divljački skaču po tijelu, gaze, šutiraju…

Pa ipak svemu dođe kraj, pa i ovome ­ izlupaše nas i odoše.
Kroz đeliju je prolazila deblja cijev od parnog gri­ janja, dvadesetak centimetara iznad poda, i ona nam je služila da se za nju pridržavamo dok čučimo. Kasnije sam oko nje oblikovao polomljene prste i njenu hladno­ ću koristio kao obloge. Kao i posle svakog prebijanja, između nas nastaje identična scena koja se sastoji od ni­ jemog gledanja, jecanja bez glasa i plač bez suza. Pogledom bi tješili i liječili jedan drugoga, ali izgleda lijeka nema. Tijelo je sada bilo još crvenije i još modrije. To je bilo već treće batinjanje u jednom jedinom danu, i mjestu u kojem smo tek stigli.

(nastaviće se)

Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“

* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs  moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…

Prethodni delovi:

1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime