Penzioner(i) i (zlo)upotreba javnih resursa u izbornim kampanjama: Ramza nekoliko poza

0
207

…Zamisli, dobiješ račune za struju, vodu, grejanje,

poreze, komunalije…I samo odeš i platiš ih.

I posle imaš i šta da jedeš, i šta da obučeš, i za lekove…

Samo zamisli!

(Pozajmljeno sa profila penzionera na FB)

• Skica za portret

Prosečan penzioner, prema dostupnim podacima, prevashodno je okupiran smišljanjem načina na koji da sa penzijom od 44.182 dinara u Srbiji,- u Leskovcu je 22.707 dinara – preživi mesec u kome prosečna potrošačka korpa košta 75.000, što je trostruko više od sume kojom raspolaže umirovljeni žitelj Leskovca, ili skoro dvostruko više od onoga što prima njegov kolega po statusu u Republici. Velika je tajna na koji način, i da li uopšte, uspeva da nadoknadi razliku između mogućnosti i potrebe, pa će jedan od opravdanih zaključaka glasiti: Ili prosečni penziner ne zna šta je to i koliko košta prosečna potrošačka korpa, ili prosto ne kupuje sve one potrepštine koje joj čine sadržaj.

Prosečni penzioner stekao je, u najvećoj meri, svoju penziju u eri socijalističkog samoupravljanja, iz koga je, osim kakvog-takvog životnog osiguranja, poneo i deo navika koji se tiču društvenih odnosa. Između ostalog i odnos prema državi, njenim institucijama i ustanovama. Državu smatra imaginarnom, virtuelnom pojavom – drugačije ga nisu ni učili, jer je po nekada važećoj ideologiji država bila pojam koji odumire, – a njene faktore fluidnim tvorevinama koje, umesto da budu njegov servis, treba da servisiraju državu. Nema jasnu predstavu o tome šta je i koliko tokom radnog veka daplaćao Fondu penziono invalidskog osiguranja (PIO), i čemu ta ustanova tačno služi, i gotovo mu je nepoznata činjenica da je na ime doprinosa iz zarada uplatio mnogo više para od sume koja će mu se, kroz penziju, vratiti. Smatrajući da je fond PIO državni posao u koji se ne treba mešati, izvan njegovog domašaja ostala su ulaganja fonda u komercijalne poduhvate, kakvi su bili izgradnja rehabilitacionih centara, balneo-klimatskih lečilišta ili banja, na primer. Mogućnost da, u svrhu očuvanja svog zdravlja, beneficirano koristi neke od pomenutih centara, doživljava ne kao svoje pravo, nego kao dar države, tačnije kao poklon aktuelne vlasti kao njenog eksponenta. O pojmu „javni resurs“ i njegovoj (zlo)upotrebi, – nije razmišljao.

Da Vas podsetimo:  Svake godine nestane grad srednje veličine: Srbija deveta u svetu po broju stanovnika koje gubi

Prosečni penzioner je, sticajem ovdašnjih okolnosti, čitavog života, na jedan ili drugi način, živeo u neprestanoj izbornoj kampanji, pa bi se moglo reći da je oguglao na atmosferu u kojoj je ponuda obećanja bila veća od mogućnosti za ostvarenje, što je, opet, za posledicu imalo hroničnu ravnodušnost na događanja koja neprestana kampanja sa sobom donosi.

• Profil bez razdeljka

Prosečni penzioner je, u zrelom dobu, proživeo sve nedaće devedesetih, ratove, krize, hiperinflaciju, što ga je prirodno podstaklo na očekivanja boljeg. Iako je politički milje tih godina po ponudama političkih opcija ličio na švedski sto, za građanina sa navikama glasača, a ne birača, izbor za jednu od njih bio je više nego težak.

Prosečni penzioner dočekao je oktobarsku revoluciju 2000. godine potpuno neupućen i nespreman. Doslovno je preko noći ostao bez uticaja na raspolaganje i upravljanje javnim resursima. U zamenu za maglovita obećanja o boljoj budućnosti, o akcionarstvu kao specifičnom osiguranju za život u godinama po isteku radnog veka, o privatizaciji koja je trebalo da obezbedi reindustrijalizaciju i privrednu revitalizaciju Srbije, ostao je bez uloge titulara nad društvenom i javnom svojinom. Protagonisti neoklasičnog liberalizma, a pobednici u revoluciji, preko noći su sve postojeće oblike svojine – mešovitu, društvenu, – proglasili za državnu, stavljajući je u položaj javnog resursa, što je za njih bio prvorazredni politički kapital, ili „ratni plen“, kako su ga ne retko javno deklarisali.

Ne dugo za tim, započela je besomučna privatizacija državne svojine po okazionim cenama. Srbija je deindustrijalizovana, pa se sa te strane njen budžet nije mogao puniti. Niska cena prodaje imovine je takođe sakatila budžet, radnici su masovno ostajali bez posla i zarada, pa priliva od poreza i doprinosa nije bilo ni otud. Fond PIO delio je sudbinu države koja je počela da siromaši, što je značilo i ograničene mogućnosti za obračun visine penzija za one koji su uslov stekli. Radnici, koji su imali par godina do ispunjenja nekog od uslova za penzionisanje, osuđeni su na tavorenje. Sa proporcionalno niskom penzijom, kad su se nje domogli. Nestajanje ovih vrsta javnih resursa, nije do danas istraživano. U ovakvoj podeli stvarnosti, prosečan penzioner je doživeo sudbinu satrosedelaca Amerike, koji su zlato, tritorije i prirodne resurse kolonistima davali u zamenu za đinđuve i ogledalca. Ostalo je na indicijama da su u ovu vrstu (zlo)upotrebe duboko umešani politički lideri i domaći tajkuni.

Da Vas podsetimo:  Srbija nema dovoljno auto-mehaničara, a zarađuju i do 200.000 dinara

• Profil sa razdeljkom

Prosečni penzioner za izvor informacija pretežno koristi tabloidne medije. Najpre zbog toga što je štampa ove vrste jeftina, ali i zbog nasušne potrebe da svoju društvenim stanjem indukovanu apatiju potiskuje senzacijama, kojima, u osnovi, ne veruje mnogo. Slični su uzroci i njegovoj sklonosti ka rijaliti programima: ne deluju opterećujuće, a u svakom trenutku podsećaju da, tamo negde, postoje i gori odnosi od onih u kojima se sam nalazi. Nema svest o tome da se u oba slučaja radi o javnim resursima.

Kao političko biće, a u skladu sa pretežnim životnim iskustvom, naginje ka programima socijalne jednakosti, strankama i partijama sa orijentacijama levo od centra, ali smatra da se situacija u društvu može menjati samo radikalnim merama, zbog čega često glasa za ove opcije. Smatra da njegovo vreme nije prošlo, da se i on za nešto pita, pa otuda njegovo većinsko prisustvo na biralištima, mada često ne razlikuje pojmove između izbora i glasanja.

Prosečni penzioner u političkom miljeu Srbije ima i organizovane oblike delovanja, poput Partije ujedinjenih penzionera (PUPS), koje bi, po prirodi svog postojanja, trebalo da štite ineterse penzionera. Pokazalo se da potrebe penzionera idu drumom, a interesi njegovih zastupnika šumom, pa je PUPS, na primer, u Skupštini jednoručno dao saglasnost na smanjenje penzija u korist pokrivanja finansijske krize u koju je zapala država zaslugom nesposobnog ministra.

• Anfas

Političke stranke i partije, kao i sve aktuelne vlasti u Srbiji do sada, znaju vrlo dobro u kakvom se socijalnom stanju nalazi prosečni penzioner, i nema sumnje da njihovi timovi nastoje da to stanje iskoriste. Do sada, pokazalo se, više u korist ostvarivanja sopstvenih pozicija i pridobijanja „glasača“, nego na dobrobit penzionera, iako se upravo prema ovoj socijalnoj grupi najčešće preduzimaju aktivnosti na granici (zlo)upotrebe javnih resursa. Na ruku im ide činjenica da je pojam „zloupotreba javnih resursa“, iako definisan brojnim zakonima, pravilnicima i kodeksima, u praksi vrlo rastegljiv, kad se posmatra sa strane kodifikovanih normi, tako da i njihovo očigledno postojanje vrlo brzo dolazi u „sivu zonu“, bez sankcija.

Da Vas podsetimo:  Katastrofalni Popis 2022: Sve manje ljudi u braku, skoro trećina bez dece

Intuitivno shvatajući takvo stanje stvari, prosečan penzioner pokazuje visok stepen tolerancije na te oblike ponašanja koji su, pre svega njemu, a potom i drugima dostupni, pa neće reagovati na dodelu „besplatnog, beneficiranog“ ili uz pomoć vaučera subvencioniranog banjskog lečenja, iako negde u podsvesti zna da pojam „besplatan“ ne postoji. Slično je stanje i kad je u pitanju organizovana nabavka ogreva, zimnice, na primer…

Indikativno je da se ovakve akcije (sa ogoljenim prepoznavanjem i prevare i zloupotrebe, kao onomad sa penzionerima iz Grocke prevezenim na miting, umesto u obećanu banju) umnožavaju u periodima predizbornih kampanja ili neposrednih izbora, ali… Veština korišćenja raznih koruptivnih mehanizama nije od juče, i ona se, prema praksi u Srbiji, samo usavršava od vlasti do vlasti.

Prosečan penzioner biva sahranjen u konfekcijskom odelu kupljenom u prošlom veku, sa sve tragovima od bar dve svadbe i nekoliko slavskih veselja.

Prosečan penzioner je ubeđen da je nadprosečan, i teško ga je u tome prepraviti, jer u Srpskom jeziku ne postoji glagol „razubediti“.

autor:Nikola Milićević

https://jugpress.com/

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime