Epilog Drugog svetskog rata u Srbiji

2
381

Smatram da su i ličnost i delo đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića (1893.−1946. g.) kao i njegov tzv. četnički pokret (u stvari regularna Jugoslovenska Vojska u Otadžbini – JVuO) najtragičnije epizode u novijoj povesnici kako Srbije tako i srpskog naroda. Pod novijom povesnicom Srba treba računati period od Prvog srpskog ustanka 1804. g. do danas. Slučaj Draže Mihailovića i njegovih tzv. četnika (četnici DM) je u svakom slučaju paradigmatična ilustracija povesnice Srbije u 20.-om stoleću – povesnice čije je ključne momente odredio tragični neuspeh misije i Draže Mihailovića i njegove vojske.

Treba jasno istaći da ova epizoda sa Dražom Mihailovićem i njegovim četnicima u srpskoj povesnici modernog doba ilustruje jedan fenomen koji se provlači kao kukavičije jaje jer niko od zvaničnih povesničara i/ili državnika ne želi da ga zvanično konstatuje kao povesnu činjenicu a to je doslovna okupacija autohtone Srbije od strane prekodrinskih Srba („prekodrinske braće“) u jesen 1944. g. Ovo je inače jedna od najvećih tabu tema u srpskoj istoriografiji zajedno sa, npr., učešćem i ulogom prekodrinskih (austrougarskih) Srba u invaziji na Srbiju 1914. g. i 1915. g. u austrougarskim uniformama i kasnijoj njenoj okupaciji sve do u jesen 1918. g. uključujući i ratne zločine počinjene na njenoj teritoriji u to vreme.

Od jeseni 1944. g. kada je soldateska „prekodrinske braće“ pod vrhovništvom austrougarskog kaplara i samozvanog maršala Josipa Broza Tita (1892.−1980. g.) nagrnula na Srbiju kao neprijateljsku zemlju, donoseći na svojim bajonetima komunističku ideologiju, do sledećeg „rata“ 1991.−1995. g., kada su mase govornih prekodrinskih izbegličkih ijekavaca nagrnule na „majku Srbiju“ da joj se privinu na grudi i sisaju „majčino mleko“ uspomene na jedini autentični patriotski pokret u Srbiji iz Drugog svetskog rata su bile sistematski potiskivane i prepuštene kolektivnom nacionalnom zaboravu.

Da Vas podsetimo:  Albanska golgota najveća je podvala Srbima koja je do danas proslavljena kroz udžbenike.

Treba napomenuti da je u Drugom svetskom ratu ova prekodrinsko-dinarska srpska masa zloupotrebljena i iskorišćena od strane nesrpskog titoističkog ratnog i partijskog rukovodstva za vojno-političku pripremu okupacije Srbije i uspostavljanje komunističke jednopartijske diktature u Brozovoj Jugoslaviji (Titoslaviji). Podsetimo se da na neometanom (od strane ustaša) Drugom zasedanju AVNOJ-a u bosanskom Jajcu u sred tadašnje nacifašističke NDH nije bilo ni jednog deputata-predstavnika iz same Srbije na šta je kralj Petar II Karađorđević uporno insistirao u svojim preganjanjima sa srbofobom i kroatofilom Vinstonom Čerčilom u Londonu. Ispalo je da je šest Srba sa prostora NDH na Drugom zasedanju AVNOJ-a dalo legitimitet radu i odlukama ovom navodno svejugoslovenskom političko-predstavničkom telu.

Jedan od neistraženih aspekata Drugog svetskog rata su društvene tenzije između urbanizovanog i ruralnog dela stanovništva Jugoslavije. Slična konfrontacija na relaciji urbano-pagansko je odigrala jednu od ključnih uloga u rasprostiranju hrišćanske vere i ideologije obzirom da je poznato da je hrišćanstvo u svojoj prvoj fazi postojanja i širenja bilo uglavnom fenomen urbanizovanog stanovništva Rimske imperije, kako se to između ostalog može zaključiti iz etimologije pogrdnog termina „paganin“ ili „pagansko“ (pagus na latinskom znači selo a paganin faktički seljanin za razliku od urbanizovanih žitelja). Sama komunistička ideologija i pokret su se širili u gradskoj sredini i nikada nisu uhvatili značajnijih korena u ruralnim oblastima isto kao ni autohtono hrišćanstvo u Rimskoj imperiji.

Jedan aspekt Drugog svetskog rata kako u Srbiji tako i na čitavom ostalom prostoru Jugoslavije je za vreme Brozovog režima uživao najčvršću političku i istoriografsku potporu vlasti i režimskih, tj. državnih, institucija – navodna kolaboracija četnika DM sa okupatorima i njihovim domaćim slugama što je automatski ravnogorce stavljalo u koš tzv. „domaćih izdajnika“. Ova titoistička floskula je u suštini besmislena a nastala je kao proizvod instrumentalizacije titoističke kvazipovesnice iliti titologije u čisto političke i ideološke svrhe. Međutim, ako se motivi za ovo i ovakvo silovanje povesti Drugog svetskog rata u Jugoslaviji mogu razumeti ali ne i opravdati, dotle je tolerisanje još uvek prisutne eksploatacije davno prevaziđenog titoističkog političko-ideološkog mita o „patriotama“ i „izdajnicima“ odavno prešlo sve granice dobrog ukusa i dalje vređajući inteligenciju savremenog građanstva bar u Srbiji.

Da Vas podsetimo:  Pogledaj me očima deteta

Da se podsetimo da je ravnogorski pokret pod komandom i rukovodstvom Dragoljuba Draže Mihailovića autohtono i samoinicijativno organizovan faktički dan pre tzv. „kapitulacije“ (tj. stvarnog primirja) Kraljevine Jugoslavije, dok je titoistički „ustanak“ dignut tek po napadu nacističke Nemačke na SSSR i to tek na izričit Staljinov zahtev. Dakle, nepuna tri meseca kasnije. Fundamentalni cilj Josipa Broza Tita je bio preuzimanje, tj. preotimanje, vlasti u Jugoslaviji revolucionarnim putem a sredstvo propaganda o borbi protiv okupatora zarad navodnog oslobođenja Jugoslavije. Između Broza i njegovih partizana i vlasti u Beogradu stajale su dve krucijalne prepreke: Nemačke okupacione snage i patriotski pokret ravnogoraca Draže Mihailovića. Čitav Drugi svetski rat u Jugoslaviji se faktički svodio na ove osnove tj. trougao. Brozov partizanski pokret nije bio niti patriotski niti izdajnički iako je bio kolaboracionistički – bio je oružano sredstvo Josipa Broza za dolazak na vlast.

Nakon rata, krvnik Draže Mihailovića je uspeo da čitavu jugoslovensku naciju natera da ga slavi kao narodnog heroja i oca nacije a Dražu omalovažava kao narodnog izdajnika. Broz je (zvanično) sahranjen pred punom diplomatsko-državničkom tribinom dok je Dražin grob nepoznanica. Brozova grobnica je usred Beograda u vidu mauzoleja koji posećuju njegovi poklonici čitave kalendarske godine uključujući i turiste i političare. Na drugoj strani, istinski patriota Draža Mihailović je ostao i bez groba i bez časti. U povesti Srbije pa i srpskog naroda uopšte, teško je naći tragičniji lik od čiča Draže. Verovatno je od starorimske prakse damnatio memoriae (brisanje nekoga iz istorije ili zabrana sećanja na nekoga ko je osramotio Rim) gora samo istorija sa negativnim predznakom što je bila osnovna praksa titologije kada se govorilo i pisalo o Draži Mihailoviću i njegovim ravnogorcima.

Da Vas podsetimo:  Parizer – još jedna „Vučićeva šema“?

autor:Prof. dr Vladislav B. Sotirović

Vilnjus, Litvanija

Izvornik: www.global-politics.eu/sotirovic

 

 

2 KOMENTARA

  1. Prekodrinske Srbe su vrbovali tamo preko Drine, Srbende iz Srbije, jer tamo tada nikako nisu mogli vjerovati ustašama. I vaš isokolovi su ih zaludili, doveli u Srbiju i u velokoj većini sa njima čelu počinili sva zla.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime