Od mnogih ludorija koje ovih dana kao komete bljesnu na medijskom nebu,a potom iščezavaju
da bi ih zamjenile druge, još blještavije, jedna se posebno kosi sa razumom, ili sa onim što
je od njega preostalo.
Javljaju da će najveći srpski problem AV, njegov kolega znan kao najveća srpska sramota MD,
sa blagoslovom najznačajnijeg predstavnika Ćunga Lunga teologije kod nas i poglavara
vjerskog krila SNS-a, poznatog široj javnosti kao Porfirije, utemeljiti svesrpsko
svetilište u Donjoj Gradini, po uzoru na drevne hramove podignute u čast Valkiri.
Nisu se još ni sabrale misli od nedavnih događanja na Cetinju u kojima su dvojica od gore
navedenih direktno učestvovala, a već na ostatke razuma pada nova bomba. Kako ispratiti
Porfirija koji jednog dana dijeli čokoladice po Ljubljani, nije važno čija su djeca, a ni
proizvođač čokoladica, a već dva dana kasnije pognut i okružen specijalcima spremnim da
umrtve svaki okolni pokret koji bi ličio na pretnju uleće u manastir da bi obavio – samo
vjerski čin. Da li mi ispovjedamo istu vjeru..pitanja je bezbroj.
Ima li reda da ga pratimo? Nema ni reda ni pravila, ali nećemo prestati spajati ostatke
na ovom zgarištu života i smisla.
Uoči Božića i Korone prošle godine Vladaoc iz Beograda izrazio je želju da bi on
najviše volio za Božićni poklon da upali Badnjak u Pljevljima. Potiho je šapnuo u čarapu za
izgovaranje želja, ako već ne bude moguće da on lično dođe i upali Badnjak, poslao bi svoju
omiljenu šibicu. Bilo bi mu, kaže, isto kao da je on zapalio hrastove ukrašene jabukama i
mandarinama po kojoj bi svečano padala zrnevlja pšenice i ječma.
Tokom posta vjerni su mudriji. Još je to umni Pitagora znao pa je izbjegavao teška jela. Oci
na jugu, čekajući Roždestvo Hristovo zabrinuše se kad su čuli želje razmaženog Vladaoca i
nakon dugog vjećanja odlučiše da ne ispune Vladaočevu želju. Ni šibicu njegovu – pitao je
glasnik, očekujući bar nešto s čim bi se vratio pred gospodara.
Ni šibicu – glasio je odgovor i vrata se zatvoriše.
Vrijeme je kao i uvijek pronašlo sve. Donijelo promjene, a neuslišena želja izgovorena u
čarapu vapila je za zadovoljenjem. Vladalac je gledao čas u šibicu, čas u sagovornika preko
stola. Muk. Obojica su gledala u fosfornu glavicu koja je u tili čas mogla postati
proždirući oganj. Moć.
Dajem ti ovu šibicu koja nije otišla kad je trebalo. Jer da je otišla u Pljevlja, malo šta bi
se od toga u Crnoj Gori desilo, ni litije, ni onakvi rezultati izbora. Na vrijeme bi se
podjelili na naše i njihove – govorio je Vladalac pružajući šibicu Porfiriju.
Nosi tu šibicu i kad nisu htjeli u Pljevljima, neka ide na Cetinje, pred manastir – izreče
Vladalac i utonu u neku vrstu sna.
Zaista, sve što se tih dana oko ustoličenja Novog Mitropolita dešavalo bilo je kao ružan
san. Još početkom devedestih kad je Liberalni savez na Cetinju bio sposoban i jak da
podigne nekoliko hiljada Cetinjana, crkveni život vjernika SPC odvijao se uz par
sporadičnih incidenata svih tih godina – sasvim normalno. Nakon helikopterskog
blagoslova, sve što je urađeno za vrijeme mitropolita Amfilohija blaženog pomena na
pomirenju živih i mrtvih zapaljeno je tom šibicom uz one gume na ulazu u Cetinje. Sa malim
zakašnjenjem od godinu i osam mjeseci šibica je upalila bratsko pomirenje koje se gradilo
decenijama. Da li su zatvorena vrata cetinjskog manastira dok je trajalo ustoličenje
mitropolita Joanikija zaista znak pobjede Srpske Pravoslavne Crkve, kako već nedjeljama
likuju režimski mediji u Srbiji i razni sljedbenici Ćunga Lunga teologije? Ne spekulišući
o budućim prilikama u Crnoj Gori, jedno je izvjesno; način na koji je Milo Đukanović
oblikovao i pritom zaštitio svoju vladavinu poistovjećujući sebe, svoj lik i djelo sa svim
državno – istorijskim crnogorskim, može poslužiti kao jedna pokazna vježba za polaznike
balkanske večernje političke škole i uputiti nedvosmisleno na identičan proces u Srbiji
gdje je svaka kritika lika i djela predsjednika od strane režima unaprijed odbačena kao
napad na srpstvo i Srbiju.
I dok se već glavni igrači sele na nove projekte, u ovom trenutku kao što uvodni dio teksta
naznačuje, naša umorna pažnja zaokupljena je idejom svesrpskog svetilišta. Svega desetak
dana poslije Cetinja najveći srpski problem AV, najveća srpska sramota MD s blagoslovom
predvodnika vjerskog krila SNS –a Porfirija, prave pred javnošću planove za pravljenje
svesrpskog svetilišta u Donjoj Gradini, dijelu nekadašnjeg logorskog kompleksa Jasenovac
koji teritorijalno pripada Republici Srpskoj.
Da su u pitanju samo politički poeni, nekako bi se i smirili, iako je građenje političkog
imidža na zajedničkoj istoriji nedopustivo, posebno kad je u pitanju posebna tema iz srpske
istorije – stradanje Srba i Genocid nad njima u NDH. Međutim, da nisu u pitanju samo
politički poeni nego jedna opsežnija inicijativa svjedoči nekoliko primjećenih
aktivnosti i događaja koji se odigravaju u isto vrijeme.
U Beogradu, uglavnom posredstvom privatizovane, ali i režimske novinske agencije Tanjug,
instalirane na ostacima imena i značenja istoimene novinske agencije iz druge Jugoslavije,
te na državnoj RTS, u Politici, dok se s jedne strane izvještava o svesrpskom svetilištu,
javnost se suočava sa najnovijim neoprostivim licitiranjem brojem srpskih žrtava logora
Jasenovac. Ovog puta ti iskrivljeni podaci od osamdesetak hiljada ubijenih Srba dolaze sa
vodećih srpskih medija. Očito da je prizivanje u kolektivnu svijest Jasenovca koje je
započelo filmom koji je spektakularan samo temom, a koji se smišljeno anemično dohvatio
problemom Genocida, dio opšteg plana – uklapanje u revizionistički trend i promocija
nove vrste izdaje, umanjivanje sopstvene žrtve. Da falsifikati koje podmeću državni
mediji nisu bili slučajnost biće nam jasno ako znamo da je upravo 14. septembra, dakle
istovremeno sa tim sramnim izvještavanjem srpskih medija, u Zagrebu vođa vjerskog krila
SNS-a, u javnosti poznat kao Porfirije otvorio u prostorijama Srpske pravoslavne opšte
gimnazije ”Kantakuzina Katarina Branković” Sedmi međunarodninaučni simposion podnazivom ”Novomučenici: Poliperspektiva” koji zajednički organizuju eparhija pakračko –
slavonska, Odbor za Jasenovac SPC i Muzej žrtava genocida. Simposion je interesantan jer
na njemu posebno mjesto zauzima njemački istoričar i od nekog proglašeni ”najvećim
stručnjakom za NDH” Aleksandar Korb.
Upravo Korb otvara tu novu perspektivu koja separalelno podržava i od strane već pomenutih medija u Srbiji. Ta perspektiva nije u strogom smislu negacionizam, ali se Korb već od ranije u svojim knjigama poput ”U sjenci svjetskog rata: masovno nasilje ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima u Hrvatskoj 1941 –1945” i u javnim istupima i intervjuima kao u onom datom zagrebačkom Jutarnjem listu iz
na jedan specifično opasan način izjašnjava o zločinu nad Srbima u NDH. Naime, po
Korbu zločin nad Srbima u NDH je masovno nasilje,nikako ne genocid, koji je po njemu u isto
vrijeme izvršen nad Romima, ali ne i nad Srbima. Masovno nasilje je često sprovođeno pod
utjecajem paranoje koja je obuzimala ustaše da će ih Srbi napasti. Ovo nasilje je često bilo
stihijsko, nasumično i kako govori Korb bez ”master – plana”. Kada govorimo o brojevima, tu
Korb pominje brojku od oko 300.000 pobijenih Srba, ali odbacujući pojam Genocid postupa
hiperkritički kad su Srbi u pitanju. Njegova teorija u nauci mogla bi se nazvati po onoj
nacističkoj 100 za jednog. Svi su Srbi mogli biti ubijeni, ali bez masterplana u nekoj
zagrebačkoj fioci to i dalje ne bi bio genocid. Korb kaže da je često zločin bio
inteziviran zbog srpskog pokreta otpora nacizmu i ustaštvu. Više boli kad se mrdaš.
Dakle, malo u Ljubljanu podjeliti neki bombon dječici, pa malo desant na Cetinju, onda
svesrpsko svetilište i kao kruna prve polovine septembra simposion ”Poliperspektiva”.
Teško je ispratiti djelovanje Njegove(čitaj Vučićeve) Svetosti, uhvatiti koju je masku
navukao, ali se svima koji žele i mogu da vide otkriva njegova destruktivna
multifunkcionalnost.
S pomenutog Cetinja, svojevrsnog Portreta Dorijana Greja samog srpstva,iz Mitropolije
stiže najava da će se za svesrpsko svetilište priložiti gumno. Ostaje nejasno da li će ono
poslužiti kao target za padobranske skokove ili da se na njemu sa Korbom i njemu sličnim
teoretičarima utvrđuju činjenice o srpskom stradanju u NDH, posebno u Jasenovcu.
Korb odbacuje brojku od oko 700.000 hiljada pobijenih kao propagandu koji dolazi iz
srpskih nacionalističkih krugova, iako su prve procjene i nalazi komisija ustanovljenih
poslije Drugog Svjetskog rata u komunističkoj Jugoslaviji upravo izvor tih podataka.
U istoj koloni stupaju Vučićevi mediji, Porfirije, Ćulibrk, Ristić, Korb i ostali nalazeći
da je realan broj jasenovačkih mučenika oko 80.000, inače ubijenih bez stvarne namjere da se
srpski narod zatre, bez master plana. Da li je dovoljno da Porfirije da nekoliko
patetičnih izjava koje bi kad odrastu trebale mudro crniti listove nekih knjižica , pa da
svi ćutanjem potpišemo nalaze ovih sumnjivih brojača? Nije!
U drugoj, nepreglednoj i vječnoj koloni idu nečujni i nevidljivi Jasenovački Novomučenici,
iz savskog blata, svjedočeći Hrista i vjeru pravoslavnu zbog koje stradavaju, pravo ka
nebesima, ne znajući za ove prve, ne znajući da će ih jednog dana brojiti, pa brisati i oko
toga se svađati. Mučeništvo je svjedočanstvo, nevjernik će ga uvijek nanovo pretresati. Kao
što nevjerni ne vjeruje u Vaskrsenje, ne vjeruje ni u jasenovačko mučilište. Iznova
prebrojavati stanovnike nebesa je kao da iznova brojimo Hristove rane. Bezbroj ih je. I
nebrojive su ljudskim jezikom istovremeno.
Srbi su od krštenog i naroda spremnog na žrtvu postali nevjerni i nekršteni, a najmanje
spremni na žrtvu. Današnji Srbin ne vjeruje u Srbina iz Jasenovca. Oni se ne poznaju, ne
zbog vremenske distance nego zbog toga što ih ne veže vjera. To je nit spajanja. U opštoj
desakralizaciji koju sprovodi bezbožni režim u Srbiji, pokušava se na ostacima jedne
kulture i duhovnog naroda veličati plot.
Pogrešno. Mi smo mali i jadni i jedino što nas je u istoriji postavilo na mapu svijeta
bila je žrtva i mučeništvo. Tad smo nadrastali sami sebe, svoju prolaznost – na Kosovu i u
novom vijeku; u Jasenovcu i na mnogim drugim znanim i neznanim stratištima, od Golubnjače
i Jadovna, preko Slane i Šibuljina, Gline i Jastrebarskog – gdje smo svjedočeći Hrista
postajali istorijski, svjedočeći nebesko dobijali zemaljsko pravo.
Jasenovački cvijet ne traži vode. A broju neizbrojivom i ne shvatljivom ne prilazite
nevjerni! Bar dok ne povjerujete u smisao mučeništva srpskog naroda u NDH. Iz jednog
kritičkog i racionalističkog pristupa ne proizlaze dobri izgledi, jer Jasenovac i
stratišta Srba su koliko istorijska toliko i duhovna kategorija. Jasenovac je kao Božje ime.
Ne pominji uzalud. Da nevjerni skrnave sjećanje, umanjuju našu žrtvu ne možemo spriječiti,
ali nemojmo to sami raditi – a čini se da smo blizu da se nakon izdaje Kosova i ovo sramno
poglavlje otvori.