GUMNO ZA KORBA

0
158

Piše: Aleksandar Tutuš

Od mnogih ludorija koje ovih dana kao komete bljesnu na medijskom nebu,a potom iščezavaju

da bi ih zamjenile druge, još blještavije, jedna se posebno kosi sa razumom, ili sa onim što

je od njega preostalo.

Javljaju da će najveći srpski problem AV, njegov kolega znan kao najveća srpska sramota MD,

sa blagoslovom najznačajnijeg predstavnika Ćunga Lunga teologije kod nas i poglavara

vjerskog krila SNS-a, poznatog široj javnosti kao Porfirije, utemeljiti svesrpsko

svetilište u Donjoj Gradini, po uzoru na drevne hramove podignute u čast Valkiri.

Nisu se još ni sabrale misli od nedavnih događanja na Cetinju u kojima su dvojica od gore

navedenih direktno učestvovala, a već na ostatke razuma pada nova bomba. Kako ispratiti

Porfirija koji jednog dana dijeli čokoladice po Ljubljani, nije važno čija su djeca, a ni

proizvođač čokoladica, a već dva dana kasnije pognut i okružen specijalcima spremnim da

umrtve svaki okolni pokret koji bi ličio na pretnju uleće u manastir da bi obavio – samo

vjerski čin. Da li mi ispovjedamo istu vjeru..pitanja je bezbroj.

Ima li reda da ga pratimo? Nema ni reda ni pravila, ali nećemo prestati spajati ostatke

na ovom zgarištu života i smisla.

Uoči Božića i Korone prošle godine Vladaoc iz Beograda izrazio je želju da bi on

najviše volio za Božićni poklon da upali Badnjak u Pljevljima. Potiho je šapnuo u čarapu za

izgovaranje želja, ako već ne bude moguće da on lično dođe i upali Badnjak, poslao bi svoju

omiljenu šibicu. Bilo bi mu, kaže, isto kao da je on zapalio hrastove ukrašene jabukama i

mandarinama po kojoj bi svečano padala zrnevlja pšenice i ječma.

Tokom posta vjerni su mudriji. Još je to umni Pitagora znao pa je izbjegavao teška jela. Oci

na jugu, čekajući Roždestvo Hristovo zabrinuše se kad su čuli želje razmaženog Vladaoca i

nakon dugog vjećanja odlučiše da ne ispune Vladaočevu želju. Ni šibicu njegovu – pitao je

glasnik, očekujući bar nešto s čim bi se vratio pred gospodara.

Ni šibicu – glasio je odgovor i vrata se zatvoriše.

Vrijeme je kao i uvijek pronašlo sve. Donijelo promjene, a neuslišena želja izgovorena u

čarapu vapila je za zadovoljenjem. Vladalac je gledao čas u šibicu, čas u sagovornika preko

stola. Muk. Obojica su gledala u fosfornu glavicu koja je u tili čas mogla postati

proždirući oganj. Moć.

Dajem ti ovu šibicu koja nije otišla kad je trebalo. Jer da je otišla u Pljevlja, malo šta bi

se od toga u Crnoj Gori desilo, ni litije, ni onakvi rezultati izbora. Na vrijeme bi se

podjelili na naše i njihove – govorio je Vladalac pružajući šibicu Porfiriju.

Da Vas podsetimo:  PRECENJIVANJE, RADI SVOG OPRAVDAVANJA...

Nosi tu šibicu i kad nisu htjeli u Pljevljima, neka ide na Cetinje, pred manastir – izreče

Vladalac i utonu u neku vrstu sna.

Zaista, sve što se tih dana oko ustoličenja Novog Mitropolita dešavalo bilo je kao ružan

san. Još početkom devedestih kad je Liberalni savez na Cetinju bio sposoban i jak da

podigne nekoliko hiljada Cetinjana, crkveni život vjernika SPC odvijao se uz par

sporadičnih incidenata svih tih godina – sasvim normalno. Nakon helikopterskog

blagoslova, sve što je urađeno za vrijeme mitropolita Amfilohija blaženog pomena na

pomirenju živih i mrtvih zapaljeno je tom šibicom uz one gume na ulazu u Cetinje. Sa malim

zakašnjenjem od godinu i osam mjeseci šibica je upalila bratsko pomirenje koje se gradilo

decenijama. Da li su zatvorena vrata cetinjskog manastira dok je trajalo ustoličenje

mitropolita Joanikija zaista znak pobjede Srpske Pravoslavne Crkve, kako već nedjeljama

likuju režimski mediji u Srbiji i razni sljedbenici Ćunga Lunga teologije? Ne spekulišući

o budućim prilikama u Crnoj Gori, jedno je izvjesno; način na koji je Milo Đukanović

oblikovao i pritom zaštitio svoju vladavinu poistovjećujući sebe, svoj lik i djelo sa svim

državno – istorijskim crnogorskim, može poslužiti kao jedna pokazna vježba za polaznike

balkanske večernje političke škole i uputiti nedvosmisleno na identičan proces u Srbiji

gdje je svaka kritika lika i djela predsjednika od strane režima unaprijed odbačena kao

napad na srpstvo i Srbiju.

I dok se već glavni igrači sele na nove projekte, u ovom trenutku kao što uvodni dio teksta

naznačuje, naša umorna pažnja zaokupljena je idejom svesrpskog svetilišta. Svega desetak

dana poslije Cetinja najveći srpski problem AV, najveća srpska sramota MD s blagoslovom

predvodnika vjerskog krila SNS –a Porfirija, prave pred javnošću planove za pravljenje

svesrpskog svetilišta u Donjoj Gradini, dijelu nekadašnjeg logorskog kompleksa Jasenovac

koji teritorijalno pripada Republici Srpskoj.

Da su u pitanju samo politički poeni, nekako bi se i smirili, iako je građenje političkog

imidža na zajedničkoj istoriji nedopustivo, posebno kad je u pitanju posebna tema iz srpske

istorije – stradanje Srba i Genocid nad njima u NDH. Međutim, da nisu u pitanju samo

politički poeni nego jedna opsežnija inicijativa svjedoči nekoliko primjećenih

aktivnosti i događaja koji se odigravaju u isto vrijeme.

U Beogradu, uglavnom posredstvom privatizovane, ali i režimske novinske agencije Tanjug,

instalirane na ostacima imena i značenja istoimene novinske agencije iz druge Jugoslavije,

te na državnoj RTS, u Politici, dok se s jedne strane izvještava o svesrpskom svetilištu,

javnost se suočava sa najnovijim neoprostivim licitiranjem brojem srpskih žrtava logora

Jasenovac. Ovog puta ti iskrivljeni podaci od osamdesetak hiljada ubijenih Srba dolaze sa

Da Vas podsetimo:  Nemačka, Račak i Rambuje: Četvrt veka zlokobnog simbola

vodećih srpskih medija. Očito da je prizivanje u kolektivnu svijest Jasenovca koje je

započelo filmom koji je spektakularan samo temom, a koji se smišljeno anemično dohvatio

problemom Genocida, dio opšteg plana – uklapanje u revizionistički trend i promocija

nove vrste izdaje, umanjivanje sopstvene žrtve. Da falsifikati koje podmeću državni

mediji nisu bili slučajnost biće nam jasno ako znamo da je upravo 14. septembra, dakle

istovremeno sa tim sramnim izvještavanjem srpskih medija, u Zagrebu vođa vjerskog krila

SNS-a, u javnosti poznat kao Porfirije otvorio u prostorijama Srpske pravoslavne opšte

gimnazije ”Kantakuzina Katarina Branković” Sedmi međunarodninaučni simposion podnazivom ”Novomučenici: Poliperspektiva” koji zajednički organizuju eparhija pakračko –

slavonska, Odbor za Jasenovac SPC i Muzej žrtava genocida. Simposion je interesantan jer

na njemu posebno mjesto zauzima njemački istoričar i od nekog proglašeni ”najvećim

stručnjakom za NDH” Aleksandar Korb.

Upravo Korb otvara tu novu perspektivu koja separalelno podržava i od strane već pomenutih medija u Srbiji. Ta perspektiva nije u strogom smislu negacionizam, ali se Korb već od ranije u svojim knjigama poput ”U sjenci svjetskog rata: masovno nasilje ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima u Hrvatskoj 1941 –1945” i u javnim istupima i intervjuima kao u onom datom zagrebačkom Jutarnjem listu iz

na jedan specifično opasan način izjašnjava o zločinu nad Srbima u NDH. Naime, po

Korbu zločin nad Srbima u NDH je masovno nasilje,nikako ne genocid, koji je po njemu u isto

vrijeme izvršen nad Romima, ali ne i nad Srbima. Masovno nasilje je često sprovođeno pod

utjecajem paranoje koja je obuzimala ustaše da će ih Srbi napasti. Ovo nasilje je često bilo

stihijsko, nasumično i kako govori Korb bez ”master – plana”. Kada govorimo o brojevima, tu

Korb pominje brojku od oko 300.000 pobijenih Srba, ali odbacujući pojam Genocid postupa

hiperkritički kad su Srbi u pitanju. Njegova teorija u nauci mogla bi se nazvati po onoj

nacističkoj 100 za jednog. Svi su Srbi mogli biti ubijeni, ali bez masterplana u nekoj

zagrebačkoj fioci to i dalje ne bi bio genocid. Korb kaže da je često zločin bio

inteziviran zbog srpskog pokreta otpora nacizmu i ustaštvu. Više boli kad se mrdaš.

Dakle, malo u Ljubljanu podjeliti neki bombon dječici, pa malo desant na Cetinju, onda

svesrpsko svetilište i kao kruna prve polovine septembra simposion ”Poliperspektiva”.

Teško je ispratiti djelovanje Njegove(čitaj Vučićeve) Svetosti, uhvatiti koju je masku

navukao, ali se svima koji žele i mogu da vide otkriva njegova destruktivna

multifunkcionalnost.

S pomenutog Cetinja, svojevrsnog Portreta Dorijana Greja samog srpstva,iz Mitropolije

stiže najava da će se za svesrpsko svetilište priložiti gumno. Ostaje nejasno da li će ono

poslužiti kao target za padobranske skokove ili da se na njemu sa Korbom i njemu sličnim

Da Vas podsetimo:  Hipi protest protiv nasilja i „Vučić se ne može rušiti zdesna“

teoretičarima utvrđuju činjenice o srpskom stradanju u NDH, posebno u Jasenovcu.

Korb odbacuje brojku od oko 700.000 hiljada pobijenih kao propagandu koji dolazi iz

srpskih nacionalističkih krugova, iako su prve procjene i nalazi komisija ustanovljenih

poslije Drugog Svjetskog rata u komunističkoj Jugoslaviji upravo izvor tih podataka.

U istoj koloni stupaju Vučićevi mediji, Porfirije, Ćulibrk, Ristić, Korb i ostali nalazeći

da je realan broj jasenovačkih mučenika oko 80.000, inače ubijenih bez stvarne namjere da se

srpski narod zatre, bez master plana. Da li je dovoljno da Porfirije da nekoliko

patetičnih izjava koje bi kad odrastu trebale mudro crniti listove nekih knjižica , pa da

svi ćutanjem potpišemo nalaze ovih sumnjivih brojača? Nije!

U drugoj, nepreglednoj i vječnoj koloni idu nečujni i nevidljivi Jasenovački Novomučenici,

iz savskog blata, svjedočeći Hrista i vjeru pravoslavnu zbog koje stradavaju, pravo ka

nebesima, ne znajući za ove prve, ne znajući da će ih jednog dana brojiti, pa brisati i oko

toga se svađati. Mučeništvo je svjedočanstvo, nevjernik će ga uvijek nanovo pretresati. Kao

što nevjerni ne vjeruje u Vaskrsenje, ne vjeruje ni u jasenovačko mučilište. Iznova

prebrojavati stanovnike nebesa je kao da iznova brojimo Hristove rane. Bezbroj ih je. I

nebrojive su ljudskim jezikom istovremeno.

Srbi su od krštenog i naroda spremnog na žrtvu postali nevjerni i nekršteni, a najmanje

spremni na žrtvu. Današnji Srbin ne vjeruje u Srbina iz Jasenovca. Oni se ne poznaju, ne

zbog vremenske distance nego zbog toga što ih ne veže vjera. To je nit spajanja. U opštoj

desakralizaciji koju sprovodi bezbožni režim u Srbiji, pokušava se na ostacima jedne

kulture i duhovnog naroda veličati plot.

Pogrešno. Mi smo mali i jadni i jedino što nas je u istoriji postavilo na mapu svijeta

bila je žrtva i mučeništvo. Tad smo nadrastali sami sebe, svoju prolaznost – na Kosovu i u

novom vijeku; u Jasenovcu i na mnogim drugim znanim i neznanim stratištima, od Golubnjače

i Jadovna, preko Slane i Šibuljina, Gline i Jastrebarskog – gdje smo svjedočeći Hrista

postajali istorijski, svjedočeći nebesko dobijali zemaljsko pravo.

Jasenovački cvijet ne traži vode. A broju neizbrojivom i ne shvatljivom ne prilazite

nevjerni! Bar dok ne povjerujete u smisao mučeništva srpskog naroda u NDH. Iz jednog

kritičkog i racionalističkog pristupa ne proizlaze dobri izgledi, jer Jasenovac i

stratišta Srba su koliko istorijska toliko i duhovna kategorija. Jasenovac je kao Božje ime.

Ne pominji uzalud. Da nevjerni skrnave sjećanje, umanjuju našu žrtvu ne možemo spriječiti,

ali nemojmo to sami raditi – a čini se da smo blizu da se nakon izdaje Kosova i ovo sramno

poglavlje otvori.

https://politikon.rs/

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime