33 godine Republike Srpske – nada jača od strepnje

0
22

U vreme svesvetskog nespokoja uzrokovanog turbulentnim geopolitičkim dešavanjima na međunarodom planu, nastupajući Božićni praznici predstavljaju preko potrebni izliv istinske radosti za sve pravoslavne hrišćane koji ih molitveno proslavljaju. Na srbskom duhovno-kulturnom prostoru oni imaju jednu dodatnu dimenziju, u kojoj se spajaju duhovno i političko, večno i istorijsko, promisliteljno i delatno – praznovanje Dana Republike Srpske i nadahnjivanje na bezprestanu borbu za njegovo svečano proslavljanje uprkos svim pritiscima i zakulisnim radnjama za njegovo ukidanje kao praznika. Srbski slobodarski duh se kroz istoriju suočavao sa brojnim i raznovrsnim iskušenjima, da bi danas kada se sistematično, sveobuhvatno i dugoročno radi na njegovom gašenju, pojedina iskušenja u široj rodoljubivoj javnosti ostala neprepoznata.


Foto: vaseljenska.net

Svaki srbski rodoljub Republiku Srpsku doživljava kao najznačajniju tekovinu odbrambeno-otadžbinskog rata poslednje decenije minulog stoleća, možda i jedinu pozitivnu ako se ima u vidu njeno međunarodno-pravno ozakonjenje Dejtonskim mirovnim sporazumom i Pariskom mirovnom konferencijom. U ratu odbranjena, u prvim poratnim godinama čuvana i snažena, Republika Srpska je gotovo od samog početka funkcionisanja u mirnodopskim uslovima (tačnije rečeno, u uslovima odsustva oružanih sukoba na i u blizini njene teritorije) postala predmet nasrtaja od strane političkih činilaca Kolektivnog Zapada. Srbsko državotvorno pregnuće, koje je na prostoru bivše jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine u veoma teškim međunarodnim okolnostima porodilo državno-pravni okvir za tvrđavu srbskog opstanka zapadno od Drine, dorađen delikatnim diplomatskim radom na razmeđi rata i mira (koji, na žalost, nije posredovao uspostavljanje dovoljno snažnih mehanizama institucionalne i procesno-pravne zaštite njegove konačne verzije kao jednog od dva jednakopravna entiteta posleratne Bosne i Hercegovine), predstavljalo je trn u oku stratega i planera arhitekture posthladnoratovskog sveta. Nameštenici centara moći liberal-globalističke trijade Transnacionalna korporativna elita – EU – NATO u organima, službama, agencijama i drugim organizacionim celinama strukture UN-a predano su radili na rušenju Dejtonske BiH, a pod vidom borbe za njeno očuvanje. Okosnicu njihovog delovanja predstavlja višefazno preoblikovanje institucija BiH kroz smanjivanje ustavnih kapaciteta Republike Srpske, koje je u početku pretežno vršeno protivpravnim prenosom nadležnosti sa entitetskog na federalni nivo vlasti. Taj politički projekat sprovodi se zloupotrebom dveju naddržavnih institucija sa formalnim međunarodno-pravnim legitimitetom, Saveta za implementaciju mira i Kancelarije visokog predstavnika UN-a, pri čemu ova potonja ima ulogu neprikosnovenog autoriteta u razrešenju pravno-političkih kontroverzi unutrašnje politike BiH i batine za sankcionisanje neposlušnih aktera političke scene, skoro isključivo političkih predstavnika Republike Srpske i srbskog naroda na svim nivoima vlasti. U krajnjoj instanci, njihove aktivnosti rezultirale su teškim kršenjima međunarodnog prava od strane skoro svih do sada izabranih visokih predstravnika UN-a. Nametanje zakona, smenjivanje legalno izabranih političkih predstavnika, podvrgavanje sudskom progonu onih koji se usprotive njegovim protivpravnim postupcima, ustalili su se kao glavni deo repertoara javnog rada visokog predstavnika. Protokom vremena, stepen bezakonja je rastao, da bi u poslednjih par godina dosegao do trenutnog (verovatno ne i apsolutnog) maksimuma u vidu sudskog procesa koji se protiv predsednika Republike Srpske Milorada Dodika i v.d. direktora Službenog glasnika Republike Srpske Miloša Lukića vodi pred Sudom BiH (nelegalnom institucijom u smislu Dejtonskog mirovnog sporazuma, instrumentalizovanog od strane takođe nelegalnog visokog predstavnika, delegiranog na tu dužnost mimo procedure koja sadrži obavezu verifikacije njegovog mandata u Svetu bezbednosti UN). Nelegalni visoki predstavnik UN-a progoni legalno izabranog predsednika i druge nosioce visokih javnih funkcija! O tempora, o mores!

Da Vas podsetimo:  Stužilo se, al sve će proći…

Svenarodni otpor „korak po korak“ legislativnoj devastaciji Republike Srpske, artikulisan snažnim otporom etabliranih političkih struktura srbskog nacionalnog korpusa i istinske nacionalne elite u BiH, je imperativ ovog vremena. Očigledno, on postoji, a ono što brine nije snaga protivnika, već iskušenja koja potiču ili su u neposrednoj vezi sa akterima domaće političke scene (u šire-srbskom smislu) i njihovim poslušnicima iz svih institucija i segmenata društvenog života. Neka od njih figurišu kao tema u medijskom diskursu, posebno onom koji nije pod kontrolom vladajućih struktura u Srbiji i Republici Srpskoj. Odnos vlasti Republike Srbije (čitaj evrunijatske kolonijalne uprave sa „Velikim Vođom“ na čelu) prema problematici ugroženosti Republike Srpske u svetlu pojedinih događaja koji ne projavljuju unutarsrbsku solidarnost i zajedništvo, zatim oportunističko i „beskrvno“ oglašavanje i delovanje pojedinaca iz (ekumenističko-novotarskog i svetosavski-otačastvoljubivo neprepoznatljivog) vrha Srpske Pravoslavne Crkve, spadaju u te teme. Međutim, ima i onih iskušenja za koje sa pravom možemo kazati da izmiču pažnji šire javnosti (tačnije, njenog većinskog, rodoljubivog dela). U takva spadaju i ona koja direktno izviru iz najnižih poriva političkog samoostvarenja, a koja su već proizvela štetne posledice u pogledu borbe za očuvanje integriteta Republike Srbske. Evo jednog primera iz prvih godina nesputane samovolje nezvaničnih protektora/“guvernera“ BiH. Kada je 1999. god. tadašnji visoki predstavnik UN-a Karlos Vestendorp smenio legalno i legitimno izabranog predsednika Republike Srpske prof. Nikolu Poplašena, Milorad Dodik, tada premijer vlade Republike Srpske, dao je zvaničnu izjavu u kojoj je kazao da visoki predstavnik UN-a, po Dejtonskom mirovnom sporazumu, ima pravo da smeni predsednika, iako je vrlo dobro znao (u svakom slučaju, bio je obavezan da zna) da to nije tačno. Unutarpolitičko nadgornjavanje i, možda, lični animozitet bili su jači od osećaja odgovornosti za nacionalni i državni interes. To nije jedini slučaj neodgovornog i štetočinskog ponašanje pripadnika domaće političke klase, i nije samo aktuelni predsednik Republike Srpske (u sadašnje vreme žrtva iste vrste samovolje koju je aminovao kada mu je to išlo u prilog) bio akter takvog ponašanja. Isti model oportunističkog stava kasnije su pokazali i drugi nosioci visokih javnih funkcija na entitetskom i federalnom nivou, iz drugih političkih stranaka i organizacija koje deluju na političkoj sceni: Mladen Ivanić i čelne ličnosti koalicije SDS-PDP u vreme kada se, pod dirigentskom palicom visokog predstavnika UN-a vršilo razvlašćivanje Republike Srpske u sferi odbrane (ukidanje Vojske RS), pa ista vladajuća garnitura u vreme kada su nametane promene zakona o indirektnom oporezivanju na štetu Republike Srpske, itd. primera ima još. Konačan bilans takvog višedecenijskog podaničkog odnosa domaćih političara prema nižerazrednim činovnicima Kolektivnog Zapada predstavlja značajno pogoršana pozicija Republike Srpske u državno-pravnoj strukturi BiH u odnosu na onu propisanu Ustavom BiH kao integralnim delom Dejtonskog sporazuma. Danas je svakom, pa i najlakovernijem žitelju Republike Srpske jasno da je njeno postojanje na duži rok ugroženo, i da će borba za njen opstanak i, nadamo se, povratak u međunarodno verifikovan pravni okvir još dugo trajati. Daj Bože da u toj borbi sami sebi, u smislu srbskog integralizma, ne budemo najveći neprijatelji.

Da Vas podsetimo:  Otvoreno pismo zaboravljenom narodu srbskom na Kosovu i Metohiji

Neka ovde izloženo promišljanje sadašnjosti i budućnosti Republike Srpske svojim tamnim tonovima ne zasenči radost Praznika Roždestva Hristovog, niti praznika najmlađeg ploda srbskog državotvorstva, čije duhovno-političko sazrevanje u vrtlozima regionalnih i svetsko-istorijskih procesa dugog trajanja osciluje u širokom rasponu srbskog karakterološkog sklopa, sklonog velikim uzletima i padovima. Ovogodišnja proslava Dana Republike pod geslom „Za vječnost rođena“, 33 godine od njenog proglašenja, neka bude paradigma odlučnog svenarodnog otpora nasrtajima na integritet Republike Srpske, u kojem će pripadnici istinske društvene elite iz svih staleža biti na visini svog prizvanja. Zvuci pesme „Časna i ponosna – zastave naše dušmane plaše“, koja će na svečanoj akademiji u okviru proslave biti premijerno izvedena, kada budu prohodili nebom iznad Banja Luke, neka svakom učesniku proslave i svakom kome je Republika Srpska na srcu budu trubni glas koji razbuđuje, osvešćuje i na beskompromisnu borbu poziva! Naravno, uz oprez čiji najbolji sažeti iskaz predstavljaju dobro nam znane reči velikog prijatelja srbskog naroda, dr Arčibalda Rajsa iz njegovog testamentarnog dela „Čujte Srbi“ – Čuvajte se … sebe.

Uredništvo Borba za istinu

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime