A sad, adio!

1
813
Petar B. Popović
Petar B. Popović

Mnogo je životnih priča koje su proizašle iz većinom teških vremena za srpski narod od devedesetih godina na ovamo. Ovo je jedna od autentičnih, koju mi je ispričao moj zemljak Petar B. Popović i koja se čita u jednom dahu.

Ostao sam, malo je reći, skroz-naskroz zabezeknut kad mi je moj drugar i zemljak Radovan B. Buco poslije otprilike sedamnaest izbjegličkih godina življenja u Matici, povjerio u svom stanu da je dobio „zelenu kartu“ i da se s porodicom uskoro iseljava u Ameriku. U Južnu Kaliforniju.

– Ma, daj, čovječe! Šališ se? – zaustih upitno.

– Stvarno – potvrđuje on, dok se nekoliko sekundi netremice gledamo u oči.

– Ne, ozbiljno!? Ne zajebavaš me? – pitam opet u nevjerici, na što on širi ruke:

– Nisam. Kako bih se s tim zajebava!?

O, Bože! Ne mogu da vjerujem!

Pa… ko grom iz vedra neba!?

Zbilja da ne povjeruješ!

Godinama smo u Zavičaju radili zajedno u gradskom radiju, a i Tu, kad stigosmo one 1995. godine nakon „Oluje“, nastavismo da se (!?!) bavimo novinarstvom, mada u različitim redakcijama.

Kako to samo život zna sriktati, Buco i ja, i Ovdje u Velikom Gradu (p)ostadosmo komšije, nismo bili udaljeni ni tri-četiri autobuske stanice gradskog saobraćaja, pa smo se i dalje, za razliku od dotadašnjih koleginica i kolega od kojih se mnogi čim stigosmo raspršiše na sve četiri strane svijeta, viđali i družili, malte ne više nego dolje u Starom Kraju. Sjedili smo po kafanama, okupljali se, s vremena na vrijeme, sa onima koji ostaše u Srbiji na janjetini (najbolja je, definitivno, u Vinkovoj gostioni u Inđiji!), posjećivali smo se i porodično, dolazili jedan drugom na slave, radovali se uspjesima, tješili se u tugama…

Da Vas podsetimo:  Zašto su nam deca sve više nesrećna i depresivna

Subotom naveče, kad bismo bili slobodni, gotovo redovno Buco i ja, ili kod njega ili kod mene, znali smo zasvirati na gitarama i zapjevati uz mezu i čašu vina; on je više naginjao ka roku, dok sam ja – stara škola – insistirao da tamburamo sve ono što je pjevljivo, pa smo se tu i tamo oko tih svirki prijateljski džarkali, ali smo neizostavno u tim druženjima, kad zera više prekardašimo u piću (što se naročito dešavalo ako je vino bilo „Ozdo“!), zajednički interpretirali onu staru od Drugog načina – Dugo nisam vidio svoj rodni kraj, potom i onu od Tomislava Ivčića – Zapivajmo noćas u konobi, ili još češće, ranu koja ne zarasta i koja će, izvjesno, uvijek boljeti – Dalmacija u mom oku od Miše Kovača …

A, sad, eto, oni odlaze…

Kakva ironija i paradoks, pomislih: da traže sreću u zemlji čiji nas moćnici, u to duboko vjerujem ili, bolje reći – znam, prognaše iz Zavičaja!

„Svaki rastanak je mala smrt“, pročitao sam nekad davno u nekom štivu i zapamtio tu misao, makar ne znam ko joj je autor, i ona mi, posve nenadano, kad mi Radovan saopšti novost o iseljenju, iskrsnu u glavi…

Nisam siguran da li sam mu, dok mi je u svom, već pomenutom, stančiću u Bulevaru kralja Aleksandra pokazivao američku useljeničku vizu u pasošu, ponovio tu misao naglas, ili sam je prećutao, ne pamtim pouzdano šta sam mu u tim trenucima odgovorio, ako sam mu uopšte išta i odgovorio…

Ili mi je možda pala na um ona narodna pjesma – Prokleta je Amerika i zlato što sja…

– Najviše zbog djece – objašnjavaše mi svoju odluku Radovan i žena mu Ljilja.2014-07-05_142821

Da Vas podsetimo:  Veliki čovek koji je utemeljio i izrodio savremenu srpsku državnost

Njihova Andrea, ljepuškast i mio curetak, srednjoškolka, koja je, sve računam, tome poprilično kumovala (bar malkice i zbog obožavanja onoga nesretnog drogiranog ludonje Majkla Džeksona), raduje se, a bucmasti mudonjica Dulence, prvačić (pljunuti ćaća, dibidus, samo u skraćenom izdanju!), još je daleko od uzrasta kada bi o tome mogao imati razložno mišljenje i njega mi je, nekako, od svih njih, najteže zamisliti kao „Amerikanca“, premda će se on, s druge strane, garant, najlakše priviknuti na novi svijet.

– Žao mi što ću morati da se rastanem sa drugovima, a drago mi što ću tamo imati svoju sobu – kaže mali mudrov, žmirkajući i kršeći prstiće.

Da, spomenuli smo valjda Buco i ja kako ćemo ostati u kontaktu, da ćemo i kad oni otputuju komunicirati preko fejsbuka, tvitera i drugih modernih zajebancija za zaglupljivanje i traćenje vremena…

Ali, iskreno govoreći, mrka kapa; manimo se ćorava posla; i te kako smo dobro znali, i da ne kažemo jedan drugome, da to nije to! Nije u Ameriku otići, što i poljem proći!

Naša druženja pozobaće vrijeme i zaturiti daljine, i ostaće samo zajedničke uspomene i ovih nekoliko redova o lijepim trenucima u prohujalim godinama. Možda nas i neki akord i neka pjesmica katkad sjeti na naše svirke…Ipak, u nekom dobu koje će doći iza nas, ako ovi redovi i dođu nekom pod ruku, to otprilike tome neće značiti ništa, zar ne!?

Kao da nas nije ni bilo!

Tako je to u životu. Uvijek se neka čaša iz kristalnog servisa, ma kako ga čuvali, na kraju razbije. (Dede, da mi ko neće reći da lažem!?)

Panta rei!

Ili, kako to lijepo, po naški, otpjeva Oliver Dragojević – Karoca gre!

Nema nam druge nego da se s tim pomirimo!

Da Vas podsetimo:  Čudesna Vaskrsenja Srba

Za www.koreni.rs

Zabeležio Đ. M.

1 KOMENTAR

  1. Nakon procitane price u Politici,zaintrigirala me je persona Petra Popovica,tim pre sto sam vec ranije procitala jednu divnu pricu.Dotakao me je,jer smo istog sentimenta,iz istog podneblja.O knjizi ne znam nista vise od ovoga,ali cu je potraziti i procitati svakako.Neka nastavi da pise,inace se sve zaboravlja,na nasoj je generaciji da ostavimo traga.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime