U jednom moskovskom pozorištu, čujem, trupa u znak protesta protiv spec-operacije već 45 dana ne izlazi pred publiku da se pokloni posle predstave.
Mene je to baš veselo potreslo.
Predstave igraju, ali protest je tako nemilosrdan, da na poklon – ne idu. Uzalud ih molite.
To vam je nešto kao: pisac Kuropatkin u znak protesta na naslovnici štampao samo polovinu autografa. Ili: u znak protesta operska pjevačica Lebeda odbila da pjeva visoko DO.
A da prosto ne igraju – nisu probali? U znak protesta?
Nešto razmišljam: tamo u trupi (uzgred, vrlo mladoj po prosječnom uzrastu) ima mnogo različitih ljudi. I šta, svi redom imaju isto mišljenje? Nema, recimo, par ljudi koji misle drukčije? Nemoguće je da nema.
Zašto njih dvoje ne izađu da se poklone? Jer to je neka demokratska trupa, zar ne? Evo, neka svi ostali ne izlaze, a ta dva izroda, koja podržavaju sopstvenu armiju – da izađu i da se poklone?
Ali ne, u demokratiji tako ne biva. Demokratija može da se gradi samo po principu sekte.
„U redove pooo-strojs! Nadeee-sno! Napred marš! Na tri koraka do cilja – pljuni na Rusa! Bravo, Letonac, vrlo precizno! Bravo, Poljak, sočno! Kako si, momčino? Samo otri lice.
A ti, Srbine, ti okrećeš svoju srpsku njušku?
Indijac, a gdje si ti pošao?
A ti, Kinez, nisi čuo komandu? A?“
Pa dobro – „čitav civilizovani svijet“. Ali ovdje, u našoj državi?
Kako vas nije sramota, jadni klovnovi? Vi hodate u stroju, kao robijaši! Ko vas je strpao u taj zatvor?
ZAHAR PRILEPIN
(prilepin.livejournal.com/; preveo Ž. Nikčević)
